Piše: Savo Štrbac
Kada je u martu 2017. godine predsednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković osnovao Veće za suočavanje s posledicama vladavine nedemokratskih režima, svima koji iole poznaju tamošnje društveno-političke prilike bilo je jasno da nije reč o iskrenoj nameri da se društvo defašizira. Bio je to klasičan politički manevar, kukavički „kišobran” iza kojeg se izvršna vlast sakrila kako bi izbegla direktnu odgovornost za uklanjanje sramne HOS-ove spomen-ploče sa ustaškim usklikom u samom srcu Jasenovca. Godinu dana kasnije, 28. februara 2018. godine, to izvikano telo donelo je svoj konačni izveštaj, odnosno preporuke pod eufemističkim nazivom „Dokument dijaloga”. Tada sam javno upozorio da je reč o trulom kompromisu koji će širom otvoriti vrata reviziji istorije. Danas, na delu vidimo konačni društveni i pravni slom čije je seme posejano upravo tim dokumentom.
Suština tog vladinog akta iz 2018. godine ogledala se u pravnom i logičkom apsurdu. S jedne strane, Veće je nedvosmisleno zaključilo da su ustaški pokret, Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i zloglasni pozdrav „Za dom spremni” protivustavni i civilizacijski neprihvatljivi u javnom prostoru. Međutim, umesto da se tu stavi tačka i uvede adekvatna krivična odgovornost, napravljen je fatalan ustupak radikalnoj desnici – uvedena je takozvana „izuzetna dopuštenost”. Ova izmišljena, vanpravna formulacija dozvolila je korišćenje ustaškog pozdrava na zvaničnim komemoracijama poginulim pripadnicima Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS), budući da je ta paravojna formacija početkom devedesetih uspela da taj fašistički poklič registruje kao deo svog zvaničnog grba.
Plenkovićevo Veće tada je preporučilo da se ovaj paradoks „striktno reguliše i kontroliše”. Svakome ko je želeo da vidi, unapred je bilo jasno da će u praksi upravo taj „izuzetak” postati opšte pravilo, a da će državna kontrola ostati samo slovo na papiru. Kad fašizmu date i milimetar legalnog prostora, on ga neminovno proguta celog. Razvoj događaja u godinama koje su usledile doneo je potpunu potvrdu ovih mračnih prognoza. Prva velika sistemska legalizacija odigrala se u junu 2020, kada je Visoki prekršajni sud Hrvatske sramno presudio da estradni promoter novoustaštva Marko Perković Tompson sme nekažnjeno da urla „za dom spremni” na početku svoje pesme „Bojna Čavoglave”. Sud je tada potpuno zanemario ustavne temelje i priklonio se duhu Plenkovićevog politikantskog kompromisa. Nakon toga, institucionalna brana je potpuno popustila. Oficijelni hrvatski narativ o suočavanju s prošlošću pretvorio se u jeftin maskenbal relativizacije zločina, gde se uporednim, izjednačenim tretiranjem antifašističkih simbola iz Drugog svetskog rata s obeležjima jednog od najmonstruoznijih kvislinških režima u Evropi pokušala oprati krvava prošlost NDH.
Na terenu, incidenti su već odavna prerasli u redovnu praksu i obavezan dekor svih državnih manifestacija. Svakog 10. aprila, na dan osnivanja Hitlerove marionetske tvorevine NDH, u Splitu se pripadnici 9. bojne HOS-a, predvođeni Markom Skejom, nekažnjeno postrojavaju i pred kamerama ispaljuju fašističke parole. Država na to tradicionalno reaguje prećutnim odobravanjem ili beznačajnim prekršajnim prijavama koje služe tek kao jeftina predstava za međunarodnu javnost. Pamtimo i Knin iz 2022. godine, kada se grupa hosovaca besprizorno postrojila tokom centralne proslave „Oluje”, urlajući isti taj poklič pred očima kompletnog državnog vrha. Iako je tadašnji (i sadašnji) predsednik Zoran Milanović u ranijim fazama pokazivao znake otpora – poput demonstrativnog napuštanja Okučana 2020. zbog majica HOS-a – revizionistički sistem je na kraju potpuno progutao i te retke izlive institucionalnog razuma.
Vrhunac i direktna posledica Plenkovićevog kompromisa dogodio se pre samo nekoliko nedelja, u julu, kada je Opštinski prekršajni sud u Splitu doneo sramnu oslobađajuću presudu za pomenute hosovce iz Knina iz 2022. Obrazloženje ove presude ući će u anale beščašća i pravne akrobatike: sud je, naime, potvrdio da je pozdrav „Za dom spremni” nesumnjivo protivustavan i da predstavlja totalitarni simbol, ali je okrivljene oslobodio krivice jer su ga koristili u sklopu zvaničnog, državno priznatog grba svog udruženja tokom komemorativnog događaja! Ovim je perverzni krug zatvoren. Pravna država je zvanično kapitulirala pred agresivnim neoustaštvom, a Plenkovićev „Dokument dijaloga” iz uloge političkog kompromisa zvanično je prerastao u instrument sudske zaštite fašizma.
Ono što na obeležavanju godišnjice „Oluje” u Kninu iznova denotira potpuni slom pravosuđa jeste istorijski paradoks i flagrantni falsifikat koji se ovim putem konstruiše. Marko Skejo i njegova crnokošuljaška grupa su upravo na bazi ove sveže splitske presude ponovo marširali Kninom, tri puta urlali „za dom spremni” pred spomenikom, a potom u jednoj krčmi orgijali uz ustašku koljačku koračnicu „Evo Jure i Bobana”. Kao pravnik moram da ukažem na suštinu ove istorijske podvale. Oslobađajuća presuda iz Splita, kao i sveprisutni ulični urlici u Kninu, opravdavaju upotrebu ustaštva simbolikom iz takozvanog Domovinskog rata devedesetih godina. Međutim, čak i ako se držimo te desničarske logike, dolazimo do potpunog apsurda: na proslavama i komemoracijama povodom operacije „Oluja” iz avgusta 1995. godine obeležja HOS-a nemaju apsolutno nikakvo istorijsko utemeljenje!
HOS kao posebna formacija uopšte nije postojao 1995. godine. Dekretom predsednika Franje Tuđmana rasformiran je i potpuno integrisan u redovni sastav Hrvatske vojske još početkom 1992. Čak su i tadašnje hrvatske vlasti, suočene sa pritiskom međunarodne zajednice, uočile pogubnost njihove otvorene fašističke ikonografije i Pavelićevih slika po štabovima. Dakle, maraširanje u crnim majicama sa znakovima hosovaca u Kninu i Splitu danas nema nikakve veze sa odbranom ili ratom iz devedesetih – to je nepatvorena, ogoljena revitalizacija i slavljenje ustaškog pokreta iz 1941. godine.
Danas u Hrvatskoj više nema zvanične državne manifestacije bez otvorenih ustaških obeležja. Ova destruktivna realnost nije nikakav spontani incident niti anomalija, već direktna posledica sistemskog kukavičluka političkih elita. Zarad sitnih unutarstranačkih interesa, očuvanja koalicionih većina i kontinuiranog dodvoravanja radikalnoj desnici, Plenkovićev režim je svesno žrtvovao osnovne civilizacijske vrednosti. Pravosuđe, pod očiglednim uticajem izvršne vlasti i uz sveprisutni prećutni blagoslov Rimokatoličke crkve, danas samo operativno sprovodi u delo ono što mu je Vladina komisija pravno omogućila svojim fatalnim izveštajem iz 2018. Izmišljeni „izuzetak” je potpuno progutao pravilo i postao suštinski temelj svakodnevne hrvatske političke stvarnosti.
Projekat suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj tako je definitivno završio u slepoj ulici društvenog i moralnog ponora. Umesto preko potrebne katarze, stvorena je institucionalna perverzija u kojoj su srpske žrtve iznova ponižene i dehumanizovane, dok su fašistički zločinci i njihovi ideološki sledbenici amnestirani i abolirani kroz bizarne pravne formulacije o „specifičnim okolnostima”, „komemorativnom kontekstu” i “dvostrukoj konotaciji”. Državni vrh Hrvatske danas primenjuje strategiju takozvanog kontrolisanog incidenta: dok se pred kamerama i evropskim zvaničnicima odvija parada navodne demokratije i modernosti, u kafanama, na sporednim trgovima i sportskim terenima dozvoljava se Skejinim crnokošuljašima da izvrše svoj ideološki ritual i namire glad desničarskog biračkog tela.
„Veritas” će nastaviti beskompromisno da dokumentuje sve ove pojave, kao i sve srpske žrtve koje su pale pod ovim znamenjima kako devedesetih, tako i četrdesetih godina prošlog veka. Istorija koju pristrasni sudovi danas u Splitu i Zagrebu pokušavaju dekretima da prekroje i prilagode novoustaškom narativu ne sme i neće ostati jedina istina. Sudske presude mogu oprati pojedince u Zagrebu, ali ne mogu isprati krvave tragove iz istorije. Bez iskrenog, dubokog i nedvosmislenog odricanja od fašističkog nasleđa, Hrvatska će ostati večiti zarobljenik sopstvene mračne prošlosti, koju uzaludno i neuspešno pokušava da prepakuje u legalne evropske tokove.
Politika, 18.08.2026, štampano izdanje
