Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa. Ususret realnosti u kojoj će ovakve požarne sezone biti uobičajene, postaje sve izvjesnije da ovu zemlju neće spasiti ni herojstvo vatrogasaca niti huškanje na Srbe
Nakratko je izgledalo da bi sve moglo biti idealno riješeno: zbog izazivanja više požara u okolici Zadra prošli tjedan privedeni su trojica Srba iz Hrvatske i jedna Poljakinja koji su svoju namjeru i krivnju priznali praktično odmah. A to da su posrijedi upravo Srbi, i to baš lokalni, pročulo se iz medija još prije objave njihova priznanja.
Usporedo s tim plasirana je i zavodljiva teza da nije riječ o izoliranom činu, nego o – terorizmu. O akciji sa širim ciljem, dakle, te s organiziranom pozadinom čije se ishodište nalazi zacijelo u Beogradu, ako ne i Moskvi. Nitko se nije dao zavarati nalazom po kojem su od sredstava za izvršenje zlodjela kod počinitelja zabilježeni samo upaljači i alkohol u krvi.
Sve je tako barem na par dana izgledalo kao da objašnjenje za ovoljetnu kataklizmičnu požarnu sezonu u Dalmaciji nećemo više morati tražiti u Hrvatskoj. Uzroci su momentalno smješteni makar simbolički van nje, uz nesumnjivi udio internoga joj stranog tijela i dežurnog unutarnjeg neprijatelja, ovdašnje srpske manjine. No tad se sve nanovo zakompliciralo.
Jedan od privedenih, kao što se ispostavilo, vlasnik je zemljišta u selu Biljani Donji između Benkovca i Zemunika, na kojem je između 2010. i 2023. godine ležalo ozloglašeno “crno brdo”. Gomila od 140 tisuća tona kancerogene troske iz ugašenih pogona za proizvodnju aluminija u Šibeniku, naime, zbog koje je Sud EU-a dvaput osudio RH, uz nalog da sanira taj rizični otpad.
Prevareni vlasnik parcele ne samo da nije znao o kakvim je tvarima riječ, nego je ostao i bez naknade za iznajmljeno zemljište. U međuvremenu je na sebe navukao bijes čitavog sela, e da bi naša Vlada tek s kraja prošle godine krenula toksičnu materiju odvoziti na obradu u Sisak.
Njegovu odnosu sa suseljanima neće biti od pomoći činjenica da su on i suučesnici priznali podmetanje vatre između ostalog i u većinskim srpskim selima. Na to su prilično zabezeknuti ostali i najodvažniji teoretičari svega postojećeg. Srbi koji mrze Hrvatsku toliko da bi s njom rado zapalili i svoje kuće zajedno s ukućanima – ipak je malo previše.
Druga linija općenarodne detekcije išla je pak tragom otpadno-kriminalne priče s plasiranom tezom da je privedena četvorka zapravo angažirana od hrvatskih vlasti i s njom povezane mafije, ne bi li se inscenacijom njihova privođenja uspješnije odvuklo pažnju javnosti od aktualne rasprave oko zagađenja Like.
Krug atraktivnih mogućih nalogodavaca potpaljivanja proširen je time na Zagreb, svakako ne na kakvu benkovačku kafanu ili neko slično neugledno rodno mjesto tih požara koje Uskok još istražuje. No prije negoli se u igru ubace Peking i Washington, zasad dižemo ruke s raspetljavanja alternativnih teorija koje tako do daljnjeg ostaju širom otvorene.
Nažalost, postoje za Hrvatsku čak i gore vrste uzroci glavnine ovosezonskih požara, nepovoljniji od terorizma i hibridnog rata. A definitivno nisu manje vjerodostojni, naprotiv. Jer, možda ipak nisu u pitanju vanjski neprijatelji ni domaći remetilački čimbenik, pa ni vladini zavjerenici, a niti sama namjera izazivanja požara. Da vidimo što bi onda moglo biti na stvari, ali s obzirom na sve požare ove sezone, ne tek desetak njih.
Do tih deset zbog kojih je stigma pala kolektivno na Srbe u Hrvatskoj, tj. do 10. kolovoza, ovu zemlju pogodilo je preko 8800 požara. Većina ih je izbila na Jadranu u zadnja tri mjeseca. Pored četvorke iz Ravnih kotara, u vezi s kojom je sumnju na terorizam istaknuo i Uskok, dosad je privedena svega nekolicina drugih počinitelja, uglavnom zbog nemara ili obijesne zabave.
Komparacije radi, u Francuskoj su za tamošnje mnogobrojne požare od 6. srpnja do početka ovog mjeseca privedene 474 osobe, a bez ijedne osumnjičene za terorizam. Nije da nadzor i kažnjavanje ulijevaju nadu u spas, ali razlika u fokusiranosti je više nego očita.
No da ne posežemo već za penalizacijom, red je da se vratimo s analizom sustava na početak, tamo negdje do prevencije. Između njih će nam ostati i same protupožarne intervencije, tj. reakcija profesionalnih i organiziranih dobrovoljnih vatrogasaca. Taj segment borbe protiv požara, sve od njegova sprečavanja do sanacije, funkcionira možda najbolje.
Svejedno, ono što se inače naziva vatrogasnim mjerama u prenesenom značenju, kao zahvati koji na koncu zaustavljaju već razgorjelu prijetnju i potencijalnu daljnju štetu, nije dovoljno ni u vatrogastvu. I vatrogasci su već dovedeni u teži položaj onda kad jednom moraju razvući šmrkove i podići kanadere.
Preveniranje požara ipak je daleko korisnija metoda od mukotrpne uspostave kontrole nad već realiziranom vatrenom opasnošću. No prevencijske protupožarne aktivnosti u RH svedene su na ponešto informativnih kampanja u medijima i po reklamnim panoima – mahom na teoriju. Fizički zahtjevi jedne obuhvatne prevencije već predstavljaju problem.
A tu se susrećemo s kronično neprosječenim šumama i šipražjem uz naselja, manjkom vatrogasnih koridora i neodržavanjem nekoć korištenih komunikacija u prirodi, te neplaniranjem urbanih.
Posrijedi je dirigirani kolaps zakonskog okvira za cjelovito prostorno planiranje koje uključuje i taj aspekt, pa se o provoznosti ulica u primorskim našim mjestima, regulacijski ni kroz taj sektor ne vodi dovoljno računa. Ili se povede, ali dalje izostaje praćena realizacija takve obaveze.
Na selu i po seoskim imanjima koja se pružaju duboko u brda vlada zapuštenost drugog tipa, vezana uz dugotrajno ekonomsko i demografsko pustošenje. Dok tamo nedostaje stanovništva, a sve ga je manje, bez obzira na njegovu nacionalnost, tako frenetično isticanu, dakle, nema ni suzbijanja drače, ograđivanja makije, podsijecanja gustiša.
Čitavo je naše priobalje danas jedna džungla čije donedavno kultivirano lice, impozantna sveprisutna mreža suhozida, na vidjelo izlazi tek u opožarenim dijelovima. Ni tehnološki napredan sustav osmatranja, snimanja i dojava ne uspijeva kompenzirati nepristupačnost tolikih predjela uza sama naseljena područja.
I nije da bismo problematičnom vidjeli nadiruću prirodu, ali ovako ugrožavamo i nju i ono što smo u njoj izgradili, u krajnjoj liniji sebe kao nekritički izdvojen njezin dio. A neodvojivo s tim u vezi stoji i odnos prema klimi. Usprkos strategijama i akcijskim planovima za prilagodbu višim ekološkim standardima, ondje gdje se dade lokalno djelovati, Hrvatska gubi tu bitku.
Uzrok takvom ishodu već se standardno pripisuje forsiranju profita, kako turističkog, tako i nekretninskog, a onda i u svakom vidu s time povezanom kriminalu. Ukupni sustav zaštite evidentno kaska za umnoženim iskušenjima – fiskalno, organizacijski, infrastrukturno. Još uvijek nije ni adekvatno te dostatno integriran, pa se različite ovlaštene instance muče s nekoordiniranošću u času izbijanja požara.
Dodatni primjer su tzv. kontroverze sa Zrakoplovno-tehničkim centrom, jedinim hrvatskim servisom za kanadere i air-traktore, čiji su meštri i ove godine poslani na kolektivni odmor s početkom požarne sezone. Taman s najavom perioda dugotrajne suše i povremene jake bure.
Na sve to nalijepio se, ne prvi put, propust sa već notornim SRUUK-om, sustavom javnog upozoravanja i upravljanja krizama. U katastrofalnom požaru kod Omiša ponovno nije aktiviran, zato da prema riječima splitsko-dalmatinskog župana Blaženka Bobana, ne bi “došlo do dodatne panike”. No taj nesretni SRUUK je i osmišljen radi sprečavanja paničnih reakcija.
Zauzvrat, premijer Andrej Plenković konstatirao je da podatak o “samo” jednoj poginuloj osobi, sezonskoj radnici Dragani Antešević iz Bosne i Hercegovine, ustvari znači to da je na djelu bila “nevjerojatna obrana”. Bezočnije refleksije s vrha vlasti doživjeli smo jedino nakon povijesne tragedije na Kornatima čiju tajnu naše vlasti dandanas zataškavaju.
A kod Omiša je nevjerojatno bilo više ono kako je oko pet stotina očajnika našlo spas tek u moru odakle su ih izvlačili mještani zatečeni u blizini sa svojim barkama. Dok posve vjerojatno, s obzirom na viđeni kaos i reakciju sustava na nj, zvuči konačni saldo od potpuno ili djelomično izgorjele 71 kuće, 16 gospodarskih objekata, 126 vozila i 54 plovila.
Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa. Na to se u težim momentima nikako ne može odgovoriti isključivo reaktivno. Ususret realnosti u kojoj će ovakve požarne sezone biti uobičajene, postaje sve izvjesnije da ovu zemlju neće spasiti ni herojstvo vatrogasaca ni huškanje na Srbe.
