Portal Novosti, 03.08.2025, Kolone stradanja i straha

Banijci i Kordunaši krenuli su u zbjeg u najmanje dvije kolone. Iako su im hrvatske vlasti garantirale miran prolazak, na dvama pravcima kretanja bili su izloženi različitim vrstama napada i ponižavanja. “U Sisku nas je dočekalo puno omladine koji su na nas bacali kamenje. Moja majka je bila pogođena iznad desnog oka. Okolo su bili pripadnici HV-a koji nisu dozvoljavali da izađemo iz vozila”, ispričala je kći kasnije preminule Desanke Komadine

Na adresu Komiteta za ljudska prava u Umagu u avgustu 1995. stiglo je anonimno pismo. U njemu je detaljno opisano što se događalo u Sisku 9. avgusta, kada su građani kamenicama i šipkama nasrnuli na kolonu srpskih izbjeglica. Pismo je iz predostrožnosti ostalo nepotpisano.

“U Sisku, na ulici koja nosi naziv Školska, staklo, komadi cigle, drveta, željeza, polupani automobili i po koja izgubljena dječja cipela. Čuju se jauci bola i sirene hitne pomoći. Neko je pokušao da zaustavi sadističko ludovanje nekontrolisane gomile nekih građana Siska, no mislim da je loše prošao. Nije to bio samo bezumni napad na izbjeglice, bio je to zločin i kazna, osveta i pretnja. Što se to zapravo dešavalo tu pred nama nadomak trećeg milenijuma? 9. 08. 1995. godine, srijeda, vrijeme 18,30 – telefon u mome stanu zvoni. Ljudi iz Siska obavještavaju me o tragediji koja se odvija u njihovom gradu. Duga kolona stradalnika, koja se u Petrinji predala Hrvatskoj vojsci, vjerujući predsjedniku Tuđmanu koji im je obećao sigurnost, kretala se od Petrinje prema Sisku. Kolonu je predvodila policija sporim mimohodom. Cilj je bio autoput Popovača. U Školskoj ulici stvoren je špalir od građana hrvatske nacionalnosti, naoružani željeznim šipkama koje su provlačili kroz automobile nesretnih ljudi, kamenovali ih, tukli, prevrtali traktore i automobile – kao da su se takmičili ko će veće zlodjelo da učini. Sve je to bilo popraćeno uvredljivim riječima. Djeca i starci su vrištali, bol je bila velika. Za njima je ostala krvava ulica. Policija ne reagira, pa oni su na čelu kolone! Čuje se sirena kola hitne pomoći, čuju se pucnji. Konvoj, odnosno tri kamiona s mlađim muškarcima, policija ih odvodi u stacionar, logor. Opet se čuju pucnji, a zatim vatrogasci svojim šmrkovima peru krvavu ulicu, čiji je simboličan naziv Školska.”

 

 

Istog dana, tog 9. avgusta, od posljedica kamenovanja u Sisku preminula je starija žena. Desanka Komadina sjedila je na stražnjem sjedalu Yuga 45 sa svojom unukom. Naprijed su bili njena kćerka i zet koji je upravljao autom. Pred beogradskim Komitetom za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, Desankina kćerka je svjedočila o majčinoj smrti i brutalnom, orkestriranom nasilju nad srpskim izbjeglicama.

“Mi smo s kolonom stigli u Topusko, odakle smo 9. avgusta 1995. godine krenuli prema Glini. U Glini su nas sačekali hrvatski vojnici koji su nam prijetili, pljuvali nas, vikali na nas. Nastavljajući put prošli smo Petrinju i istog dana, 9. avgusta, približili smo se Sisku, gdje nas je dočekalo puno omladine koji su na nas bacali kamenje, pa su nam porazbijali sva stakla na vozilu u kome smo se kretali. Morali smo da sagnemo glavu da bismo se nekako zaštitili. Jednog momenta moja kćerka je počela vrištati i kada sam se okrenula vidjela sam da je moja majka bila pogođena iznad desnog oka, da joj rana krvari, ali nismo imali čime da zaustavimo to krvarenje pa smo pokušali peškirom. Okolo su bili pripadnici Hrvatske vojske koji nisu dozvoljavali da izađemo iz vozila, već su nas tjerali da idemo dalje. Blizu Siska naišli smo na pripadnike UNPROFOR-a. Stajali su s pripadnicima Hrvatske vojske koji su vikali na nas i prijetili nam. Pripadnici UNPROFOR-a su se samo smijali, tako da nismo smjeli od njih tražiti pomoć. Moja majka, Komadina Desanka iz Donjeg Budačkog kod Karlovca, rođena 1924., povređena je kamenom 9. avgusta oko 19 sati, a sutradan ujutru oko 6 sati izdahnula je u Županji. Bila je zdrava. U autu pored njenog sjedišta ostala su dva kamena: jedan veličine jajeta, a drugi veći od pesnice s oštrim ivicama, kojima je bila pogođena. Kada smo stigli u Šid, tu smo moju majku sahranili.”

Mnogo godina kasnije, tek 2018., porodica je njene posmrtne ostatke premjestila bliže sebi: u Topolu, gradić u centralnoj Srbiji gdje su živjeli nakon pogroma.

Prema ažuriranim podacima istraživača iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, od 4. do 31. avgusta 1995. na području Sisačko-moslavačke županije stradalo je 578 žrtava srpske nacionalnosti. Od toga je najmanje 354 civila. Za 62 osobe se nije moglo točno utvrditi da li su stradale kao civilna ili vojna lica. Za dvije žrtve se uopće ne može utvrditi status. Poginulo je i ubijeno 157 krajinskih vojnika i troje krajinskih policajaca. Ova statistika, kao i prethodne, rezultat su iznimno napornog rada i terenskih istraživanja nevladinih organizacija Hrvatske i Srbije. Ususret 30. obljetnici završetka rata, Novosti u suradnji s Documentom i Dokumentaciono-informacionim centrom Veritas donose i dijelom rasvjetljavaju nekoliko nepoznatih i marginaliziranih zločina nad srpskim stanovništvom u Sisačko-moslavačkoj županiji, koja je činila veći dio bivšeg UNPA Sektora sjever.

Žrtve “Oluje”, posebno one koje su skončale na području Banije, tri decenije poslije većinski su neprepoznate. Njihova stradanja nisu sistematično istražena, a samim tim nijedan od zločina u tom dijelu države nije procesuiran. Za takvo što nikada nije bilo političke volje. Od toga je bilo važnije održati jednostrani narativ o “veličanstvenoj i čistoj pobjedi bez mrlje” u ratu. Uostalom, zločini počinjeni u Sektoru sjever nisu se našli u optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Hagu. Sektor jug znatno je bolje istražen zbog postupka koji je u Hagu vođen protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, nakon čega su dokazi o utvrđenim pojedinačnim zločinima proslijeđeni na postupanje hrvatskom pravosuđu. Važno je naglasiti da Knjiga nestalih osoba nije ažurirana punih deset godina. S druge strane, Documenta je nedavno predstavila rezultate istraživanja o stradalima u zaključnoj fazi ratovanja, u periodu od 25. jula 1995. do 14. januara 2001. godine.

Kako se navodi u izvještaju Hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) “Vojna operacija Oluja i poslije” iz 2001. godine, za razliku od bivšeg UN-ovog Sektora jug, stanovništvo je iz UN-ovog Sektora sjever u izbjeglištvo kretalo znatno kasnije. Iz nekih dijelova Korduna stanovništvo je kretalo između 6. i 8. avgusta. Iz tog područja je zabilježen najveći broj stradalih osoba u izbjegličkoj koloni, jer se između 6. i 9. avgusta 1995. kolona našla na meti avionskih i topničkih napada, kao i napada pojedinaca iz redova Hrvatske vojske i 5. Korpusa Armije BiH. Posljedica tih napada bio je velik broj poginulih i ranjenih osoba u koloni, a vršena su i pojedinačna smaknuća civila u koloni, tvrde iz HHO-a.

Veleposlanik SAD-a haškim je istražiteljima 2008. izjavio da su “njegovi ljudi” na Baniji primijetili sustavno paljenje imovine. Jedan promatrač je otišao do postrojbe HV-a kako bi im prijavio da se kuće pale, da bi zatim shvatio da oni sami drže baklje i pale kuće, kazao je Peter Galbraith

Poslije ulaska Hrvatske vojske na područje UN-ovog Sektora sjever i nakon predaje Srpske vojske Krajine, Banijci i Kordunaši krenuli su u zbjeg u najmanje dvije formirane kolone. Osnovni pravci kretanja djelomično su se mijenjali zbog čestih avio i topničkih napada. Izbjeglice su se prilikom granatiranja kolone sklanjale u šumu pa su se zaobilaznim putevima vraćale na glavni pravac kretanja. Izbjeglice iz Vojnića i Vrginmosta kretale su se pravcem Topusko – Glina – Žirovac – Dvor, odakle je kolona ulazila u BiH. Drugi pravac kretanja bio je Topusko – Glina – Petrinja – Sisak, odakle je kolona preko Lipovca, autoputom, nastavila za Srbiju. Iako su hrvatske vlasti preko predstavnika UN-a ljudima garantirale miran prolazak, izloženost velikog broja izbjeglica na banijskim cestama poslužila je različitim krvoločnim pojedincima i vojnim formacijama da ih u tome spriječe.

Dio kolone izbjeglica, koja je preko Siska krenula na autoput prema Srbiji, iskusila je žestoke nasrtaje rulje, teško prebijanje, kamenovanje i uništavanje vozila. Sve se to događalo pred očima pripadnika hrvatske policije, vojske i UNPROFOR-a. Ove snage su, prema izjavama mnoštva svjedoka, ponegdje i učestvovale u iživljavanju nad civilnim stanovništvom. Tamo gdje se nisu pridružili batinanju, okretali su glavu od zločina nad nevinim stanovništvom.

Jedan Kordunaš je ispričao da se kolona od Utinje, sela pored Vojnića, kretala prema Vrginmostu i da je na tom dijelu gađana iz topova. U Topuskom su bili zadržani tri dana, sve do 9. avgusta, poslije predaje 21. kordunskog korpusa zapovjedniku sektora Sjever, generalu Petru Stipetiću.

“Kada smo stigli u Glinu prišao mi je jedan hrvatski vojnik naoružan automatskom puškom i rekao svom drugu vojniku pokazujući na mene ‘da ubijemo starog’, ali ga je taj njegov drug sprečio. Kolona srpskih civila je kamenovana dok je prolazila kroz Sisak. Ja sam više puta kamenovan i pogodila su me dva-tri kamena po tijelu od kojih sam imao rane. Kamenovana je i moja supruga kojoj su razbijene naočale. Kada smo prolazili kroz Kutinu takođe su nas kamenovali i vikali nam: ‘Cigani! Cigani!'”, opisao je.

Tadašnji veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Peter Galbraith haškim istražiteljima je 2008. izjavio da su “njegovi ljudi” na Baniji primijetili sustavno paljenje imovine. Jedan promatrač je otišao do postrojbe HV-a kako bi im prijavio da se kuće pale, da bi zatim shvatio da oni sami drže baklje i pale kuće, kazao je Galbraith.

“Oko 10. avgusta saznao sam da su lokalni Hrvati napali jednu veliku kolonu srpskih izbjeglica, te da je jedan bračni par ubijen dok je policija stajala po strani i smijala se. Sutradan sam pročitao telegrafsko izvješće o tim napadima. Bio sam bijesan i nazvao sam Šarinića (Hrvoje Šarinić, predstojnik Ureda predsjednika Republike, uz ostalo zadužen za kontakte s UNPROFOR-om i međunarodnom zajednicom, op. a.) da mi organizira sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Tog sam dana, kako je navedeno u dokumentu ‘Sjedinjene Države i Hrvatska: dokumentirana povijest 1992.–1997.’, sudjelovao u novom i većem konvoju koji je trebao ići preko Siska do Srbije. Angažirao sam novinare i pojavio se u oklopnom vozilu, zatim sam se pridružio jednom Srbinu na traktoru koji me prepoznao i pozvao da se vozim s njim. Pokušavao sam zaštititi konvoj, testirajući zapravo policiju – usuđuju li se dopustiti da američki veleposlanik bude napadnut. Predsjednik Tuđman bio je duboko uvrijeđen i nikada mi to nije oprostio. Hrvatska televizija me kasnije napala da sam ‘ljubitelj Srba'”, svjedočio je veleposlanik.

Dan ranije posjetio je ljude u logorima u Sisku i vidio, kako je rekao, Srbe koji su bili zatočeni u školi i jednoj javnoj zgradi. “Bili su to siromašni zemljoradnici, vrlo lošeg izgleda i poprilično uplašeni.” Tri tjedna kasnije Galbraith je otišao u Ripač kod Bihaća gdje je, tvrdi, bilo još više dokaza da su pljačka i palež organizirani.

“Prošao sam kroz Krajinu i ušao u Bosnu. To je bilo u vrijeme operacije ‘Maestral’ (operacija HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj Bosni u septembru 1995., op. a.). Moja je grupa ušla u Ripač kroz tunel koji je prolazio ispod granice tako što su pomaknuli tenkovske zapreke. Budući da su zapreke bile postavljene, nitko s druge strane nije očekivao da će netko moći proći. Kad smo izašli s druge strane tunela, ugledali smo pripadnike HV-a kako idu od kuće do kuće i pljačkaju ih. Bila je to vrlo organizirana akcija”, kazao je Galbraith.

Na cesti kod Donjeg i Gornjeg Žirovca te u šumi Obljaj nepoznati pripadnici HV-a i 5. Korpusa Armije BiH počinili su zločin nad izbjeglicama u koloni. Prema podacima Documente, u tom obruču je 8. avgusta stradalo 78 ljudi, od toga 48 srpskih civila, 17 srpskih vojnika i još 13 osoba za koje se ne zna da li su bili civili ili vojnici

I strani mediji su izvještavali o ubijanju i ranjavanju srpskih izbjeglica. Los Angeles Times je prenio izjavu glasnogovornika UN-a Chrisa Gunnessa koji je kazao da su “hrvatske bande napale najmanje 70 vozila s 200 izbjeglica, najviše u Sisku”. Prema jednom izvoru iz UN-a, neki povrijeđeni su bili udarani motkama na kojima je bila hrvatska zastava. “Ljudi su bili ozbiljno pretučeni. Vukli su ih iz automobila bijesni mještani i premlaćivali”, rekao je Gunness. Prema pisanju američkog medija, grupe povrijeđenih izbjeglica, koje su stizale u Srbiju – mnogi s krpama umjesto zavoja – rekle su da hrvatska policija nije ništa učinila da spriječi napade.

“Hrvatska policija, koja je trebala štititi konvoj, reagirala je tek kada su se pojavili civilni policajci UN-a”, izjavila je glasnogovornica UN-ove vojne misije, major Rita LePage. Lokalna policija bi nastavila dopuštati napade čim bi UN-ovi posmatrači otišli, rekla je ona. Stanovnici Siska su prijavili UN-u da su im naređivali da ugase svjetla u kućama nakon mraka kako bi se premlaćivanja mogla lakše sakriti. Najgori incidenti dogodili su se u Sisku, ali je bilo problema i “duž 55 kilometara seoskih puteva koji vode do glavnog autoputa za Beograd”, navodi se u članku.

Jedan od najslabije istraženih zločina nakon “Oluje” je onaj koji se dogodio na cesti između Gline i Dvora, kod Donjeg i Gornjeg Žirovca te u šumi Obljaj. Na različite načine, artiljerijom, iz aviona, osobnim likvidacijama, nepoznati pripadnici HV-a i 5. Korpusa Armije BiH počinili su zločin nad izbjeglicama u koloni. Prema podacima Documente, u tom obruču je 8. avgusta stradalo 78 ljudi, od toga 48 srpskih civila, 17 srpskih vojnika i još 13 osoba za koje se do danas ne zna da li su bili civili ili vojnici. Veritas je iznio podatak da je među stradalima najviše Kordunaša i Ličana s područja Plaškog.

Ubijeni na Žirovačkoj cesti i u ostalim dijelovima Banije pokopani su u više zajedničkih grobnica. U Veritasu tvrde da su ekshumirani posmrtni ostaci u Dvoru (64) i u Petrinji (164), od čega je identifikovano 88 osoba: 21 s groblja u Dvoru i 67 s groblja u Petrinji, dok su ostali još u postupku identifikacije.

Prije šest godina, na mjesnom groblju u Vojniću sahranjeno je četvero članova porodice Novković iz obližnjeg Dunjaka. Nikola Novković (41), njegova nevjenčana supruga u sedmom mjesecu trudnoće Nedjeljka Matijević (33), njegov otac Dragić (81) i majka Nevenka (75) poginuli su 8. avgusta u šumi Obljaj prilikom granatiranja HV-a i Armije BiH. Iako su sahranjeni poslije 24 godine, njihova imena, gotovo šest godina od ukopa, i dalje se nalaze u Bazi podataka aktivnih slučajeva osoba nestalih u sukobima na području bivše Jugoslavije (ICMP).

Općenito, o žrtvama i njihovom stradanju je malo toga poznato. Nedjeljka Matijević je u ljeto 1991. godine, za vrijeme godišnjeg odmora, došla iz Zagreba kod roditelja u Petrovu Poljanu. Tamo ju je zatekao rat i tamo je ostala živjeti. S Nikolom Novkovićem i njegovim roditeljima počela je živjeti 1994. u Dunjaku. Prema prvom izvoru, jedan projektil je direktno pogodio automobil “Ladu” u kojem je ta porodica bila u koloni. Prema svjedočenju sestre Nedjeljke Matijević, nakon što je počela operacija “Oluja” oni su krenuli traktorom u izbjegličkoj koloni prema BiH. Mnogi prognanici u svojim su izjavama svjedočili da su bili prinuđeni da u koloni mijenjaju vozila koja su se kvarila ili ostajala bez goriva. Prelazili bi u tuđe prikolice, autobuse, a bilo je i onih koji su put nastavljali pješke.

I Anđelija Đurić (1931.) iz Vojnića stradala je na istom potezu, istog dana, ali za njom se još uvijek traga. Njena rođakinja iz Obrovca svjedočila je o posljednjim trenucima s njom, kada su ulazili u Bosnu i Hercegovinu kod Dvora. Kod mosta je kolona bila prekinuta jer je nesretne ljude zasula rafalna paljba sa svih strana.

“Usput sam vidjela mrtve ljude pored puta. Neki su ubijeni, a neki umrli. Situacija je bila takva da se gledalo da se spase živa glava. U Dvoru, kada je počelo pucanje, moja familija je jednostavno napustila traktor i sakrili smo se u neki kanal. Na tom mjestu poginula je moja strina Anđelija Đurić koja je rođena u selu Radonje. Nju je na moje oči rafal presjekao. Ostavili smo je tako na drumu jer smo gledali što prije da spasemo živu glavu”, kazala je svjedokinja.

“Ispred Dvora na Uni kolona je napadnuta. Bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Tu je od strane Hrvatske vojske ubijen Miladin Vergaš, iz sela Pecka, star oko 55 godina. Moga brata i snahu su tu uhvatili i odveli ih u logor u Sisku”, ispričao je čovjek iz okolice Vrginmosta

Prema Documentinom nalazu, Đurić je bila u izbjegličkoj koloni kod Žirovca. Iz šume su pucali vojnici u crnim uniformama s crnim trakama oko glave. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku zabilježilo je da je Đurić stradala uslijed pucnjave iz vatrenog oružja pripadnika nepoznate vojne postrojbe.

Kod Rujevca je poginuo 25-godišnji civil Stevan Vorkapić. Vozio je traktor kada je kolonu na području Dvora 8. avgusta napao HV. Stevan je pogođen iz vatrenog oružja, a majka je njegovo tijelo čekala do 2009. Kako je Veritas objavio, Vorkapić je tada identificiran na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Jedan poljoprivrednik iz okolice Vrginmosta ispričao je beogradskom Komitetu što je doživio na Žirovačkoj cesti. On je s porodicom krenuo preko Topuskog, Gline i Žirovca prema Dvoru na Uni.

“Ispred Dvora na Uni kolona je napadnuta. Bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Tu je od strane Hrvatske vojske ubijen Miladin Vergaš, iz sela Pecka, star oko 55 godina. Moga brata i snahu su tu uhvatili i odveli ih u logor u Sisku. Svi smo bježali kako je ko znao. U toj panici i strahu niko nije vodio računa ni o kome. Ja sam bježao zajedno s djecom, jedino djecu nisam ostavljao. Ni pod koju cijenu se nisam htio odvojiti od njih, jer samo mene imaju. Majka im je ranije umrla. Nisam ništa uspio ponijeti sa sobom, čak ni ličnu dokumentaciju. U selu mi je ostalo od stoke, četiri krave i 19 svinja, traktor i druge poljoprivredne mašine. Traktor nisam mogao povesti jer nisam imao goriva. Saznao sam da je to sve opljačkano…”

 

Tuđmanova obećanja

Zločini se nisu događali samo u izbjegličkim kolonama. Na dan početka “Oluje”, 4. avgusta, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman izdao je proglas u kojem, između ostalog, poziva “hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava, i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu, uz prisutnost međunarodnih promatrača”.

Prema istraživanju HHO-a, svega 8500 ljudi nije napustilo područje bivših Sektora sjever i Sektora jug. Tuđmanovo obećanje o garanciji sigurnosti poslušalo je nešto više od 4000 Banijaca i Kordunaša, pretežito starijih i slabo pokretnih, ali većina u to obećanje nije povjerovala. U općinama bivšeg Sektora sjever utvrđen je veći broj stradalih osoba koje nisu napuštale svoje kuće. “Tako je u nekim mjestima, od ukupnog broja osoba koje nisu napuštale svoje kuće, njih gotovo 80 posto ubijeno. U sela koja su uvučena u šumu, u blizini Dvora, ušli su pripadnici 5. Korpusa Armije BiH, koji su tom prilikom počinili teška ubojstva nad preostalim stanovnicima (većina njih je zaklana). Od onih koji su se uspjeli skloniti i preživjeti, neki su smješteni u sabirne centre, no po povratku u svoje kuće dočekala ih je prava pustoš. Njihova imovina bila je opljačkana, a kuće devastirane, zapaljene i minirane”, navodi se u izvještaju HHO-a.

U jednom takvom nemilosrdnom pohodu po ispražnjenim selima, u svega tri dana, 5., 6. i 7. avgusta, nepoznati pripadnici HV-a ubili su 18 osoba u selu Luščani kraj Petrinje. Usmrćeno je 13 civila i pet vojnika. Najstarija žrtva iz Luščana bila je 1904., a najmlađa 1968. godište.

Adam Miljević, 91-godišnji starac, ubijen je u okolici svoje kuće. Nepoznato je gdje su njegovi posmrtni ostaci. I dvije članice porodice Dajić također se vode kao nestale. Draginja (1908.) i njena kćerka Ljubica (1950.) petog dana avgusta krenule su potražiti ljude koji su ostali u selu. Uputile su se, prema izjavama svjedoka, u zaselak Drakulići. Documenta je zapisala da su majku i kćerku ubili pripadnici HV-a hicima iz vatrenog oružja. Unuk Draginje Dajić, vojnik Dragan Dajić (1955.), dan kasnije je bačen u bunar i u njemu se utopio. Sve do 2002. o sudbini Miloša Miljevića (1919.) ništa se nije znalo. Tada su posmrtni ostaci i dijelovi odjeće pronađeni u šumi Topolik, 800 metara od njegovog domaćinstva u kojem je zadnji put viđen živ.

Pojedini najbliži srodnici žrtava ubijenih na Baniji posljednjih godina su pokušali ostvariti minimum pravde temeljem Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Odštete u vidu mjesečne obiteljske invalidnine zapravo su jedini preostali način da se stradanje njihove djece, roditelja, braće i sestara uopće prepozna. Međutim, u upravnim postupcima podnositelji zahtjeva, ali i civilne žrtve, nerijetko su bez ikakvih dokaza proglašavani za “suradnike neprijateljske vojske”. Nevenka Dobrić, majka 12-godišnjeg Siniše Dobrića, koji je zajedno sa svojim djedom Petrom ubijen u koloni kod Crkvenog Boka, dospjela je do Upravnog suda iznova dokazujući da je njeno dijete – civilna žrtva rata. Premda je sud na strani Dobrić, Ministarstvo hrvatskih branitelja, 30 godina poslije zločina, ne odustaje od sumanute tvrdnje da majka i sin snose dio odgovornosti za ratna zbivanja. Nevenka Dobrić za Novosti je nedavno poručila: “Moje dijete niko ne može naplatiti. Ali je drugačije kad znam da ga je neko priznao. Istina se mora znati – dijete je u pitanju.”