Fond Operativnog štaba MUP-a zaista obiluje lažnim dojavama o bombama, prijetećim pozivima, plasiranim dezinformacijama itd. No ono čega u njemu manjka jesu konkretni dokazi za “snajpersku” ili neku sličnu oružanu aktivnost civilne “pete kolone” u gradovima
Šesnaestog lipnja na portalu Dnevno.hr osvanuo je članak interesantnog naslova: “Suradnik Novosti tvrdi da ’91. u Hrvatskoj nije bilo snajperista: Pričali smo s ljudima koji su ih lovili”.
Spomenuti “suradnik Novosti” autor je ovoga teksta, a članak s Dnevno.hr koji potpisuje Snježana Vučković reakcija je na intervju objavljen na mrežnim stranicama Novosti u ponedjeljak, 15. lipnja i u tiskanom broju.
Intervju koji je vodio kolega Jerko Bakotin urađen je povodom objave znanstvenog rada “Snajperisti u hrvatskim gradovima 1991. godine: stvarne posljedice jedne fantomske prijetnje”, čiji je autor upravo potpisnik ovih redova.
U intervjuu je naglašeno nekoliko ključnih tema navedenog rada: manjak konkretnih arhivskih dokaza o postojanju civilnih snajperista (osobito onih organiziranih) u hrvatskim gradovima, uloga tiskanih medija u širenju snajperske panike i iskorištavanje navodne “snajperske opasnosti” u svrhu maltretiranja građana “pogrešne” etničke, političke ili obiteljske pripadnosti i provaljivanja u njihove stanove.
Bilo je za očekivati da će takva tema izazvati reakcije, no članak objavljen na portalu Dnevno.hr ne može se smatrati dobronamjernom kritikom. Za početak, spomenimo da autorica članka iz intervjua prenosi rečenicu u kojoj stoji da je “mit o snajperima Hrvatima služio za pljačkanje srpskih stanova”.
Korištenje znakova navoda ovdje je više nego zanimljivo, jer takve rečenice u intervjuu – nema. Insinuacija da su u intervjuu za pljačku kolektivno optuženi Hrvati vjerojatno bi trebala poslužiti nekoj svrsi, ali kakvoj, ostavit ćemo čitateljima da zaključe sami.
Nastavak teksta donosi reakciju povjesničara Tomislava Šulja, čija se monografija o Bojni Frankopan u nekoliko navrata spominje u istraživanju i intervjuu. Šulj za Dnevno.hr izjavljuje da je “neistina da u arhivu MUP-a (…) nisu zabilježene terorističke radnje usmjerene na stvaranje panike i kaosa u većim gradovima”, odnosno tvrdi da taj arhivski fond “uključuje i čitav niz sličnih subverzivnih djelatnosti, kojima možda nije bio cilj nanijeti ljudske žrtve, ali jest prouzročio opasnost u svrhu stvaranja kaosa i anarhije”.
No u istraživanju koje Šulj kritizira – a tako i u objavljenom intervjuu – nigdje nije negirano postojanje (kontra)obavještajne mreže JNA i srpskih pobunjenika u hrvatskim gradovima, kao ni mogućnost njene subverzivne djelatnosti.
Fond Operativnog štaba MUP-a zaista obiluje lažnim dojavama o bombama, prijetećim pozivima, plasiranim dezinformacijama itd. No ono čega u njemu manjka jesu konkretni dokazi za “snajpersku” ili neku sličnu oružanu aktivnost civilne “pete kolone” u hrvatskim gradovima.
Upravo je potonje predstavljalo izvor najveće ratne histerije ujesen 1991. godine i upravo sam se tom temom bavio u znanstvenom radu.
Šulj preporuča da kao dokaz oružane petokolonaške aktivnosti bude proučen primjer pucnjave ispred zgrade HTV-a 12. kolovoza 1991. Pucnjava ispred HTV-a – u kojoj je nepoznati počinitelj ispalio šest hitaca u prazno – zapravo se spominje u radu koji Šulj kritizira, i to baš kao primjer neutemeljenog pripisivanja.
Apriori smatrati svaku pucnjavu djelom neuhvatljive “pete kolone”, a ignorirati pritom sve druge, u arhivima zabilježene opcije – od vojnih snajperista JNA, preko raznih oružanih formacija u službi RH, do naoružanih civila – naprosto ne predstavlja dobru historiografsku praksu.
Kao što je već nekoliko puta rečeno, teoretski je posve moguće da je poneka pucnjava u hrvatskim gradovima bila “petokolonaškog” porijekla, no za takve tvrdnje ipak su potrebni i konkretni dokazi.
