Prošle nedelje (desetog juna) je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske (VKS RH) objavio vest da je potvrdio prvostepenu presudu Županijskog suda u Zagrebu u krivičnom predmetu poznatom kao “Garaža i selotejp”. Time je postala pravosnažna presuda kojom je četvoro optuženih proglašeno krivima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prva optuženica osuđena je na 4 godine zatvora, drugi i treći optuženik na po 3 godine, a četvrti – Branimir Glavaš – na 7 godina. Po njemu se ovaj predmet i “proslavio” u struci i javnosti, koja je budno propratila i finalnu presudu.
“Između jula i decembra 1991. godine, tokom odbrane Osijeka, optuženi su delovali kao zapovednici i pripadnici vojnih jedinica s ciljem zastrašivanja i odmazde nad civilima, uglavnom srpske narodnosti. Četvrti optuženik (Glavaš) je znao da njemu podređeni vojnici nezakonito lišavaju slobode i zlostavljaju civile, ali to nije sprečio, pa su oni u podrumu jednog civila udarali nogama, rukama, delovima oružja i palicama zadavši mu povrede, a drugog civila u jednoj garaži su mučili prisiljavanjem da popije sumpornu kiselinu iz akumulatora i potom je usmrćen vatrenim oružjem.
Osim toga, iste godine, četvrti optuženik, Branimir Glavaš je naredio da se osnuje posebno tajna grupa za neovlašćena lišavanja slobode, zlostavljanja i likvidacije. Pripadnici te grupe, među kojima su bili i ostali optuženici, sistematski su otimali civile iz njihovih domova, zatvarali ih, a potom ih odvodili na obalu reke Drave gde su ih usmrćivali vatrenim oružjem i bacali u reku. Jedan od civila preživeo je streljanje i pad u Dravu, nakon čega je četvrti optuženik neuspešno naredio njegovu likvidaciju u bolnici”, glasi deo sudskog saopštenja.
Kad pročita ovakvo saopštenje i čuje kazne, normalan čovek se upita zašto su one toliko neprimerene nedelima. Smatram da su sankcije preblage – više nagrada nego kazna za težinu dela. Da bih to dokazao, uporediću ovaj slučaj s predmetom koji je prvostepenom presudom završen protiv optuženog Željka Travice (“Cerić i Mirkovci”).
Ova dva predmeta tretiraju događaje sa istog geografskog područja i u istom vremenskom intervalu, sa skoro podjednakim brojem likvidiranih osoba. Prvi slučaj tretira civile srpske nacionalnosti, lojalne novoj hrvatskoj vlasti koja je došla koketirajući sa ustaškom ideologijom i ikonografijom NDH i Ante Pavelića, što je i nateralo Srbe na pobunu. U drugom slučaju ubijeni su pripadnici ekstremne paravojne jedinice HOS, koji su nosili ustaške oznake (prvo belo polje na šahovnici i poklič “za dom spremni”).
Razlikuje ih i to što je u prvom slučaju zločine otkrio pripadnik Glavaševe jedinice Krunoslav Fehir, kojeg je otac kao maloletnika predao Glavašu uz reči “evo ti ovog malog, biće dobar ustaša”, dok Travicu brane saborci i poneki Hrvat, a terete ga pripadnici HOS-a kojima su Srbi nakon zarobljavanja, zbog mladosti, spasili živote. Travica je dobio maksimalnih 20 godina po tadašnjem zakonu, što je ekvivalent tada ukinutoj smrtnoj kazni (koja se mogla zameniti sa 20 godina). Po nekim teoretičarima ta se kazna nakon ukidanja smrtne nije mogla ni izricati, što Hrvatima nije bila zapreka da je masovno izriču Srbima i pripadnicima JNA.
Visina kazne zavisi od težine dela, stepena krivice i okolnosti. Evo kako hrvatski sudovi odmeravaju sankcije za slična dela ratnih zločina.
U slučaju Glavaša, VKS navodi da je prvostepeni sud kao olakšavajuće okolnosti “pravilno cenio raniju neosuđivanost, lične i porodične prilike te doprinos odbrani Republike Hrvatske.” A kao otežavajuće cenjeno je da su krivično delo “počinili s najvišim stepenom krivice (direktni umišljaj), pobude počinjenja krivičnog dela (zastrašivanje i odmazda prema civilnim stanovnicima većinom srpske nacionalne pripadnosti uz izgovor da se radi o osobama koje su navodno sarađivale s neprijateljem), težinu počinjenih dela (radnje počinjenja usmerene na jednu nezaštićenu kategoriju civilnog stanovništva u vreme oružanog sukoba i odbrane Republike Hrvatske), način počinjenja dela (žrtva naterana da popije akumulatorsku tečnost, žrtvama pre likvidacije ruke i usta oblepljeni selotejp trakom, a nakon izvršenih ubistava tela žrtava bacana u Dravu), težinu povrede zaštićenog dobra (znatno odstupa od uobičajene povrede zaštićenog dobra kod krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što se očituje u krajnjem nepoštovanju ljudskog života i dostojanstva) te broj žrtava (srazmerno radnjama svakog od optuženika)”.
Ipak, usledio je šokantan zaključak suda: ove olakšavajuće okolnosti predstavljaju “osobito olakšavajuće okolnosti” za prvo troje optuženih, zbog kojih se svrha može postići kaznama blažim od propisanih (4 i dva puta po 3 godine). Za Glavaša je kazna od 7 godina ocenjena primerenom težini i stepenu krivice, dok mu protek vremena i dužina trajanja postupka nisu cenjeni kao olakšavajući faktori.
U slučaju Travice, prvostepena presuda (izrečena 8. maja ove godine) još nije napisana, ali je predsedavajući sudija Davor Mitrović pri objavljivanju rekao: “U dokaznom postupku je nedvosmisleno utvrđeno da je Travica, kao pripadnik Teritorijalne odbrane Mirkovci, nakon napada na Cerić, sudelovao u ubijanju iz vatrenog oružja zarobljenih pripadnika HOS-a i MUP-a, koji su prestali da pružaju otpor.” Sud navodi da su ga trojica svedoka prepoznala kao osobu koja se iživljavala nad zarobljenicima. Iskazi svedoka imali su mnogo detalja koje niko ne bi izmislio ako ih nije preživeo.
U pismenom otpravku presude verovatno će biti navedene i ostale otežavajuće okolnosti koje će pokušati opravdati maksimalnu kaznu. Međutim, teško da će se Travici “utvrditi” onolike i onakve otežavajuće okolnosti kao u slučaju “Garaža i Selotejp”. Moj zaključak je da je Travici osobito otežavajuća okolnost upravo njegova nacionalna i vojna pripadnost.
Takav zaključak direktno izvodim na analizi do sada oko 4.000 procesuiranih osoba za ratne zločine pred hrvatskim pravosudnim organima, od kojih je tek oko 3 procenta pripadnika oružanih snaga RH i do sada oko 750 izrečenih osuđujućih presuda, gde je još manji procenat pripadnika hrvatskih snaga. Sve to prati prosek od oko 12 godina kazne pripadnicima SVK i JNA, a pripadnicima OS RH kazne oko ili čak nešto ispod propisanog minimuma od pet godina zatvora, što najbolje ilustruju pravosnažne kazne u predmetu “Garaža i Selotejp”.
Ubeđen sam da ovakvi dvostruki standardi u suđenju jednostavno ne mogu opstati za vekove vekova. Pravosuđe koje se rukovodi etničkim ključem i vojnom pripadnošću, umesto težinom počinjenog zla, prestaje da bude stub pravde i postaje oruđe selektivne političke osvete. Svaka preblaga kazna za monstruozne zločine nad nevinim civilima u Osijeku i svaka maksimalna kazna koja se po automatizmu izriče pripadnicima poražene strane, ne predstavljaju samo izrugivanje žrtvama već i trajnu prepreku bilo kakvom suštinskom pomirenju na ovim prostorima. Istorija nas uči da se nepravda, ma koliko bila institucionalno zaštićena i umotana u zakonske fraze, pre ili kasnije uruši pod sopstvenim teretom. Selektivna pravda nije ništa drugo do revolt protiv samog prava, a takvo selektivno deljenje pravde ne može zauvek biti legitimisano državnim pečatom.
Savo Štrbac,
predsednik Dokumentaciono-informativnog
centra “Veritas”
