D.I.C. Veritas

Portal Novosti, 27.11.2021, “Neizgledni” nestali

Komisija za nestala lica Republike Srbije prije nekoliko mjeseci poslala je molbu hrvatskoj Upravi za zatočene i nestale da preko MK-a Crvenog križa zatraži satelitske snimke lokaliteta Prvča kraj Nove Gradiške za koji svjedok, bivši pripadnik HV-a, tvrdi da je ondje nakon “Bljeska” pokopano više od stotinu ljudi. Za hrvatsku stranu lokacija je “neizgledna”

Tema nestalih iz ratova devedesetih praktički se u jednakim vremenskim razmacima pojavljuje u javnosti. Čim nekoj od strana zatreba politički pritisak, onoj drugoj pod nos gurne da nije ispoštovala dogovore i učinila dovoljno da nađe “tuđe” nestale na svom teritoriju. I tako ukrug već gotovo trideset godina, a dok traju međusobna prepucavanja, obitelji i dalje čekaju da se otkrije sudbina više od 1800 ljudi, koliko je nestalih registrirano samo u Hrvatskoj.

Jedan od ilustrativnih primjera je onaj Prvče, deponija smeća kraj Nove Gradiške. Prije nekoliko mjeseci Komisija za nestala lica Vlade Republike Srbije poslala je molbu Upravi za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja da preko Međunarodnog komiteta Crvenog križa zatraži satelitske snimke tog lokaliteta iz svibnja 1995. godine. Crveni križ, naime, ima ugovor s američkim State Departmentom koji je vlasnik fotografija i voljan ih je ustupiti, ali preduvjet za to je da ih zatraži ona strana na čijem teritoriju su napravljene. Srpska Komisija je poslala zahtjev na temelju razgovora sa svjedokom koji je u studenom 2011. godine delegaciju Tužilaštva za ratne zločine i Komisije za nestala lica, uz suglasnost hrvatske strane, odveo do Prvče tvrdeći da su na deponiju pokopani stradali u akciji “Bljesak”. Prema neslužbenim informacijama do kojih su došle Novosti, svjedok je kazao da je ondje u sanducima pokopano više od stotinu ljudi i da je to napravljeno prvih pet dana svibnja 1995. godine, dakle neposredno nakon akcije “Bljesak”. Na temelju njegovog svjedočenja, srpska strana uputila je prije deset godina prvi zahtjev da se naprave probna iskapanja. Od tada pa do danas na toj lokaciji nije ništa napravljeno, jer hrvatska strana tvrdi da svjedok – inače bivši pripadnik Hrvatske vojske koji više ne živi na području nekadašnje Jugoslavije – nije pouzdan i da neće prekinuti iskapanja na drugim lokacijama kako bi se kopalo na “nepouzdanoj” Prvči.

Hrvatski političari uporno prešućuju činjenicu da je od nešto više od 1800 nestalih osoba u Hrvatskoj gotovo polovina njih srpske nacionalnosti

Na pitanje zašto se ne da suglasnost Međunarodnom komitetu Crvenog križa da od američke strane zatraži snimke, što ne bi dovelo ni do kakvih troškova, a možda bi razriješilo pitanje potencijalne masovne grobnice, iz Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja odgovorili su da se radi o “neizglednoj lokaciji”. “Na temelju zaključka Povjerenstva Vlade za nestale osobe u Domovinskom ratu, a na temelju provedenih propisanih predradnji, zajedničkih terenskih izvida provedenih 6. studenoga 2011. i 3. veljače 2014. i istražnih radnji provedbenog međuresornog tijela, njihovim postupanjem je utvrđeno da su iskazi svjedoka vezani uz ovu lokaciju nevjerodostojni, te je zaključeno kako nema osnove za provođenje probnih iskapanja.

Brojke iz Vašeg upita se ne mogu dovesti u vezu s osobama koje se još uvijek vode kao nestale s tog područja, a koje se vežu uz VRO ‘Bljesak’. Na bilateralnom sastanku Komisije i Povjerenstva, održanom 23. listopada 2020. u Beogradu, ponovno se raspravljalo o navodnoj lokaciji grobnice u Prvči, te su ponovljeni ranije prezentirani zaključci nadležnih tijela RH o neizglednosti lokacije”, napisali su u svom odgovoru.

Iz Ministarstva dakle tvrde da je brojka koju je spomenuo svjedok prevelika u odnosu na broj nestalih koji se traže nakon “Bljeska”, ne želeći pritom prihvatiti mogućnost da su onamo dovezena tijela i s drugih lokacija. Takav se primjer, podsjetimo, dogodio u Paulin Dvoru, selu u okviru nekadašnje osječke općine. U prosincu 1991. godine, u noći s 11. na 12. prosinca, nekolicina pripadnika Hrvatske vojske surovo je pobila 18 civila srpske nacionalnosti i jednog Mađara u dobi od 41 do 85 godina, koji su bili u svojevrsnom kućnom pritvoru. Među ubijenima je bilo i osam žena. Kad je JNA ušla u selo, ondje je pronašla samo jedno tijelo. Za ostala se nije znalo gdje su. Hrvatska je negirala zločin, tvrdeći da se radi o izmišljotini sve do 2002., kad su haški istražitelji tijela iz Paulin Dvora pronašli zakopana u bačvama 500 kilometara jugozapadno u Lici, u blizini zaselka Rizvanuša.

Umjesto da se sporne lokacije jedna po jedna rješavaju i skidaju sa spiska kako bi se, ako ništa drugo, on polako čistio od krivih informacija, ovakvim nepostupanjem samo se otvara prostor objema stranama da i dalje licitiraju nestalima, a da se njihov broj ne smanjuje. Stoga ne čudi nastavak odgovora iz Ministarstva branitelja: “Istodobno, Ministarstvo hrvatskih branitelja još od 1995. godine ističe zahtjeve za dostavom informacija o sudbini osoba nasilno odvedenih iz vukovarske bolnice, Veleprometa, Borovo Commerca, Sotina, Cerića, Tenja, logora Bučje, Hrvatske Kostajnice, Banskog Kovačevca i brojnih drugih mjesta.

Pritom, u svim slučajevima radi se o nasilno odvedenim i nestalim osobama i ratnim zločinima dokazanim ne samo pred nacionalnim pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, nego i međunarodnima, pa i onima u Republici Srbiji. Međutim, usprkos neupitno utemeljenim zahtjevima, ni u jednom slučaju nismo zaprimili informacije od značaja za rješavanje istaknutih otvorenih pitanja. Ističemo kako Republika Hrvatska ustraje na tome da državljanstvo bude ključni kriterij za određivanje nadležnosti, kako je i određeno Zakonom o osobama nestalim u Domovinskom radu”.

Ispada da načelne riječi, poput onih ministra Tome Medveda ”o potrebi pune suradnje, partnerstva i potpore u svim naporima kako bi se riješila sudbina svih nestalih, kao i izuzetno kvalitetna suradnja Vlade, Ministarstva i obitelji”, vrijedi samo za neke. Jer kad se govori o nestalima u Hrvatskoj, u pravilu se prešućuje činjenica da je gotovo polovina njih srpske nacionalnosti. Prema zadnjim informacijama, koje je u lipnju dao baš Medved, ne spominjući njihovu nacionalnost, Hrvatska traži 1860 osoba, dok je predsjednik države Zoran Milanović prije godinu dana mrtav-hladan kazao ovako: “Kada govorimo o svojim susjedima s kojima želimo dobre odnose, moram reći da će konačno morati pokazati više dobre volje da se pronađe skoro dvije tisuće hrvatskih sinova i kćeri koji su nestali.” Potpredsjednik Vlade Boris Milošević rekao je pak da je od preostalog broja nestalih, njih nešto manje od 50 posto srpske nacionalnosti, istaknuvši da nitko “ne bi trebao biti diskriminiran i izostavljen zbog svoje nacionalnosti ili državljanstva”.

Dašak optimizma na nedavnoj obljetnici u Vukovaru donio je premijer Andrej Plenković spominjući kako “u posljednje vrijeme postoje signali političke volje da se napravi iskorak”, da bi odmah potom sve vratio na početak kazavši da će se tek kad budu imali konkretne dokaze s dosad nepoznatim podacima moći reći da je napravljen korak naprijed, “a jasno je da pitanje nestalih predstavlja dio obaveza koje Srbija mora ispuniti na putu prema Europskoj uniji i to ćemo uvijek vrlo jasno isticati”. I tako ukrug…

 

 

 

 

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.