D.I.C. Veritas

Politika, 09.11.2016, Savo Štrbac: Orašje

Istina ide šapatom, a laž je bučna i nametljiva

Nedavno hapšenje desetorice pripadnika HVO-a iz Orašja u BiH podiglo je celu Hrvatsku na noge. S obzirom da su svi pohapšeni Hrvati i da pored BiH poseduju i državljanstvo RH,  razumljiva mi je briga hrvatske države za njih. I sa mog gledišta to je za svaku pohvalu. Valjda i zbog toga što vlasti Srbije ni na približan način ne reaguju kada hrvatske vlasti procesuiraju krajiške Srbe.

Ako su dva od tri konstitutivna naroda u BiH pozvali Hrvatsku da im pomogne da se odbrane od “velikosrpske” agresije, onda je to identično onome što su uradili Srbi iz Hrvatske kada su, kao jedan od dva konstitutivna naroda u toj republici, pozvali Srbiju da im pomogne u odbrani od “velikohrvatske” agresije. Međutim, za Hrvate, iz samo njima poznatih razloga to nije isto.

Pa sve i da nije, ratne zločine mogu da počine i oni koji se brane od nečije agresije. Istina, hrvatsko pravosuđe je sve do 2001. godine primjenjivalo pravilo koje je autorizovao njihov tadašnji predsednik Vrhovnog suda Milan Vuković da narod koji se brani ne može počiniti ratni zločin. Takvo pravilo je palo pod pritiskom međunarodnih sudova, pa od tada i hrvatsko pravosuđe procesuira, iako retko, i pripadnike svojih oružanih snaga.

Međutim, koliko mislim da je pozitivno to što svi segmenti društva u Hrvatskoj, uključujući predsednike države i vlade, brinu o sudbini svojih sunarodnika i državljana, toliko smatram negativnim to što tvrde da su pohapšeni Oraščani nevini, iako još niko nije video ni optužbe, ni dokaze. Mnogim Hrvatima smeta način hapšenja Oraščana. A kako bi osumnjičene za ratni zločin trebalo hapsiti, tim više ako ne žive u državi gde su zločini počinjeni?

Hrvatska strana zaboravlja kako njihova policija hapsi osumnjičene za ratne zločine. Potsećam tim povodom na hapšenja  dvanaestorice Srba iz Trpinje u julu 2013. za zločine počinjene u jesen 1991. – iako su posle “mirne reintegracije” živeli i radili u Hrvatskoj, policija pod fantomkama i sa dugim oružjem, u pratnji kamera državne televizije, upadala im je u kuće i hapsila ih pred ukućanima, uključujući i decu.

Hrvatima je posebno zasmetalo saznanje da su dokumenti iz njihovih arhiva nekoliko godina službeno dostavljani tužilaštvu BiH. Ante Nazor, direktor Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, ovih se dana u svim medijima brani kako je njegov centar dostavljao dokumentaciju tužilaštvu BiH na osnovu Protokola dvaju državnih tužilaštava, sa kojom praksom se prestalo prošle godine po nalogu tadašnjeg predsednika vlade Zorana Milanovića.

Pa zar je zatvaranje arhiva radi sprečavanja istraživanja ratnih zločina ispravno?

Naravno da nije. Arhivi moraju biti dostupni svim zainteresovanim, i istoričarima i drugima, ali i pravosudnim telima.

Hrvatkoj strani smeta i činjenica da je od inkriminiranih događaja do hapšenja prošlo mnogo godina. Istovremeno zaboravljaju da njihovo pravosuđe svake godine procesuira nekoliko desetina krajiških Srba i pripadnika JNA za isto razdoblje. Samo desetak dana pre hapšenja “haveovaca”, Županijsko odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu protiv osam pripadnika JNA, SVK i policije RSK za ratne zločine počinjene nad Hrvatima na području opštine Knin od 1991. do 1995. Među njima ima i generala JNA i bivših ministara u vladi RSK i svi su optuženi po komandnoj odgovornosti. Zbog toga se niko od zvaničnika u Srbiji nije ni oglasio, a kamoli protestovao.

Ovih dana sam na jednom hrvatskom portalu među komentarima na hapšenje pripadnika HVO-a iz Orašja naišao i na ovaj: “Istina ide šapatom, a laž je bučna i nametljiva”.

 

Dokumentaciono-informativni centar „Veritas“

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.