Vukajlovići kažu da im se svi čude što su se vratili iz Njemačke. A 33-godišnja Zvjezdana, 49-godišnji Mladen i njihova 14-godišnja Maja pritom se nisu vratili u Zagreb, nego u Medare, selo nedaleko od Nove Gradiške. I to u kuću preko puta Zvjezdanine obiteljske, u kojoj joj je 1. maja 1995., prvog dana “Bljeska”, pred očima ubijen otac
Od ukupno 320.000 hrvatskih državljana koliko ih se, prema procjenama, u posljednjih osam godina odselilo u Njemačku, samo je tri posto nezadovoljnih. Isto istraživanje, objavljeno lani, pokazuje da manji broj njih razmišlja o povratku, i to jednom, kada steknu uvjete za penziju. Tome su se nadali i supružnici Zvjezdana i Mladen Vukajlović i njihova kći Maja. Nakon što su prodali sav namještaj, odjavili podstanarski stan u Zagrebu i ostarjelog pekinezera Bubija ostavili na čuvanje kumovima, Vukajlovići su se u ljeto 2018. odselili u Heilbronn, nedaleko od Stuttgarta. Teren im je pripremila Zvjezdanina sestra Slađana, koja se u potrazi za boljim životom dvije godine ranije skućila u istom gradu.
- Očekivanja su nam u startu bila jako velika, ali jednostavno nije išlo. Iskreno, to mi je bio najgori period u životu. Tamo su me stalno pitali zašto sam nervozan, zašto se nikad ne smijem. A čemu da se smijem? Živjeli smo gore nego u Zagrebu… – govori Mladen.
- Čovjek se nekad zezne. Ali bar smo probali, pa sada znamo da nije išlo – domeće Zvjezdana.
Vukajlovići su u Njemačkoj izdržali dvije godine. Treće su prelomili da se vrate. Presudilo je Mladenovo zdravstveno stanje, koje se naglo pogoršalo. Od iznimno teškog oblika artritisa obolio je u ratu, dok je bio u Hrvatskoj vojsci. U Njemačkoj je, u nekoliko mjeseci, smršavio deset kilograma, a liječnici nisu mogli otkriti što mu je. Usto mu nisu osigurali potrebne lijekove koje je ranije primao u Zagrebu. Rekli su mu da su preskupi za njemačko zdravstvo.
- Tako je to u zapadnom svijetu. Nisi njihov i doviđenja – kaže Mladen, koji je 26 godina vodio spor s MORH-om da bi ostvario pravo na dio invalidske penzije. Ostatak je zaradio nakon odlaska iz vojske, obavljajući molerske poslove.
Kada je Zvjezdana dala otkaz u školskoj kuhinji, bili su spremni za još jednu veliku selidbu i definitivni povratak u Hrvatsku, gdje ju je čekao novi posao. Vukajlovići danas ne žale ni za čim. Kažu da im se svi čude što su se vratili iz Njemačke. Naše početno iznenađenje je preraslo u nevjericu kada smo saznali da se 33-godišnja Zvjezdana, 49-godišnji Mladen i njihova 14-godišnja Maja nisu vratili u Zagreb, nego u Medare, zapadnoslavonsko selo nedaleko od Nove Gradiške. I to u kuću preko puta Zvjezdanine obiteljske, u kojoj joj je 1. maja 1995., prvog dana akcije “Bljesak”, pred očima ubijen otac.
Ove godine uoči “Bljeska” danima nisam mogla piti ni jesti. Što sam starija, to mi je sve gore. Zato sam lani krenula javno pričati. Htjela sam biti potpora Vukovićima, da se čuje i za njihovu priču – govori Zvjezdana
Zvjezdana Vukajlović, rođena Dićko, lani je za Novosti javno progovorila o tom nemilom događaju. Imala je šest godina kada je Hrvatska vojska upala u Medare. Njezin otac, poštar Željko Dićko, čija se kuća nalazila svega 20-ak metara od baze mirovnih snaga UN-a, prva je od ukupno 22 žrtve srpske nacionalnosti u dobi od sedam do 88 godina koje su pripadnici HV-a toga dana ubili u selu. Među ubijenima hladnim i vatrenim oružjem su i Željkova majka Ruža Dićko (52) te još deset žena i troje djece: brat i sestra Goran (11) i Gordana Vuković (8) i njihova sestrična Dragana Vuković (7). Od svih koji su toga dana bili u Medarima preživjele su jedno Zvjezdana i njezina dvije godine mlađa sestra Slađana. Spasio ih je hrvatski vojnik kojemu ni danas ne znaju ime. Pronašao ih je skrivene u ormaru.
Dvadeset i sedam godine kasnije, počinitelji zločina nisu kažnjeni, a Zvjezdana se još uvijek bori s posljedicama proživljenog šoka. Zbog oštećenja hipofize godinama je, uz redovan odlazak psihologu, morala primati hormon rasta. Kaže da joj se stres pojačava uoči svake godišnjice “Bljeska”, koji se u dijelu braniteljskih i desnih političkih krugova uporno označava kao “akcija bez ijedne mrlje”.
- Ove godine danima nisam mogla piti ni jesti. Bilo je grozno. Što sam starija, to mi je sve gore. Zato sam lani krenula javno pričati. Htjela sam biti potpora Vukovićima, da se čuje i za njihovu priču. Strašno je što su napravili toj familiji, njihovoj djeci. Jednostavno, više nisam mogla šutjeti – iskreno će Zvjezdana.
- A i zašto bi šutjela – veli Mladen, koji joj je neizmjerna podrška.
Unatoč svemu, Vukajlovići su stalno navraćali u Medare. Zvjezdana kaže da joj je to teško objasniti. Nešto ju je vuklo, toliko da u Njemačkoj nisu uspjeli gotovo ništa uštedjeti. Većinu novca potrošili su na vikend-putovanja u Slavoniju. Godinu uoči preseljenja u selu su kupili dvokatnicu s potkrovljem kojoj su sredili fasadu i gornji kat, a sada uređuju prizemlje. Blizu im je Zvjezdanina majka Karmela, koja živi u njihovoj staroj obiteljskoj kući, i Mladenova rodbina iz Banje Luke. Zanima nas kako se u svemu snašla tinejdžerica Maja.
- Dobro, ona se brzo prilagođava. Ide u školu u Gradišku, malo je kod babe, malo s prijateljicama u gradu. To su ionako internet-generacije, po cijele dane se dopisuje i ima slušalice na ušima – kaže Zvjezdana.
- Stalno govori da će se vratiti u Njemačku. Bila je prva na školskom natjecanju iz njemačkog jezika. Mi ćemo je školovati koliko god i gdje god hoće. Bio bih najsretniji da ode jer sam svjestan da ona ovdje nema budućnosti. Ma nema ovdje budućnosti ni za koga – dodaje Mladen.
Medari su do rata imali oko 500 stanovnika. Najnoviji popis pokazuje da ih je danas gotovo tri puta manje. Nakon pakla 1990-ih izmijenila se i demografska struktura. Danas većinu u selu čine Hrvati doseljeni iz BiH, a posljednjih godina sve je više Roma. Domicilno, srpsko stanovništvo jedva se može nabrojati na prste dvije ruke, objašnjavaju nam Vukajlovići. Dodaju da se kuće ovdje prodaju u bescjenje. Za jednokatnicu je dovoljno izdvojiti oko 5000 eura. U Medarima nema kanalizacije, ambulante ni škole. Autobus koji vozi do Gradiške i Okučana tu zalazi jednom do dva put dnevno.
- Država radi sve da se ovdje više nitko ne vrati i da otjera ovo malo preostalih. Sada traže da priključak za vodu platimo 6000 kuna. Ista usluga u Lipiku košta 2000, a u Pakracu je besplatna. Kada je takav tretman, ne znam što više čekaju. Neka poruše sve kuće, poplave teren i od Medara naprave veliko jezero – cinično će naš domaćin.
- Kada se sve zbroji i oduzme, kako je vama? Jeste li sretni? – pitamo ih.
- Jesmo – odgovaraju uglas.
- Bavimo se svojim poslom. Puno sam na terenu jer radim za jednu firmu koja distribuira reklame letke. Većinom smo u gradu, družimo se s prijateljima, pa ovdje samo prespavamo. Ili sijemo u bašči – kaže Zvjezdana.
Svaki rat je grozan. Da budemo pošteni, 1990-ih su na svim stranama radili ono što ne valja. A čemu to? Pa i ovo sad sa Rusijom i Ukrajinom. Ma šta to radite, braća ste… – kaže Jovan Radmanović
Vukajlovići i danas, najčešće u vrtu, pronalaze stare puščane čahure. U šumu, koja se nalazi u produžetku njihovog voćnjaka, baš i ne zalaze jer se boje mogućih zaostalih mina. Njihov oprez nimalo nas na čudi jer u Medarima gotovo sve podsjeća na rat. Teško je pronaći neoštećenu kuću. U gorem slučaju su bez krova, a u boljem prošarane tragovima metaka i gelera. Svojevrstan spomenik ratnoj propasti predstavljaju ruševine nekoć velebne pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjeg i ostaci granatirane školske zgrade. Kraj škole primjećujemo novopostavljenu tablu – “Ovaj projekt financiran je sredstvima Europske unije”. Da nije riječ o kakvoj lošoj, crnohumornoj šali uvjerili smo se kada smo prišli bliže i pročitali da se natpis odnosi na projekt razminiranja poljoprivrednog zemljišta, koji je ovdje okončan tek 2020.
Zvjezdana nas vodi i do parohijskog doma, u čijem je dvorištu spomen-obilježje posvećeno stradalim stanovnicima Medara i susjedne Trnave. Podignuto je u ljeto 2015. i uništeno nekoliko dana kasnije, nakon hajke koju su podigli opskurni desničarski mediji. Spomenik, u obliku krsta, u međuvremenu je saniran, ali su tragovi oštećenja i dalje vidljivi. U prostorijama parohijskog doma, koje se danas koriste i za crkvena služenja, nalazi se ploča s imenima ubijenih 1995. Netom nakon što smo se vratili na cestu, oglasila su se zvona. Za vrijeme našeg posjeta selu umrla je Ranka Milojković, predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine općine Dragalić i osnivačica humanitarne udruge Kolo srpskih sestara.
Rankina smrt glavna je tema u dvorištu Radmanovića, gdje nas je Zvjezdana odvela na upoznavanje sa 79-godišnjim Jovanom. Ona i Mladen s njim se svakodnevno druže. Kažu da im je neobično kada ne navrati. Jovana, njegovu 72-godišnju snahu Milevu i njenog 46-godišnjeg sina Zorana nakratko prekidamo u poslu. Slažu hrpu drva koje je Jovan usjekao i dovukao iz obližnje šikare. Naš novi domaćin u početku je bio nezainteresiran za razgovor, ali se predomislio čim je čuo prvo pitanje:
- Što ste nekada imali u selu, a danas nemate?
- Uf, tri autobusa su vozila. Radilo se u tri smjene. Bilo je predivno – prisjeća se Mileva.
- Imali smo mesnicu, ambulantu, dva frizerska salona, tri trgovine, tri gostione. Svega je bilo. U mojoj generaciji bilo nas je od prvog do četvrtog razreda 80. Da sad nije malih Roma, sve bi bilo prazno. A vidite kakva je škola… – odgovara Zoran.
- Ono je sramota. Miro Gavran vam je rođen u toj školi jer je njegova majka bila učiteljica, svu našu djecu je odškolovala. Još je Marija Terezija radila tu zgradu, a sad je ne popravljaju. Žalosno – prekida ga Jovan.
- Sve u svemu, nitko te prije rata nije pitao ni tko si ni šta si. Mogao si slobodno leći u kanal, nitko ti ni riječ ne bi rekao, kamoli te dirao – nastavlja on.
Iako pokušavamo izbjeći ratne teme, shvaćamo da je to nemoguće. Rat je ovim ljudima do temelja promijenio živote. I sami kažu da su imali sreće što se tog 1. maja nisu našli u selu. Izbjeglištvo je bilo teško, ali je makar glava i dalje na ramenima, zaključuju. Tko jednom iskusi takvu nesreću, boji se svakog zveckanja oružjem i novih sukoba.
- Svaki rat je grozan. Da budemo pošteni, 1990-ih su na svim stranama radili ono što ne valja. A čemu to? Pa i ovo sad sa Rusijom i Ukrajinom. Ma šta to radite, braća ste… Evo će mali izbjeglica iz Dervente uskoro oženiti moju unuku. Nek’ se djeca slažu, a ono što se desilo, ne povratilo se. Ne valja brojiti krvna zrnca i dijeliti narod, naprosto ne valja – govori Jovan Radmanović.
Na pitanje što mu danas najviše nedostaje, taj penzioner odgovara bez imalo okolišanja – supruga koja je preminula prije pet godina. Jovan ima tri kćeri, jednu u Zagrebu, drugu u Francuskoj i treću u Medarima. Kod najmlađe svakog dana odlazi na ručak. Pošto ga zdravlje dobro služi, dane krati u radioni. Ponosno nam pokazuje novu dršku za sjekiru koju je nedavno izradio.
- Kuću mi je nešto obnovila Evropska zajednica. Dobio sam i obnovu štale i jednu telnu kravu. Vele mi da je za godinu dana moram otplatiti. Ona se otelila, prvo žensko tele, ja to prodam, njima vratim i riješim se duga. Govore okolo Jovan budala, da šta to nisam ostavio sebi. Reko ne, ne, nijedna država nikome nije oprostila pa tako neće ni meni – kaže.
- A što mislite o Zvjezdaninom povratku? – zanima nas.
- Naravno da mi je drago. Nema nas puno, moramo se družiti – odgovara.
Na samom rastanku Zvjezdana donosi dobre vijesti. Uskoro će se njihovo malo društvo proširiti jer je kuća do njene i Mladenove prodana bračnom paru koji je sreću također pokušao pronaći u Njemačkoj. Čim isplate kredit, s djecom dolaze u Medare. Na licima Radmanovićevih u trenu su se razvukli osmijesi.
Tamara Opačić
Povezani tekstovi
