Ustavni sud je utvrdio da je RH povrijedila Ustav i evropsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava zbog neučinkovite istrage ubojstva srpskih civila u Uzdolju tokom Oluje. Šibenskom ŽDO-u trebalo je preko deset godina da pribavi informacije koje su postrojbe tog dana prolazile kroz Uzdolje, tek su 2018. počeli s ispitivanjem pripadnika 142. domobranske pukovnije, a 2023. došli su do famoznog otkrića da se kroz Uzdolje kretala cjelokupna vojska
Gostujući koncem 2025. na televiziji N1, povodom 20 godina rada institucije kojoj je na čelu, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor izjavio je da su u Centru, prikupljanjem građe i kroz golemu izdavačku djelatnost, “pomogli da se postavi okvir događaja iz Domovinskog rata”.
“U dvije decenije objavljene su 144 knjige, više od 100.000 fotografija, više od 5.000 sati videozapisa, više od 900 sati memoarskog gradiva, više od 400 vojnih zemljovida… To sve govori da se nešto, ipak, radilo”, kazao je Nazor.
No, kako onda tumačiti činjenicu da, primjerice, sudska vlast, sa svim svojim mehanizmima provjere javnih i tajnih podataka, do danas – u mnoštvu tih publikacija, službenih dokumenata i svjedočanstava – nije konkretno utvrdila koje su postrojbe Hrvatske vojske 6. avgusta 1995., tokom vojno-redarstvene operacije “Oluja”, bile u Uzdolju kraj Knina?
Umjesto toga, u istrazi i u nekoliko sudskih procesa ponuđen je iracionalan zaključak da se to jednostavno – ne zna i da je Uzdoljem tada prošla cjelokupna vojska. To je, naime, službena verzija kojom je u potpunosti onemogućena identifikacija počinitelja teškog ratnog zločina u ovom selu.
Sedmero civila srpske nacionalnosti je u jutarnjim satima tog dana strijeljano na cesti prema Kninu. Žrtvama je bilo naređeno da sjednu na asfalt. Jedan od vojnika pokosio ih je rafalom i tako usmrtio Milicu Šare (1922.), Stevana (1934.), Janju (1933.) i Đurđiju Berić (1920.), Krstana (1933.) i Jandriju Šaru (1932.) te Miloša Ćosića (1923.). Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. na groblju u Kninu, a 2004. šibensko Županijsko državno odvjetništvo formiralo je spis protiv nepoznatog počinitelja.
Istraga se još uvijek vodi kao otvorena, no to nikako ne znači da se “nešto, ipak, radilo”. Utvrdio je tako i Ustavni sud u maju ove godine, kada je ovu apsurdnu istragu proglasio neučinkovitom. Sutkinja Lovorka Kušan je otišla korak dalje, navodeći da je u spornom slučaju riječ o “stvaranju privida istrage”.
Prema iskazu zaštićene svjedokinje, jedan od dvojice muškaraca upitao ju je “zna li tko je Thompson”. Kada je odgovorila da ne zna, kazao joj je da je on “brat muškarca duge crne kose, da pjeva ustaške pjesme i da svjedokinja, da je on tu, ne bi ni zucnula”. Šibenska Služba kriminalističke policije tek je 2022. obavijestila splitski ŽDO da je obavila obavijesni razgovor s Draženom Perkovićem, bratom “M. P. zvanog T.”
Sinovi pokojnog Stevana i Janje Berić po drugi put su se našli pred Ustavnim sudom. U prvoj tužbi iz 2018. tražili su naknadu štete, a kada im je to odbijeno uz problematičan argument zastare, 2020. su podnijeli ustavnu tužbu zbog neučinkovite istrage smrti njihovih roditelja.
U postupku odlučivanja o ustavnoj tužbi sud je proveo detaljnu analizu cjelokupnog postupanja nadležnih tijela u posljednje 22 godine. Tematski i kronološki poslagani izvještaji u ovoj odluci upućuju na propuste u istrazi, kao i na niz proturječnosti u istražnim radnjama.
Jedina osoba koja je preživjela strijeljanje, čiji identitet je zaštićen, dala je 2004. godine iskaz Policijskoj upravi šibensko-kninskoj, a njeno svjedočanstvo se nalazi i u presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u postupku protiv Ante Gotovine.
Ispričala je da je s grupom civila stajala pored neasfaltiranog puta koji vodi od glavne ceste prema kućama, kada su naišla tri muškarca u bijelom Renaultu. S udaljenosti od oko 30 metara počeli su pucati u smjeru svjedokinje i ostalih ljudi.
Pri zarobljavanju, jedan od vojnika je svjedokinju udario kundakom u glavu, poderao isprave Steve Berića uz komentar da mu više neće biti potrebne, a stvari njegove žene Janje bacio. Svjedokinja je čula da je vojnik kazao drugome da će ljude “pobiti”, na što mu je ovaj rekao da to ne čini.
Dok su ih s glavne ceste gonili natrag u selo, vojnik je svjedokinji opsovao majku za ono što su “radili u Vukovaru” i da “nije Tuđman taj koji vas ubija, ustaša je taj”. Mučeći zarobljenike, vojnik je pitao znaju li nekoga iz sela Žitnić. Kada mu je Krstan Šare kazao da zna, ovaj mu je odgovorio da “nema tog boga” koji će ga spasiti.
Naredio im je da sjednu, a potom je, prema riječima svjedokinje, u prašini nacrtao slovo “U” i rekao da je to “zlatno slovo”. Uzeo je automatsku pušku i civile zasuo mecima. Svjedokinja je bila ranjena, ali svjesna. Teško ranjeni Krstan Šare, još uvijek živ, rekao joj je da bježi, što je i učinila. U šumi je naišla na dvojicu sakrivenih sumještana koji su joj pružili pomoć.
Za identifikaciju počinitelja još je konkretniji iskaz druge zaštićene svjedokinje koja je s ovom skupinom ljudi bila zarobljena na cesti. Opisala je da je jedan od trojice, krvavih očiju i duge crne kose, nosio majicu kratkih rukava na kojoj je pisalo “Za dom spremni”, maskirne hlače i crnu maramu oko vrata.
Čula je da je jedan od njih rekao: “Hajde da ih dokrajčimo, ohladit će nam se janjetina.” Muškarci su zaustavili kombi koji je naišao iz smjera Knina i jedan od njih je nekome u kombiju rekao da u povratku poveze svjedokinju. Jedan od dvojice muškaraca upitao ju je “zna li tko je Thompson“. Kada je ona odgovorila da ne zna, kazao joj je da je Thompson “brat muškarca duge crne kose, da pjeva ustaške pjesme i da svjedokinja, da je on tu, ne bi ni zucnula”.
Kada se 15 minuta kasnije kombi vratio, muškarac u crnoj majici kratkih rukava zapovjedio joj je da uđe unutra. Vozač kombija je nosio uniformu s oznakama 7. varaždinske brigade i oznakama čina, navela je svjedokinja koja je ljude koji su bili s njom tada posljednji put vidjela žive.
Koliko je istraga zločina bila traljava govori i podatak da ovaj iskaz svjedokinje datira iz 2011., a da je šibenska Služba kriminalističke policije tek 2022. obavijestila splitski ŽDO da je obavila obavijesni razgovor s Draženom Perkovićem, bratom “M. P. zvanog T.”, odnosno Marka Perkovića Thompsona.
Od MORH-a je zatraženo i pribavljanje podataka o ratnom putu za braću Perković. Dražen Perković je izjavio da je tokom 1992. pristupio postrojbi Bojna Čavoglave, koja se ubrzo spojila sa 152. brigadom, potom i sa 142. brigadom. Negirao je da su se u vrijeme VRO “Oluja” on i njegova postrojba nalazili u Uzdolju.
Naveo je da nema nikakvih saznanja o smrtnom stradanju civila u tom mjestu. U istrazi je opisan i ratni put njegovog brata, kojim su vojnici zastrašivali svjedokinju. On je bio pripadnik domobranske pukovnije u razdobljima od 1. septembra 1994. do 30. septembra 1994. te od 4. avgusta 1995. do 31. avgusta 1995.
U istrazi su provjeravane tri specifične postrojbe, ali su njihovi pripadnici u iskazima također odbacili navode da su bili prisutni u Uzdolju tog dana. Članovi 142. domobranske pukovnije koji su ispitani tvrdili su da dijelovi njihove postrojbe 6. avgusta nisu bili u Uzdolju, već u Oklaju.
Od MORH-a je zatraženo pribavljanje podataka o ratnom putu za braću Perković. Dražen Perković je izjavio da je tokom 1992. pristupio postrojbi Bojna Čavoglave, koja se ubrzo spojila sa 152. brigadom, potom i sa 142. brigadom. Negirao je da su se u vrijeme VRO “Oluja” on i njegova postrojba nalazili u Uzdolju
Pripadnici 6. domobranske pukovnije izjavili su da nikada nisu bili u mjestu Uzdolje, a ispitani iz 7. gardijske brigade, čije je oznake svjedokinja vidjela na vozaču, tvrdili su da su se kretali kroz šumu i potpuno drugim pravcima, kroz Strmicu i Golubić te da nisu dolazili u doticaj s civilima u Uzdolju.
Policija je još 2007. izvijestila da iz dokumentacije MORH-a nije bilo razvidno koja se postrojba u kritično vrijeme nalazila u selu. Nije pomogao ni vojni dokument “Raščlamba borbenih djelovanja”, analiziran 2023.
No mnogo je drugih, relevantnijih dokaza koji ukazuju na to da je tim terenom vršljala upravo 142. domobranska pukovnija. To je, prije svega, sadržano u Operativnom dnevniku Zbornog područja Split, a taj je dokaz bio prihvaćen u postupku protiv Gotovine i drugih na Haškom sudu. Međutim, istražitelji su odlučili da istinu o tom danu određuju iskazi tadašnjih vojnika, između ostalog i Dražena Perkovića, koji su redom negirali prisustvo na tom terenu.
Osim toga, DORH je još 2008. obavijestio ŽDO Šibenik da bi mogući počinitelj ratnog zločina mogao biti izvjesni I. U., i to na temelju jednog kraka istrage. No prema podacima MORH-a, u vrijeme “Oluje” navedeni nije bio mobiliziran, a 17. avgusta 1995. je imao nekakav incident na granici Hrvatske sa Slovenijom.
Prema nekim saznanjima, navodi se, njegova majka povremeno posjećuje grobove ubijenih i nosi cvijeće. Istražiteljima je i u ovom slučaju trebalo gotovo 14 godina da ispitaju osumnjičenog i provjere njegov ratni put. I ovaj trag je istragu odveo ni u šta, jer je osumnjičeni kazao da nikada nije bio u Uzdolju i da je u to vrijeme bio na sasvim drugim položajima.
Ustavni sud je u obrazloženju odluke naveo da je šibenskom ŽDO-u trebalo preko deset godina da pribavi informacije o tome koje su postrojbe 6. avgusta prolazile kroz Uzdolje, a da su tek 2018. počeli s ispitivanjem pripadnika 142. domobranske pukovnije. Nakon dugogodišnje istrage, 2023. su došli do famoznog otkrića da se kroz Uzdolje, kao što smo naveli na početku, kretala cjelokupna vojska.
“Ustavni sud ocjenjuje da tragovi koji su dani tijelima kaznenog progona, u vezi s utvrđivanjem počinitelja, nisu bili temeljito istraženi, odnosno da nadležna tijela nisu uložila dostatne napore i sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala učinkovitost istrage.
Sve navedeno, zajedno s ukupnim trajanjem istrage, dovoljno je za zaključak da u konkretnom slučaju nije provedena odgovarajuća i učinkovita istraga okolnosti vezanih uz ubojstvo roditelja podnositelja”, navodi se u obrazloženju odluke.
Ipak, Ustavna tužba odbačena je u odnosu na materijalno-pravni aspekt zaštite prava na život, kao i povrede prava iz Ustava i članka 3. Konvencije, koji zabranjuju mučenje te nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Unatoč strašnim okolnostima smrti Stevana i Janje Berić, njihovi potomci “ipak nisu trpili neizvjesnost, bol i uznemirenost koji su karakteristični za specifični fenomen nestanaka”, navodi se u obrazloženju.
Na to je reagirala sutkinja Sanja Bezbradica Jelavić koja smatra da je prigovor zbog diskriminacije iz ustavne tužbe bio itekako osnovan. Problematizirala je odbijanje zahtjeva radi naknade štete u postupku ratnog zločina zbog zastare, tvrdeći da obitelj žrtava ima pravo na to “neovisno o tome je li počinitelj kaznenog djela identificiran, procesuiran ili proglašen krivim”.
“U demokratskim državama vladavine prava, pravosudna tijela moraju biti svjesna da neučinkovita istraga uz paralelno odbijanje naknade štete pozivanjem na zastaru za djela ratnog zločina, nije čovječno postupanje prema obitelji osobe koja je ubijena, te da ima sve elemente diskriminatornog postupanja.
Okolnost neučinkovite istrage u konkretnom slučaju nije trebala niti je mogla postati zapreka naknadi štete koja, iako ne može zamijeniti obvezu istrage zločina, barem može smanjiti osjećaj nepravde i izbjegavanja odgovornosti”, zaključila je Sanja Bezbradica Jelavić.
