Trebaju li nam uopšte sećanja i pomeni na tužne događaje iz prošlosti?
Ovih junskih dana mi krajiški Srbi obilježavali smo još jednu tužnu godišnjicu – dan na koji je prije dvadeset godina stradalo 40 pripadnika Teritorijalne odbrane bivše Republike Srpske Krajine na Miljevačkom platou, području u sjevernoj Dalmaciji, omeđenom tokovima rijeka Čikole i Krke sa istočne, južne i zapadne, a prominskim krajem i gradićem Drnišom sa sjeverne strane.
Kao što je uobičajeno i ovu godišnjicu obilježili smo pomenom žrtvama zločina u crkvi Sv. Marka u Beogradu, u organizaciji Udruženja porodica nestalih i poginulih iz Krajine, i Veritasovim „saopštenjem za javnost”. Kako godine odmiču, sve manje ljudi prisustvuje pomenima i sve manje medija preuzima podatke iz saopštenja i kod ovog kao i kod drugih događaja.
Trebaju li nam uopšte sjećanja i pomeni na tužne događaje iz prošlosti?Jedni kažu da je toliko tužnih događaja u istoriji srpskog naroda da bi zafalilo dana u godini da se svaki od njih obilježi. A s druge strane, život je jedan i jedini i ne treba ga proćerdati na pomene i sjećanja, već ga treba proživjeti u veselju i radosti.
Drugi, opet, kažu da nam se često istorija, ona tužnija i ružnija, upravo i ponavlja zbog toga što nedovoljno pažnje i pijeteta poklanjamo našim precima koji su stradali braneći vrijednosti kao što su sloboda, čojstvo i junaštvo i preko kojih znamo ko smo, šta smo i odakle smo i koji određuju našu svijest o pripadnosti nacionu i vjeri.
Kada je riječ o Miljevačkom platou, da li je potrebno i dovoljno ako na dan sjećanja kažemo da su ih pobili pripadnici hrvatske vojske, i to baš u vrijeme kada su na to trusno područje došli pripadnici mirovnih snaga od kojih se očekivalo, barem na srpskoj strani, da donesu mir a ne nova i još veća stradanja. Treba li uopšte spomenuti da je toga dana u Šibeniku trebao početi Međunarodni festival djeteta, zbog čega je hrvatska strana zatražila od srpske suzdržavanje od bilo kakvih provokacija, a da bi sama to isto jutro napala srpske položaje.
Možda bi trebalo izostaviti podatak da je hrvatska strana angažovala strance da ovu akciju snimaju kamerom, od čega je ispao odličan horor film, koji je tih ratnih, devedesetih, godina bio veoma tražen i gledan širom „civilizovane” Evrope.
A možda bi trebalo izostaviti i podatak da su mnogi srpski teritorijalci ubijani nakon predaje i zarobljavanja, nožem, vješanjem ili metkom u potiljak, duž cijelog puta od mjesta zarobljavanja do zatvora „Kuline” u Šibeniku i natrag, kada su zarobljenici vraćeni da sakupljaju mrtve saborce i da ih baš oni bacaju u jamu.
Možda je preteška optužba da, uprkos mnoštvu validnih dokaza, Haški tribunal nije nikoga procesuirao za zločin na Miljevačkom platou, a da je hrvatsko pravosuđe, nakon svih ovih godina „intenzivne istrage”, tek prošle godine optužilo dvojicu pripadnika vojne policije za ubistvo samo jednog zarobljenog Srbina.
Zaista je teško naći mjeru kako obilježiti jednu našu srpsku tužnu godišnjicu a da to bude prihvatljivo nama samima. Sa drugima ćemo lakše.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
