Sanacija lokacije “crno brdo” u Biljanama Donjim završena je 16 godina nakon što je silikomanganska troska navezena u Ravne kotare i tek nakon što je Sud Europske unije Hrvatskoj razrezao milijunsku kaznu. Koliko će trajati sanacija ostalih crnih točaka?
Za nedavnog posjeta Gospiću predsjednik Vlade Andrej Plenković rekao je sljedeće: “Mi ne možemo prejudicirati kazneni postupak, međutim svi oni koji su za ovo odgovorni, a u kaznenom postupku pred sudom se utvrdi da su krivi, za svoja će postupanja i odgovarati.”
Doista, tko će kazneno odgovarati za ilegalno zakapanje oko 37 tisuća tona otpada, uključujući i onaj opasan, na prostoru nekadašnjeg gospićkog silosa PPK Velebit, od čega je velik dio tokom 2023. i 2024. uvezen iz Italije?
Ostaje za vidjeti hoće li istraga protiv poduzetnika Josipa i Monike Šincek i s njima povezane tvrtke Tipos resurs te još nekolicine osoba pokazati da su kriminalnim radnjama doprinijeli i pojedini javni dužnosnici, što ne bi trebalo čuditi jer su kamioni neometano navozili otpad, dozvole su izdavane, ali su pisani i prekršajni nalozi, podnesena je i jedna kaznena prijava, pa ipak, posao se neometano odvijao.
Uskok je ovoga tjedna zbog opravdanog interesa javnosti, kako su naveli, objavio izvješće koje je izradio Institut za vode “Josip Juraj Štrosmajer”. Struka je potvrdila su na spornoj lokaciji u Divoselu podzemne vode zagađene mikroplastikom, ali i nerazgradivim metalima, primjerice onima koje služe za izradu plastičnih vrećica, folija i PET ambalaže, ali i teflona i mnogo čega drugog.
U vezi Like i drugih “crnih točaka” u Hrvatskoj, poput Benkovca ili Poznanovca, treba se podsjetiti i slučaja tzv. crnog brda u selu Biljane Donje, gdje je pedesetak metara od prvih kuća desetljeće i pol ležalo otprilike 140 tisuća tona otpadne silikomanganske troske, kamenog agregata nastalog tijekom sanacije terena bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF).
Navezli su je od svibnja 2010. do veljače 2011. kamioni zagrebačke tvrtke MLM grup, koja je u međuvremenu završila u stečaju. Otpadna troska ležala je cijelo vrijeme nepokrivena, na usluzi vjetrovima i kišama, ali i noćnim strepnjama stanovnika; crna prašina stizala je do ravnokotarskih polja i vinograda, gusterni za vodu, na kućne pragove.
Odmah su se okupili lokalni aktivisti i kroz malu Eko udrugu Ravni kotari alarmirali javnost. Višekratno su prosvjedovali na lokaciji “crnog brda”. Odaslali su brojne dopise resornim ministarstvima i Vladi. Događalo se to za vrijeme druge SDP-ove vlasti i nastavilo na HDZ-ovu. Odgovora u smislu rješenja problema nije bilo. Onda su svoje strepnje iznijeli direktno u Briselu i Strazburu, u srcu Europske unije.
Za vlastiti su račun pokrenuli čak tri nezavisne analize ispitivanja otpadne troske (poput laboratorija u njemačkom Tibingenu), koje su pokazale prisutnost različitih potencijalno kancerogenih spojeva i aromatskih ugljikovodika u otpadu, te da se tvar koja potječe od predmetne troske raspršuje u okoliš putem zraka i podzemnih voda, kao što je slučaj i sada u Gospiću. Europska je komisija još 2013. godine donijela direktivu da se “crno brdo” ukloni.
Nakon zadnje opomene 2016., Sud EU-a je u presudi iz 2019. zaključio da se odloženi kameni agregat mora smatrati otpadom u smislu Direktive o otpadu (Direktiva 2008/98/EZ), stoga se gospodarenje njime trebalo provoditi bez ugrožavanja zdravlja ljudi i bez nanošenja štete okolišu.
Presudom iz ožujka 2025. taj je sud naložio Republici Hrvatskoj da plati paušalni iznos od milijun eura plus 6.500 eura za svaki dan kašnjenja i odugovlačenja u sanaciji otpadne i potencijalno kancerogene troske u Biljanama Donjim.
U razgovoru za Novosti iz 2018. predsjednik Eko udruge Ravni kotari Zdravko Belušić bio je vidovit, rekavši da kazna može biti novčana, ali da se može tražiti i odgovornost pojedinih osoba za taj dugogodišnji cirkus.
No, odgovornost institucija i/ili pojedinaca je izostala, a kazna je i dalje plaćana javnim novcem. Štoviše, tada se Ministarstvo okoliša i zelene tranzicije na svojim stranicama pohvalilo činjenicom da je Hrvatska aktivno sudjelovala u sudskom procesu i da je izrečena novčana kazna značajno niža od one koju je tražila Europska komisija.
Početkom 2021. godine Belušić je također u izjavi Novostima kazao da i dalje jedino mogu slati dopise, premda su htjeli podići kaznenu prijavu, ali da nemaju novca za plaćanje odvjetničkih usluga. “Prijavili bismo nadležno ministarstvo i Općinu Benkovac koja je odobrila takvo djelovanje kao i poduzeće koje je navezlo taj otrov”, rekao je tada Belušić.
U ožujku 2024. objavili smo Izvještaj o ispitivanju silikomanganske i feromanganske troske Hrvatskog geološkog instituta, koji nam je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja dalo na uvid nakon dva mjeseca naših upornih zahtjeva i molbi. U njemu su, ukratko, potvrđene sumnje koje su dotad bile nedostupne široj javnosti.
Povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika nađene su u 18 od 25 uzoraka, što “omogućuje zaključak da se tvar koja potječe od predmetne troske raspršuje u okoliš putem zraka ili podzemnih voda”. Naime, izmjerene koncentracije mangana dokazuju da postoji veza između, s jedne strane, blizine kuća u odnosu na navedenu trosku i, s druge strane, koncentracija mangana u kućnoj prašini i tlu.
U drugom slučaju doznali smo i da je granulat izrazito nehomogen i da pojedini sastojci ispitivanog materijala prelaze maksimalnu granicu radioaktivnog onečišćenja graditeljskih materijala.
Stručnjak s kojim smo pripremajući priču tada neslužbeno porazgovarali, a koji nas je zamolio da ostane anoniman, kazao nam je da je lokacija “crnog brda” u Biljanama Donjim apsolutno neprikladna za odlaganje otpadne talioničke troske nastale nakon sanacije TEF-a. Tada je rekao: “Imati ‘crno brdo’ sigurno nije dobro. Riječ je većinom o raznim silikatima i oksidima, oštrim iglicama koje kod udisanja mogu oštetiti pluća i postati kancerogene.”
Sve to nije bilo dovoljno da se slučaju “crnog brda” prida veća nacionalna pažnja i izazove jača društvena reakcija. Udruga Ravni kotari raspala se zbog neodrživosti, dovedena na rub snaga, premda je najzaslužnija za to što opasni otpad ondje nije ostao (moguće) dovijeka.
Što se tiče repova iza ove priče, ostaje pitanje tko je konkretno odredio lokaciju Biljana Donjih kao mjesto za deponiranje troske. Kao vlasnik TEF-a s kojim je tvrtka MLM grup potpisala ugovor o odvozu sirovine “na prostoru koji odredi TEF”, Grad Šibenik ostao je autoru ovih redaka dužan odgovor. Je li odgovoran predstavnik TEF-a ili izvođač radova? Ili netko treći?
Zanimljivo je da nam je pravnik iz Zelene akcije Enes Ćerimagić te 2024. rekao da bi odštetni zahtjev pogođenog stanovništva imao i smisla i šansu za uspjeh. Ćerimagić je iznio i uvjerenje da sustav odgovornosti za štete u okolišu prema Direktivi o odgovornosti za okoliš i programu sanacije u Hrvatskoj ne funkcioniraju, kao i da je neshvatljivo i zabrinjavajuće nepostupanje DORH-a temeljem kaznenog zakonodavstva.
Od lanjskog ljeta se otpadna troska iz Biljana Donjih šleperima dugoselske tvrtke Kemokop odvozila u Sisak, gdje se prerađivala u pogonu te tvrtke u svrhu korištenja u cestogradnji.
Prošlog mjeseca je Luka Balen, direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, izjavio da je završena sanacija lokacije “crno brdo” u Biljanama Donjim i da je u tom procesu uklonjeno i oporabljeno oko 124 tisuća tona troske, i to prije ugovorenog roka. Završetkom projekta prestaje i obaveza RH da plaća novčanu kaznu po presudi Suda EU-a.
Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije poslali smo upit je li prostor u Biljanama Donjim očišćen od ostataka silikomanganske prašine i koliko je novca ukupno država isplatila po spomenutoj presudi.
Odgovore do zaključenja ovog broja nismo dobili. Ali ostaje činjenica da je kazna plaćena javnim novcem, odnosno da je teret prebačen na građane. Kao “uspomena” na trosku ostaje i povećan broj oboljelih od karcinoma, na što se tuže mještani tog, ali i okolnih ravnokotarskih sela koja nastanjuju Srbi i Hrvati.
