Nedavno, 21. februara, Eparhija gornjokarlovačka na svojoj veb stranici objavila vest o uklanjanju stotinak gvozdenih pravoslavni krstova sa starih grobalja na području Grada Vrbovskog, što su preneli i skoro svi mediji u regionu.
Predstavnici lokalne vlasti tvrde da je krstove uklonila nadležna komunalna služba, uz obrazloženje da je reč o dotrajalim i oštećenim obeležjima koja su predstavljala potencijalnu opasnost. A vernici i potomci upokojenih, čiji se grobovi nalaze na pomenutim grobljima, izrazili su zabrinutost, navodeći da o planiranom uklanjanju nisu bili prethodno obavešteni, kao i da su pojedini krstovi bili očuvani i stabilni.
Eparhija gornjokarlovačka je zatražila od nadležnih institucija i predstavnika lokalne samouprave potpuno razjašnjenje okolnosti pod kojima je došlo do uklanjanja krstova, kao i informaciju o tome gde se uklonjena obeležja trenutno nalaze i na koji način će biti tretirana, te zahteva da se krstovi vrate na groblja i da se šteta u potpunosti sanira, s obzirom da su krstovi stari nekoliko stotina godina i predstavljaju spomenike kulture.
Pošto redovno pratim primenu hrvatskog novog Zakona o grobljima, koji je usvojen u maju prošle godine, ova vest me nije iznenadila, jer je bilo pitanje vremena kada će početi masovnija uklanjanja pravoslavnih spomenika po Hrvatskoj i mimo odredbi pomenutog zakona, koji je propisao da će se uklanjati samo “nepoćudna” spomen-obeležja izgrađena posle 30. maja 1990.
U vezi sa ovom vešću posebno me je zaintrigirao materijal od kojeg su izgrađeni uklonjeni krstovi, pa sam se dao u potragu za relevantnim informacijama. Saznanja do kojih sam došao iznosim u nastavku.
Uklonjeni gvozdeni krstovi pripadali su pravoslavnim vernicima, odnosno Srbima sa područja Grada Vrbovskog. Prema izjavama predstavnika srpske zajednice sa pravoslavnih grobalja u naselju Ljubošina uklonjena sue čak 72 krsta i najmanje deset na lokaciji Trnova poljana u Vrbovskom. Prema istom izvoru, to su bili nadgrobni spomenici predaka lokalnog stanovništva. Mnogi od njih bili su stari više od sto godina, a neki i nekoliko vekova.
Uklonjeni krstovi bili su delo lokalnih kovača, a njihova izrada predstavlja specifičnu tradiciju toga kraja. Mnogi od tih krstova bili su iskovani od delova točkova zaprežnih kola, koja su pripadala preminulim članovima porodice. Postojala je jasna razlika u njihovoj veličini i simbolici, jer su kovači prilagođavali dizajn onome kome je spomenik namenjen: dečji krstovi bili su znatno manji, dok su krstovi za odrasle bili masivniji i viši, često ukrašeni i specifičnim kovačkim detaljima.
Kako su pravljeni od delova zaprežnih kola (šine sa točkova), svaki je bio unikatan. Razlikovali su se po debljini gvožđa i načinu na koji su kovači spajali i savijali metal, ostavljajući lični pečat porodice. To znači da nisu bili serijski proizvodi iz fabrika, već unikatni radovi lokalnih zanatlija, koji su kroz gvožđe čuvali uspomenu na pretke i njihov težak život i rad. Zbog ovakvog načina izrade, svaki krst je bio jedinstven i imao je veliku etnografsku i istorijsku vrednost kao primer narodnog rukotvorstva.
Predstavnici srpske zajednice ističu da su upravo zbog ovog specifičnog načina izrade krstovi bili simbol neraskidive veze porodice sa njihovim precima. Ovakav krst nije bio samo obeležje, već “poslednji poklon” kovača i porodice preminulom, napravljen od predmeta koje je on sam koristio za života
Ovakvi gvozdeni krstovi su specifični za područje Gorskog kotara i delove Like, a naročito su bili zastupljeni u mestima sa većinskim srpskim stanovništvom u okolini Vrbovskog. Naselja kao što su Gomirje, Ljubošina i Trnova poljana vekovima su čuvala ovu tradiciju.
Upravo ta raznolikost i ručna izrada čin njihova uklanjanja, prema rečima stručnjaka, predstavlja čin uništavanja nematerijalne kulturne baštine, jer nijedan krst nije bio isti kao drugi. Meštani su posebno istakli bolnu činjenicu da su sa groblja u Ljubošini uklonjeni čak i mali krstovi koji su obeležavali dečje grobove.
Slični primeri krstova kovanih od gvožđa (često od starih poljoprivrednih alata ili delova kola) mogli su se naći i u drugim ruralnim, planinskim delovima Hrvatske gde su lokalni kovači bili glavni majstori za nadgrobna obeležja. Ova tradicija je bila direktno vezana za siromašnije seoske sredine koje nisu imale pristup skupom kamenu ili mermeru, pa su koristili gvožđe koje su već posedovali na svojim imanjima. Narodna tradicija korišćenja predmeta iz svakodnevnog života (poput točkova) za ritualne svrhe poznata je u etnografiji celog Balkana, ali je u formi gvozdenog krsta ostala najočuvanija upravo u srpskim zajednicama u Hrvatskoj.
Ovaj tip spomenika danas se smatra nematerijalnom kulturnom baštinom jer svedoči o domišljatosti i zanatskoj veštini lokalnog stanovništva u teškim vremenima.
Iako gradonačelnik Vrbovskog Dražen Mufić tvrdi da uklonjeni ostaci “nikada nisu imali vlasnika”, Eparhija gornjokarlovačka i srodnici preminulih smatraju ih privatnom imovinom i kulturnim nasleđem ističući da je njihovo uklanjanje bez obaveštenja porodica nedopustivo.
Sudbina ovih spomenika izazvala je oštre reakcije i zbog sledećih okolnosti: mnogi krstovi su prilikom uklanjanja isečeni ili nasilno počupani, čime su trajno oštećeni; umesto da budu sačuvani ili vraćeni porodicama, krstovi su tretirani kao običan metalni otpad.
Eparhija gornjokarlovačka i porodice preminulih uputili su hitan zahtev Gradu Vrbovskom da se krstovi, koji su stari i po nekoliko stotina godina, identifikuju i vrate na groblja ili predaju crkvi. Policija u Vrbovskom završila je inicijalni deo istrage o uklanjanju oko stotinu krstova sa grobalja u Ljubošini i Vrbovskom. Prema izveštajima portala “Novosti”, dokumentacija je prosleđena nadležnom državnom tužilaštvu kako bi se utvrdilo postojanje krivičnog dela “povrede mira pokojnika” ili “uništenja tuđe stvari”.
Zamenik gradonačelnika Milan Mamula potvrdio je da su krstovi najverovatnije već pretvoreni u staro gvožđe na otpadu, što otežava prikupljanje dokaza o njihovom pojedinačnom stanju pre uništenja.
Eparhija gornjokarlovačka navodi da Srpska pravoslavna crkva razmatra podnošenje tužbi protiv komunalnog preduzeća Grada Vrbovskog zbog skrnavljenja verskih objekata i imovine bez prethodnog obaveštenja crkvenih vlasti ili srodnika.
Srpsko narodno vijeće (SNV) najavilo je podršku meštanima u pokretanju privatnih tužbi za nadoknadu štete. Glavni pravni argument je da su krstovi, bez obzira na to što su bili “neodržavani” (kako tvrdi gradonačelnik), i dalje privatno vlasništvo porodica, a ne otpad kojim Grad može slobodno raspolagati.
Član Gradskog veća i predstavnik srpske manjine u Vrbovskom Milan Vukelić smatra da je “civilizacijski poraz” da se ovakve aktivnosti provode, a da o tome nisu upoznati ni predsednici mesnih odbora, ni zamenik gradonačelnika, ni sami građani , opisujući celu priču kao jedan oblik “institucionalnog nasilja” i upozorava na dvostruke kriterije odnosa grada prema različitim grobljima, iako srpska manjinska zajednica u ovom gradu broji 32 procenta žitelja.
“Za pravoslavne vernike krst na grobu nije samo spomen-obeležje, već svedočanstvo vere u Vaskrsenje i trajni znak poštovanja prema upokojenima. Svako postupanje u vezi sa grobnim mestima zahteva poseban oprez, pijetet i konsultaciju sa porodicama i nadležnim crkvenim vlastima”, navodi se i vesti Eparhije gornjokarlovačke pomenutoj na početku ovog teksta. Znaju to i predstavnici lokalne vlasti u Gradu Vrbovskom i upravo su zbog toga i doneli odluku da se pravoslavni gvozdeni krstovi na vandalski način uklone i unište.
Pišući ovaj tekst prisetih se rečenice iz romana pokojnog književnika Ličanina Dušana Đakovića “Jadovnička žmižda “, koju izgovara ustaša nad jamom punom Srba: “Ko nema groba – nije umro… Ko nije umro – nije ni živeo!”
Savo Štrbac,
Dokumentaciono-informativni centar “Veritas”
