Akcija “Džep 93” provedena između 9. i 17. rujna 1993. na području gospićkih sela Lički Čitluk, Počitelj, Divoselo i Medak, u kojima je ubijeno 88 uglavnom starijih ljudi, predstavlja jedan od najgorih primjera nasilja tokom rata u Hrvatskoj, ističu Branka Vierda i Nikola Puharić. I dalje izostaju napori da se ispita odgovornost svih koji su sudjelovali u zapovjednom lancu, posebno Davora Domazeta, Mladena Markača i Željka Sačića
Dana 5. listopada 1993. osobno sam otišao vidjeti Medački džep. Ništa što sam pročitao nije me pripremilo za takav prizor. Gotovo sve je bilo uništeno, sravnjeno sa zemljom, očito namjerno. Nikada nisam tako nešto vidio, premda sam služio na mnogim ratištima kao što su Mostar, Sarajevo, Bejrut, Mogadishu, Bagdad i uništeni gradovi u Angoli – posvjedočio je Cedric Thornberry, nekadašnji civilni predstavnik UN-a za Jugoslaviju i zamjenik zapovjednika UNPROFOR-a. Izjava koju je Thornberry 1999. godine dao istražiteljima Haškog suda ponajbolje opisuje užase koje su iza sebe ostavili sudionici akcije “Džep 93”, čijoj je analizi posvećen novi bilten Srpskog narodnog vijeća.
Kako ističu Branka Vierda i Nikola Puharić, autori biltena “Politika brisanja: Operacija Džep 93 i njene posljedice”, vojna i policijska akcija provedena između 9. i 17. rujna 1993. u Medačkom džepu – odnosno području koje obuhvaća gospićka sela Lički Čitluk, Počitelj, Divoselo i Medak, a u kojima je ubijeno 88 ljudi prosječne dobi od preko 65 godina – predstavlja jedan od najgorih primjera nasilja tokom rata u Hrvatskoj.
Vierda i Puharić istražili su obimnu historijsku građu, spis predmeta koji je vođen pred zagrebačkim Županijskim sudom protiv Rahima Ademija i Mirka Norca, presude koje se odnose na direktne počinitelje, kao i materijal koji im je ustupio Ured tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove sa sjedištem u Hagu. U svom radu donose i svjedočenja žrtava te pripadnika UN-a i HV-a koji su se u tom periodu nalazili na terenu. Putem dokumenata o samoj operaciji dokazali su kako je “Džep 93” osim vojno-strateškog imao i drugi, u hrvatskoj javnosti gotovo prešućen cilj – etničko čišćenje i kompletno uništenje područja Medačkog džepa.
Gotovo sve je bilo uništeno, sravnjeno sa zemljom, očito namjerno. Nikada nisam tako nešto vidio, premda sam služio na mnogim ratištima kao što su Mostar, Sarajevo, Bejrut, Mogadishu, Bagdad i uništeni gradovi u Angoli – posvjedočio je Cedric Thornberry
Posljedice takvih djelovanja pripadnika hrvatske vojske i policije, ali i vojno-državnog vrha pod vodstvom Franje Tuđmana, vidljive su do danas, kada Medački džep, ranije dominantno naseljen Srbima, čine napuštena i devastirana sela. Iako su domaći sudovi, ističu autori, izricali presude za zločine počinjene na toj lokaciji, još uvijek nedostaju dovoljni napori države da se ispita odgovornost osoba koje su bile u zapovjednom lancu akcije i svih direktnih izvršitelja kaznenih djela. To se posebno odnosi na Davora Domazeta Lošu, koji je zapovijedao akcijom na terenu, izvršavajući naredbe načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka, te Mladena Markača i Željka Sačića, koji su bili nadređeni jedinicama specijalne policije i u čijoj su zoni odgovornosti počinjena brojna ubojstva civila i ratnih zarobljenika.
“Ovim radom smo nastojali doprinijeti dekonstrukciji etno-nacionalističkih interpretacija događanja tokom rata koji se vodio u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine. Višedimenzionalnim pristupom analizi i razumijevanju događaja neposredno prije, tokom i nakon vojno-redarstvene operacije Džep 93 željeli smo prikazati kako se etno-nacionalizam u Hrvatskoj gradio tokom, ali i u vremenu nakon završetka rata”, ističu Vierda i Puharić, čiji rad obuhvaća i prezentaciju društveno-političkih posljedica akcije te aktualnih politika sjećanja. “Htjeli bismo ovim radom utjecati na pozitivne promjene u razumijevanju prošlosti na način koji će biti utemeljen ne samo na sudski utvrđenim činjenicama, nego i na shvaćanju šireg društveno-političkog konteksta, što smatramo neophodnim za interpretaciju konflikata na području bivše Jugoslavije”, dodaju oni.
Zbog blizine linije razgraničenja, Gospić je sredinom 1993. bio česta meta artiljerijskih napada vojske paradržave Republike Srpske Krajine. To je bio jedan od razloga zbog kojih je HV prionuo planiranju akcije na području Medačkog džepa, koji je tada spadao pod tzv. ružičastu zonu, teritorij između područja pod kontrolom RH i onih pod zaštitom UN-a. U samoj akciji sudjelovalo je oko 750 pripadnika hrvatske vojske i policije, a za njenu provedbu formirana je posebna borbena grupa nazvana Sektor 1 pod zapovjedništvom Mirka Norca, sastavljena od nekoliko vojnih jedinica: 9. motorizirane brigade HV-a (Vukovi), domobranske bojne Gospić i Lovinac, postrojbe 111. brigade te izviđačko-diverzantske satnije Zbornog područja HV-a Gospić.
“Operacija je počela odmah nakon zauzimanja sela, a izvedena je metodom polukontroliranih ubojstava, pljačke te uništenja imovine i infrastrukture. Čišćenje je obavljeno temeljito i s jasnim ciljem da se područje dugoročno učini nenastanjivim. S obzirom na razmjere pljačke i oduzimanja osobne imovine, može se zaključiti da je jedan od povoda ostvarenja drugog cilja bio stjecanje osobne koristi”, ističu autori biltena i dodaju da se dobar dio postrojbi sastojao od domicilnog i frustriranog stanovništva, spremnog na nasilje i traženje svojih ranije otetih pokretnina.
“Važno je naglasiti da uvjerljivosti argumentacije za provedbu cilja etničkog čišćenja doprinosi i činjenica da akcija nije predviđala prisutnost vojne policije koja bi po definiciji svog posla trebala raditi na sprečavanju nezakonitosti koje mogu počiniti pripadnici vojnih jedinica. Pokazalo se kasnije da je zbog opsega akcije i magnitude zločina vojna policija bila potrebna, a kasnije je i boravila na području Medačkog džepa, no u malom broju te je i sama sudjelovala u nezakonitim radnjama”, navode dalje.
U operaciji “Džep 93” postojale su dvije linije zapovijedanja: prva je bila formalna s pisanim zapovijedima i u nju je najviše bilo uključeno Zborno područje Gospić, a koordinirao ju je Ademi. Druga linija uključivala je izravne usmene zapovijedi iz Glavnog stožera HV-a od Bobetka, a u nju su bili uključeni Domazet, Norac, Markač i Sačić. Prva linija zapovijedanja bila je dijelom isključena od druge, koja je vodila glavnu riječ u provedbi akcije. Ovakav način upravljanja akcijom, ističu istraživači, zaobilazio je standardnu vojnu proceduru.
Ministarstvo hrvatskih branitelja Tome Medveda na svojim službenim stranicama operaciju Medački džep opisuje kao veliku hrvatsku žrtvu. Niti jednom riječju se ne spominju civilne žrtve srpske nacionalnosti
Već od prvog dana “Džepa 93” UNPROFOR je pokušavao pregovarati s hrvatskom i srpskom stranom, što im je pošlo za rukom 15. rujna 1993. godine, kada je potpisan sporazum o primirju. Međutim, hrvatske snage su se odbijale povući, a u jednom momentu su i otvorile vatru na jedinice UN-a, sprečavajući ih da uđu na područje pod njihovom kontrolom.
“Hrvatska strana odugovlačila je s povlačenjem dok su njeni vojnici na terenu uništavali preostalu infrastrukturu i imovinu, ubijali civile i ratne zarobljenike, premještali leševe, krali pokretnine i imovinu, ubijali stoku i otrovali bunare na području Divosela, Čitluka i Počitelja. Metode i posljedice djelovanja ovih jedinica ukazuju na mogućnost želje za postizanjem efekta spaljene zemlje kako bi se područje navedenih sela i njihovih zaselaka učinilo nenastanjivima”, ističu autori biltena.
Hrvatski vojno-politički vrh na čelu s Tuđmanom za zločine je vrlo brzo saznao, no u startu se ispostavilo da ga od samih kaznenih djela više brine pritisak međunarodne zajednice. Zbog istog je ministar obrane Gojko Šušak zapovjedio formiranje istražnog povjerenstva 25. rujna 1993., kojim je rukovodio Ante Gugić. Nakon vrlo kratkog rada Gugić je podnio izvještaj u kojem nisu navedeni počinjeni zločini ni potencijalni počinitelji. “Pripadnici HV-a vodili su borbu s naoružanim neprijateljem profesionalno, nije bilo maltretiranja, zlostavljanja, pljačke imovine niti je poduzeta bilo kakva mjera i radnja koja bi u ovim uvjetima imala obilježje kaznenog djela”, piše u tom dokumentu.
S druge strane, u izvještaju koji je izradio Kanadski bataljun (CANBAT-1) navodi se da je “cijela zona Medačkog džepa (bila) podvrgnuta sustavnom i nemilosrdnom planu etničkog čišćenja koje su provele snage hrvatske policije i vojske”. U zoni operacije, piše dalje, ukupno su uništene 164 stambene kuće i 148 gospodarskih zgrada, što paljenjem, što korištenjem velikih količina eksploziva, među kojima i protutenkovskih mina. “Sve je izgledalo kao da je uništeno tako da više nikada ne bude naseljeno”, posvjedočio je Stig Olof Bertil Sandgren iz CIVPOL-a. Jedan od ugroženih svjedoka na suđenju Ademiju i Norcu tvrdio je pak da je najviše kuća porušio i zapalio Ivica Rožić, pripadnik tzv. gospićke skupine.
Tuđmanova pohvalnica Norcu (Izvor: Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj II K-rz-1/06, list 5414 spisa)
Posebno brutalna bila su ubojstva lokalnih stanovnika. Kod najvećeg broja žrtava utvrđena je smrt vatrenim oružjem iz blizine ili udarcima tupim predmetima te tjelesna oštećenja na području udova, prsa i glave. Nekolicina svjedoka na spomenutom suđenju govorila je o smrti Milana Rajčevića, kojeg su vojnici vezali za auto i vukli po dvorištu, a njegov leš pronađen je gotovo potpuno spaljen. Nedeljka i Stana Krajnović pronađene su spaljene u zaključanom kokošinjcu. Boju Vujnović hrvatski su vojnici izveli u dvorište, polegli je na kauč, polili tekućinom i živu zapalili. Peru Krajnović vojnici su ubili udarcima kundaka u njenoj dnevnoj sobi, nakon čega su kuću zapalili.
Razmjere nasilja, a posebno broja ubojstava na području provedbe akcije “Džep 93”, pokušalo se prikriti skrivanjem leševa, o čemu je na suđenju Ademiju i Norcu govorio jedan od ugroženih svjedoka, pripadnik inženjerske postrojbe Vukova. “Vojna policija zauzela je položaje za osiguranje prilaznih putova, a vojnici su iz hladnjače vadili tijela i bacali ih u septičku jamu dok je ugroženi svjedok postavljao eksploziv na kuću.
U jamu je ubačeno više od 40 leševa ubijenih u selima u Medačkom džepu, a kad je eksploziv eksplodirao, pola kuće srušilo se i pokrilo leševe u septičkoj jami”, stoji u biltenu SNV-a. Isti svjedok potvrdio je kako je tokom akcije bilo općepoznato da su zločini počinjeni: “Leševi su ležali uz ceste i na drugim mjestima gdje ih se moglo lako vidjeti. Svatko iz Hrvatske vojske tko je sudjelovao u akciji mogao je biti svjestan onoga što se događalo. Nitko se nije protivio onome što se tada događalo.”
Svoj obol u prikrivanju ratnih zločina počinjenih u Medačkom džepu dali su domaći mediji i desne političke partije, uporno opisujući tu akciju kao “slavnu” i “veličanstvenu”. Sličan jezik korišten je i u periodu podizanja haških optužnica protiv Ademija, Bobetka i Norca. Dok je Bobetko preminuo prije početka kaznenog progona, predmet protiv Ademija i Norca, koji je u tom periodu služio zatvorsku kaznu za zločine počinjene nad srpskim civilima u Gospiću 1991. godine, u međuvremenu je proslijeđen hrvatskom pravosuđu.
Rahim Ademi naposljetku je oslobođen svih optužbi, a Mirko Norac osuđen na šest godina. Osim Norca, kao direktni počinitelji za ratne zločine tokom operacije u zasebnim postupcima osuđeni su i Velibor Šolaja, Josip Mršić i Josip Krmpotić. Odlukom izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Rijeci 2009. Mirku Norcu su objedinjene dvije kazne na ukupno 15 godina zatvora. Pušten je na slobodu nakon odslužene dvije trećine objedinjene kazne.
Po izlasku iz zatvora Norac, koji je početkom 1990-ih bio politički aktivan kao član Hrvatskog državotvornog pokreta, stranke koju su osnovali pripadnici ustaške emigracije, postao je uspješan poduzetnik. Od kraja 2015. do 2020. godine bio je prokurist u zaštitarskoj firmi nazvanoj po njegovom nadimku, Noky Security. Tokom tog perioda usluge Noky Securityja koristile su brojne gradske i državne institucije, poput HŽ infrastrukture, KBC-a Osijek, Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar, Grada Osijeka, Jadrolinije, Lučke uprave Split.
Autori biltena SNV-a podsjećaju da se Norac 2018. godine pojavio se na 25. obljetnici operacije “Džep 93”, a tom prilikom Damir Krstičević, tadašnji ministar hrvatskih branitelja, pozdravio ga je i izrazio zadovoljstvo zbog njegova prisustva. Danas, gotovo 32 godine nakon operacije, Ministarstvo hrvatskih branitelja Tome Medveda na svojim službenim stranicama operaciju opisuje sljedećim riječima: “Osim pobjede, vojno-redarstvena operacija Medački džep bila je i velika hrvatska žrtva. Tijekom borbenih djelovanja pa do povlačenja hrvatskih snaga, od 9. do 17. rujna 1993., poginulo je ukupno šest pripadnika Hrvatske vojske i sedam pripadnika postrojbi specijalne policije MUP-a, a 53 hrvatska branitelja su ranjena.” Ministarstvo hrvatskih branitelja ni jednom riječju ne spominje civilne žrtve srpske nacionalnosti.
Konačno, Mirko Norac u najmanje pet hrvatskih gradova, među kojima su Otok, Sinj i Makarska, i danas je počasni građanin. Naredne godine steći će se uvjeti za njegovu rehabilitaciju, upozoravaju Branka Vierda i Nikola Puharić. Tako će osuđeni ratni zločinac imati pravni, osnovani temelj da bude rehabilitiran, odnosno da, kako stoji u zakonu, “niječe prijašnju osuđivanost”. Zbog toga ne smije biti pozvan na odgovornost, niti imati bilo kakve pravne posljedice. To će mu, drugim riječima, omogućiti da niječe napisano u tekstovima kao što je ovaj.
Tamara Opačić
Povezani tekstovi
