Kronologija najvažnijih događaja koji su oblikovali slavljenje “Oluje” (2/2): Uz oslobađajuću presudu Gotovini, Markaču i Čermaku, na ekskluzivističku retoriku u vezi “Oluje” snažno su utjecali ulazak Hrvatske u EU i odustajanje domaćeg pravosuđa od procesuiranja odgovornih za više od 600 civila srpske nacionalnosti ubijenih u ljeto i jesen 1995. Kasnijim premještanjem desničarske verzije proslave “Oluje” iz Čavoglava u Knin postale su redovne i manifestacije filoustaštva, uz otvoreno isticanje ZDS-a
Ante, Ante, Ante! – uzvikivale su hiljade okupljene 16. studenog 2012. na glavnom zagrebačkom trgu. Njihovi povici, praćeni stihovima ratnih budnica i paljenjem baklji, privremeno su utihnuli kada su se na pozornicu popeli umirovljeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, istog dana oslobođeni svih optužbi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.
“Sretni smo što smo večeras s vama. Ovo je naša zajednička pobjeda. Bila je ratna ‘Oluja’, a ovo je pravna ‘Oluja'”, poručio je Gotovina, prekidan skandiranjem mase. “Stavili smo točku na i Domovinskom ratu. Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno”, istaknuo je.
U društvu ranije oslobođenog Ivana Čermaka, Gotovina i Markač 5. kolovoza 2013. stigli su u Knin, gdje su na središnjoj državnoj svečanosti povodom 18. godišnjice “Oluje” također pozdravljeni ovacijama. Isto se ne može reći za tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, koji je, nakon što je godinu dana ranije u Kninu održao svoj prvi državnički govor i pozvao na poštovanje svih civilnih žrtava rata, sada dočekan zvižducima i povicima negodovanja.
“Hrvatska nije zemlja utemeljena na zločinačkom poduhvatu, već je branjena po pravilima rata, s puno srca, malo oružja i streljiva, ali prije svega mnogo želje i znanja… Trebamo priznati svoje greške, ali isto tako trebamo reći da je naš put bio pravi i da nije imao alternative. Bio je to put koji je bio uvjetovan nasiljem i da smo mogli birati, sigurno ne bismo izabrali tako nešto”, naglasio je Milanović, obećavši nastavak izgradnje “zemlje normalnih, običnih, poštenih ljudi koji samo žele živjeti od svog rada”.
Tvrdnju da “Oluja” nije bila zločinački poduhvat, uz dodatak da “pobjednici mogu priznati svaku pojedinačnu pogrešku”, Milanović je u Kninu ponovio i 2014. godine, tada popraćen skandiranjem mase “Skidajte ga, skidajte ga”.
Sličan tretman priređen je i predsjedniku Ivi Josipoviću, čemu su iz gomile svjedočili tadašnja kandidatkinja za predsjednicu Republike Kolinda Grabar-Kitarović i novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Oboje su bili u niskom startu za preuzimanje vlasti i skori posjet veteranskom šatoru, koji će u listopadu 2014. niknuti u zagrebačkoj Savskoj ulici.
“Neke stvari smo napravili nakon ‘Oluje’ loše kao država i nismo se u nekim stvarima baš proslavili. Bilo je i propusta i tu je država trebala ozbiljnije djelovati”, izjavio je premijer Milanović za HTV 2015., godine u kojoj je glavna zvijezda službenog dijela proslave bila Kolinda Grabar-Kitarović
Otad u drugi plan padaju poruke odaslane na obilježavanjima “Oluje” u periodu kada je predsjednik Republike bio Josipović, a predsjednik vlade Milanović. Njihovi govori, objašnjava pravnica i istraživačica Branka Vierda, nisu nudili detaljne i precizne opise te osvrte o zločinima hrvatskih snaga iz 1995., ali su otvarali prostor za raspravu i dijalog kako u javnosti, tako i na međudržavnoj razini između Hrvatske i Srbije o problematičnim aspektima operacije.
– Međutim, nakon oslobađajuće presude Žalbenog vijeća MKSJ-a 2012. godine otežan je prostor za raspravu o slojevitosti posljedica “Oluje” na društvo u Hrvatskoj. Oslobađanje Gotovine, Markača i Čermaka u javnosti je shvaćeno kao dokaz da je ta operacija bila “čista kao suza” – govori Vierda.
Uz oslobađajuću presudu hrvatskim generalima, na promjenu retorike na gotovo svim budućim obljetnicama “Oluje”, ali i na društveno-politička kretanja u zemlji, snažno su utjecali ulazak Hrvatske u Europsku uniju i istodobno odustajanje domaćeg pravosuđa od procesuiranja odgovornih za više od 600 civila srpske nacionalnosti ubijenih u ljeto i jesen 1995.
Izuzev rijetkih iznimki, državnički govori u Kninu od tada su sve više usmjereni na slavljenje pobjede, a sve manje na opravdavanje same operacije. U prvi plan tako ponovno dolazi isticanje nacionalnog ponosa i “zajedništva”, osobito nakon što vlast preuzima radikalno nacionalističko krilo HDZ-a predvođeno Karamarkom.
U sljedećem razdoblju, a koje je podrazumijevalo i premještanje desničarske verzije proslave “Oluje” iz Čavoglava u Knin, na ulicama toga grada redovne su postale manifestacije filoustaštva, uz otvoreno isticanje pozdrava “Za dom spremni”. Time je i Gotovinina poruka da rat pripada povijesti i da se treba okrenuti budućnosti praktički potisnuta u zaborav.
SDP-ovo dodvoravanje desnici
Podizanjem hrvatskog barjaka koji se 1995. zavijorio na kninskoj Tvrđavi, 4. kolovoza 2015. u Zagrebu je započeo vojni mimohod, prvi nakon punih 18 godina. Unatoč bojkotu dijela veteranskih udruga, tada aktivnih u šatoru u Savskoj, i sukobu s HDZ-om oko mjesta održavanja, premijer Milanović je naposljetku izjavio kako su mimohodom dominirale “pozitivna ljudska atmosfera” i “ljubav prema domovini”.
Osim preletom MIG-ova, novinari mainstream medija posebno su oduševljenje iskazali izvođenjem dviju samohodnih haubica koje je Hrvatska netom kupila od Njemačke. Tek su rijetki propitivali odluku Milanovićeve vlade da 20. obljetnicu “Oluje” obilježi demonstracijom vojne mehanizacije i tako monopol nad Danom pobjede pokuša oduzeti HDZ-u i njima sklonoj ekstremnijoj desnici.
“Ovo nije bila proslava tuđe nevolje ili likovanje zbog tuđih jada, nego je radi naših građana”, izjavio je potom Milanović za HTV. Ponovio je kako su vrata otvorena za sve one koji se nakon “Oluje” nisu vratili u Hrvatsku. “Neke stvari smo napravili nakon ‘Oluje’ loše kao država i nismo se u nekim stvarima baš proslavili. Bilo je i propusta i tu je država trebala ozbiljnije djelovati”, ustvrdio je premijer, koji će se dan kasnije uputiti u Knin.
Bez održanog govora, Milanović i njegova svita napustili su grad već nakon odrađenog protokola na Tvrđavi. Glavna zvijezda službenog dijela proslave bila je Kolinda Grabar-Kitarović, koja je svoj prvi govor na obilježavanju “Oluje” iskoristila da izrazi žaljenje “za svakim izgubljenim životom, i hrvatskim i srpskim”, odmah dodajući: “No opet naglašavam da je uzrok tome bila Miloševićeva ekspanzionistička velikosrpska politika.”
“Predsjednik Tuđman u svojem je proglasu pozvao hrvatske građane srpske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast. Zapovijed o evakuaciji srpskog stanovništva s okupiranih područja potpisali su njihovi politički i vojni vođe Martić i Mrkšić“, nastavila je.
“Mi Hrvati, nasuprot tome, moramo biti veliki u pobjedi. Najodlučnije odbacujem pokušaj nametanja teze kako su danas Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda. Upravo suprotno. Srpskoj nacionalnoj manjini zajamčena su sva građanska i manjinska prava po najvišim europskim standardima”, dodala je Grabar-Kitarović.
Iako sama nije prisustvovala koncertu Marka Perkovića Thompsona, koji je nakon godina provedenih u Čavoglavama 2015. nastupio u Kninu, predsjednica je pozvala građane da to učine. A oni koji su se odazvali, njih oko 90.000, imali su što za vidjeti i čuti: isticanje ustaškog znakovlja i unisono skandiranje “Za dom spremni” i “Ubij Srbina”.
Izlazak ustaštva iz sjene
Bila je to uvertira u 2016. godinu, obilježenu rehabilitacijom ustaštva koje se ukazalo na kninskim ulicama nakon završetka službenog obilježavanja 21. obljetnice “Oluje”. Sve je počelo tako što se Grabar-Kitarović na državnoj svečanosti posebno zahvalila pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
“Želim poslati poruku onima koji su hrvatsku državu nazvali slučajnom, a ovih su dana otišli i toliko daleko tvrdnjom da su modernu Hrvatsku stvorile zločinačke udbaške strukture – ova Hrvatska stvorena je voljom hrvatskog naroda i ogromne većine hrvatskih državljana izraženom na referendumu 1991. godine i veličanstvenom pobjedom hrvatskih branitelja čiji je vrhunac bila vojno-redarstvena akcija ‘Oluja’ koju ovdje u Kninu s ponosom slavimo”, poentirala je predsjednica, dok su je iz prvog reda slušali novoizabrani premijer Tihomir Orešković i predsjednik Sabora Željko Reiner.
U off programu koji je uslijedio, pozdravljeni pripadnici IX. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban” pjevali su ustaške pjesme i marširali kroz grad, a potom je grupa mladića i djevojaka ispred jednog od kafića, uz taktove Thompsonove “Lijepa li si”, zapalila zastavu Republike Srbije. U večernjim satima njihov idol ponovno je “zapalio” stadion NK Dinara, gdje je nastupio na koncertu “Pobjeda za heroje”.
Uz izuzetak predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka, u Kninu te godine nije bilo predstavnika Narodne koalicije predvođene Milanovićem, koji je iz Zagreba poručio kako više ne želi sudjelovati na “stranačkoj zabavi” i u incidentima koje u tom gradu “zakuhava druga strana”.
Milanovićev nedolazak novopečeni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković komentirao je sljedećim riječima: “Svatko ovaj dan slavi kako misli da treba.” Budući premijer time je najavio novu etapu u državnom obilježavanju “Oluje”, koja će nakratko otvoriti prostor za kritičniji pristup događajima iz 1995.
Ostajte ovdje
“Gradimo Hrvatsku u kojoj politikom istine i pomirbe poštujemo sve žrtve, jamčimo prava svim našim manjinama i nastojimo postići široki konsenzus o bitnim društvenim pitanjima. Želimo izgraditi društvo u kojemu podjele zamjenjujemo dijalogom i međusobnim uvažavanjem”, rekao je Plenković 5. kolovoza 2018. i dodao kako je “Hrvatska bila velika u pobjedi pa je još 1996. pružila ruku pomirbe kroz normalizaciju odnosa sa Srbijom”.
“Danas se zalažemo i za suradnju i dobrosusjedske odnose, koji se moraju temeljiti na istini, pomirbi, odgovornom suočavanju s prošlošću i pravdi… Međutim, nespremnost nekih da se suoče s prošlošću samo odgađa istinsku pomirbu dok je iskreno preuzimanje odgovornosti, na primjer, omogućilo primjerenu i trajnu pomirbu između Francuske i Njemačke i stvorilo snažni temelj današnje Europske unije”, nastavio je Plenković, koji će u narednim godinama iz Knina poslati i daleko važnije poruke, uključujući i žaljenje za civilnim žrtvama srpske nacionalnosti.
O tim se žrtvama govorilo i ranije, podsjeća Branka Vierda, ali na vrlo općenit i apstraktan način.
– Govorilo se, primjerice, o ljudima koji su otišli iz Hrvatske, o nedužnim žrtvama, velikodušnosti u pobjedi i žaljenju za svakim izgubljenim životom. Konkretniji i u tom smislu odgovorniji govor održao je Andrej Plenković kada je 2020. godine poseban dio obraćanja posvetio pomirenju, odnosno izjavama kojima je iskazao žaljenje za žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane te je eksplicitno istaknuo da je “Oluja” bila traumatičan događaj za mnoge hrvatske Srbe – kaže Vierda.
Spomenuta 25. obljetnica “Oluje” predstavljala je jednu od najvećih prekretnica u povijesti njezina obilježavanja. Osim što je održana u posebnim okolnostima pandemije koronavirusa, prvi put joj je prisustvovao visoki predstavnik srpske manjine – Boris Milošević, tadašnji potpredsjednik Plenkovićeve koalicijske vlade iz redova SDSS-a.
“Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu s brojnim nedužnim civilnim žrtvama, žalimo zbog svih stradalih, osobito civila”, naglasio je Plenković u govoru.
“Svjesni smo da je naša pobjeda u ‘Oluji’ bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima”, rekao je 2020. premijer Andrej Plenković, dodavši da treba iskazati pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi
“Legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata. Svjesni smo da je naša pobjeda u ‘Oluji’ bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima”, kazao je.
Plenković je poručio i da je 25 godina kasnije došlo vrijeme da staloženo sagledamo svu slojevitost tadašnjih zbivanja. Važno je, dodao je, da hrvatski Srbi u “Oluji” ne vide samo egzodus svoga naroda, već i svršetak rata koji je stvorio uvjete za njihov povratak u Hrvatsku.
“Na kraju, treba iskazati dužan pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi, bila ona hrvatska, srpska ili druge nacionalnosti. Pijetet prema tisućama nedužnih hrvatskih žrtava od Vukovara do Dubrovnika preko Voćina, Saborskog i Škabrnje. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama od Paulin Dvora do Varivoda”, poručio je.
Pojedini analitičari su takve Plenkovićeve simboličke geste, nastavlja Branka Vierda, tumačili kao dio političke taktike ili ustupak vladajućeg HDZ-a tadašnjem koalicijskom partneru SDSS-u, pa su takvom argumentacijom umanjivali relevantnost izrečenih poruka.
– No ja to ne vidim tako, smatram da treba podržati i pozdraviti političke dealove koji rezultiraju provođenjem pozitivnih društvenih praksi, što čuvanje sjećanja na sve civilne žrtve rata definitivno jest – govori Vierda.
Naša sugovornica podsjeća da su iste, 2020. godine visoki državni dužnosnici sudjelovali na komemoracijama za srpske žrtve u Varivodama i Gruborima. To je bio prvi put da je na komemoraciju u Varivode došao predsjednik Vlade, pri čemu je Plenković u tom selu izrazio sućut članovima obitelji žrtava “čije živote hrvatska država nažalost nije uspjela zaštititi”.
Nešto ranije na komemoraciju u Grubore odlaze potpredsjednik Vlade Tomo Medved i novoizabrani predsjednik Republike Milanović, koji izjavljuje kako njegov dolazak nije protokolarni događaj. “Ovo je neka vrsta duga časti”, rekao je Milanović, “prema onome što se dogodilo prije 25 godina i što je u meni tada izazivalo moralni užas.” Svoje obraćanje završio je citiranjem pjesme “Ostajte ovdje” Alekse Šantića.
– Mislim da su njihovi odlasci u Varivode i Grubore obiteljima žrtava dali neki oblik satisfakcije i javnog priznanja da su zločini počinjeni, a javnosti učinili vidljivijima događaje operacije “Oluja” u kojima su ubijani civili zato što su Srbi – govori Branka Vierda.
Povratak u okrilje etnonacionalizma
Da se u 2020. radilo o izoliranoj epizodi, u čijoj pozadini nije stajala istinska želja Plenkovićevog HDZ-a da uspostavi kontinuitet inkluzivnog pristupa sjećanju na civilne žrtve “Oluje”, postalo je bjelodano već naredne, a pogotovo 2022. godine.
Obilježavanje 27. godišnjice operacije proteklo je, naime, u snažnom Plenkovićevom i Milanovićevom suprotstavljanju tada još nepotvrđenim optužnicama Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, optuženih da su 7. i 8. kolovoza 1995. naredili raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti i u Svodnoj.
“U posljednje vrijeme ponovno se pokušava Hrvatsku prokazivati lažnim, ali jalovim optužbama o protjerivanju srpskog stanovništva iz Hrvatske 1995., iako je poznato da ih je vodstvo pobunjenih Srba u suradnji s Beogradom prisililo na evakuaciju iz Hrvatske”, rekao je Plenković, dok je Milanović prisnažio kako se “nemamo čega stidjeti”.
Istodobno na proslavu “Oluje” dolazi sve veći broj nekadašnjih pripadnika HOS-a i njihovih simpatizera, predvođenih Markom Skejom. Dok su se u početku članovi Vlade barem donekle ograđivali od njihovih filoustaških ispada, a policija im je 2023. zabranila ulazak u Knin, s promjenom vlasti i ulaskom Domovinskog pokreta u nju ljudi u crnom postali su sastavni dio službenih obilježavanja “Oluje”.
Možda je i Hrvatska mogla osnovati komisiju za utvrđivanje detalja o kršenjima ljudskih prava kako bi utvrdila sve detalje operacije koja predstavlja temelj za razumijevanje njezine suvremene povijesti. Nalazi takvog tijela pružili bi otpor etnonacionalističkim interpretacijama o ratu i eksploataciji žrtava i u Hrvatskoj i u Srbiji – kaže Branka Vierda
Među uzvanicima na tribinama stadiona NK Dinara 5. kolovoza 2024. tako se našlo mjesta za dugogodišnjeg Skejinog prijatelja Božu Bačelića, jednog od dvojice pravomoćno osuđenih za ratne zločine počinjene nad Srbima u ljeto 1995.
Njegovo pojavljivanje predstavljalo je neformalnu potvrdu da je ideološko nasljeđe “Oluje” vraćeno pod kontrolu ekstremne desnice, ako je od nje uopće i bilo otrgnuto. Sve uz taktove Thompsonove “Ako ne znaš šta je bilo”, na koje će Andrej Plenković zapljeskati na kraju novog vojnog mimohoda, ponovno održanog u Zagrebu uoči jubilarne, 30. godišnjice “Oluje”.
Vrhunac povratka ekskluzivističkom etnonacionalizmu uslijedio je narednog dana u Kninu, gdje je govor održao predsjednik Sabora Gordan Jandroković.
“Ovih dana vidio sam dojmljivu sliku, vezanu za stotine tisuća mladih u Zagrebu i Sinju, mladih koji su preuzeli temeljne vrijednosti moderne hrvatske države, koji razumiju ulogu i doktrinu predsjednika Franje Tuđmana, koji razumiju ulogu hrvatskih branitelja. Oni poštuju našu vjeru i našu Crkvu, poštuju našu tradiciju i identitet, poštuju obitelj i domovinu”, izjavio je Jandroković, kojem je dojmljivu sliku kao posjetitelju izazvao i Thompsonov koncert na Hipodromu 2025.
“I te nepregledne rijeke mladih ljudi obvezuju nas i pozivaju da se odlučno suprotstavimo bilo kakvim zluradim pokušajima etiketiranja te nametanja krivnje ili srama. Uostalom, mislim da smo dosad i pokazali kako se ne damo impresionirati tim pažljivo orkestriranim, ali prozirnim podmetanjima”, dodao je.
U takvoj atmosferi, pažljivo njegovanoj od ranih 1990-ih, ne čudi što se Hrvatska nije svrstala uz bok državama koje su osnovale komisije zadužene za utvrđivanje detalja o kršenjima ljudskih prava počinjenih u njihovoj prošlosti. Nalazi takvih komisija, objašnjava Branka Vierda, predstavljaju osnovu za daljnje postupanje prema žrtvama i interpretaciju određenog povijesnog perioda.
– Možda je i Hrvatska mogla osnovati takvu komisiju kako bi utvrdila sve detalje operacije koja predstavlja temelj za razumijevanje i analizu suvremene hrvatske povijesti. Nalazi takvog neovisnog tijela pružili bi otpor etnonacionalističkim interpretacijama o ratu i eksploataciji žrtava i u Hrvatskoj i u Srbiji – govori pravnica i istraživačica.
Isto tako, podsjeća Vierda, Hrvatski sabor je 2006. godine donio Deklaraciju o “Oluji” koja je i danas na snazi, a u kojoj se jasno ističe da “čuvanje sjećanja na ‘Oluju’ treba sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno slobodno istraživanje tamnih strana te i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnog i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja i patnje”.
– Neovisno o tome, u javnosti se praktički ne govori o “drugoj strani” “Oluje”, kako iz sirovog oportunizma, tako i zbog odsustva bilo kakve institucionalne podrške za takav tip doprinosa demokratskim procesima ove države – zaključuje Branka Vierda.
(Kraj)
