GODIŠNjICA PRESUDE HRVATSKIM GENERALIMA
Predsednik Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“ kritikovao je oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču, donetu 16. novembra 2012. godine
Haški tribunal nije ostvario nijedan od ciljeva zbog kojih je osnovan, a drugostepena presuda u predmetu „Oluja“, kojom su na današnji dan 2012. godine oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, predstavlja primer postupanja suprotnog tim ciljevima, izjavio je danas predsednik Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“ Savo Štrbac.
On je za Tanjug rekao da su osnovni ciljevi osnivanja Haškog tribunala bili kažnjavanje počinilaca ratnih zločina, obezbeđivanje pravde za žrtve, sprečavanje budućih sukoba i doprinos pomirenju u regionu.
Štrbac je naveo da je, prema podacima koje je izneo, od ukupno 151 optuženog pred Haškim tribunalom sa područja bivše Jugoslavije, 109 bilo srpske nacionalnosti, dok je među 93 osuđenih bilo 66 Srba.
„Srbima je izrečeno 1.150 godina zatvora, plus sedam doživotnih robija. To je mnogo, mnogo više u svakom pogledu nego svima ostalima na ovim područjima“, rekao je Štrbac.
On je podsetio da je o selektivnoj pravdi govorio i na tematskoj sednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 10. aprila 2013. godine.
„Svoje izlaganje tada sam zaključio rečima da je selektivna pravda isto što i nepravda“, naveo je Štrbac.
Govoreći o oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima, podsetio je da su Gotovina i Markač prvostepenom presudom jednoglasno proglašeni krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj, prema nalazima tog veća, bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva sa područja Krajine.
Štrbac je naveo da je, prema prvostepenoj presudi, na čelu tog poduhvata bio tadašnji hrvatski predsednik Franjo Tuđman, koji nije bio optužen jer je preminuo pre podizanja optužnice.
„Onda smo imali drugostepenu presudu koja je doneta preglasavanjem, tri prema dva“, rekao je Štrbac.
Objasnio je da u Haškom tribunalu sudije mogu učestvovati u prvostepenim i žalbenim većima u različitim predmetima, pri čemu prvostepeno veće čine troje, a žalbeno petoro sudija.
Prema njegovim rečima, dvoje sudija žalbenog veća zalagalo se za potvrđivanje osuđujuće presude, dok je odluka o oslobađanju doneta većinom glasova.
Štrbac je izneo tvrdnju da je sudija Mehmet Ginej prvobitno nameravao da podrži osuđujuću presudu, ali da je, kako tvrdi, pod uticajem tadašnjeg predsednika Tribunala Teodora Merona promenio stav.
On je ocenio da bi drugačije glasanje dovelo do potvrđivanja prvostepene presude i drugačijeg pravnog ishoda postupka.
„Mi kažemo i danas da je to zločinačka i genocidna akcija. Naravno, Hrvati imaju oslobađajuću presudu i tretiraju je tako da im je ona oprala sve mrlje, da je čista kao suza“, rekao je Štrbac, iznoseći stav „Veritasa“ o vojnoj operaciji „Oluja“.
Osvrćući se na razloge ukidanja prvostepene presude, Štrbac je posebno ukazao na takozvano pravilo od 200 metara.
Prema njegovim rečima, prvostepeno veće je prilikom ocene zakonitosti artiljerijskih napada polazilo od kriterijuma prema kojem se granate koje padnu više od 200 metara od utvrđenog vojnog cilja mogu smatrati pokazateljem nezakonitog granatiranja.
Taj kriterijum primenjen je prilikom razmatranja artiljerijskih napada na Knin, Benkovac, Gračac i Obrovac tokom operacije „Oluja“ u avgustu 1995. godine.
Štrbac je naveo da je tokom žalbenog postupka grupa od 12 visokih vojnih oficira i pravnih stručnjaka iz SAD, Kanade i Velike Britanije zatražila da učestvuje u postupku u svojstvu prijatelja suda, osporavajući primenu tog kriterijuma.
Prema njegovoj oceni, iako je žalbeno veće odbilo njihov zahtev, argumenti koje su izneli uticali su na konačnu odluku.
Žalbeno veće je u presudi od 16. novembra 2012. godine odbacilo primenu kriterijuma od 200 metara kao osnove za zaključak o nezakonitosti artiljerijskih napada i ukinulo osuđujuće presude Gotovini i Markaču.
Štrbac je ocenio da je takva odluka imala dalekosežne posledice po tumačenje operacije „Oluja“ i položaj srpskih žrtava.
