Živimo u vremenu zaborava ljudi, ideja, događaja, historijskih stremljenja i postignuća. Ovaj Leksikon kroz ove ljude sve to svjedoči. Predstavlja ispunjenje goleme praznine koju je taj zaborav napravio. Leksikon je stoga neophodan Srbima u Hrvatskoj koji se boje toga što su i boje se te praznine koja je stvorena. Ali je neophodan i svima u Hrvatskoj zato što pokazuje da Srbi u Hrvatskoj ne mogu biti svedeni na četiri godine strašnog i sramotnog rata, na predstavljanju Leksikona rekao je Milorad Pupovac
večano predstavljanje leksikona „Sto znamenitih Srba u Hrvatskoj“ u utorak, 27. listopada, u zagrebačkom hotelu Westin, započeo je predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević nakon čega je Saša Milošević, generalni sekretar SNV-a, pročitao pozdravno pismo Čedomira Višnjića, jednog od prvih inicijatora ovoga leksikona koji nije mogao sudjelovati ovom prigodom.
„U nastanku i razvoju ideje ove knjige otpočetka mi je najviše značila i pokretala me subverzivnost pokušaja da nakon četrdesetogodišnjeg tretmana naše teme, naših ljudi i krajeva u hrvatskoj javnosti, potražimo njih čak stotinu koje imamo pravo smatrati velikanima, našima i svjetskima“ napisao je Višnjić, nakon čega je uslijedila promocija koju je moderirala novinarka Maša Samardžija. Prvo njezino pitanje o ideji stvaranja ove knjige o 100 znamenitih Srba bilo je upućeno Miloradu Pupovcu, koji je uz Ivu Goldsteina, Dejana Jovića, Dušana Marinkovića, Đorđa Matića, Milana Radanovića i Čedomira Višnjića, član uredništva ovog izdanja.
– Prva ideja za koju mi znamo i koja je služila kao neka vrsta ishodišta, bila je ona Mile Joke, jednoga od članova Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, koji je s njom izašao početkom 1970-ih. Na realizaciju je iz različitih razloga čekala svoje vrijeme sve do druge polovice 1990-ih, kada se u krugu ljudi gdje su bili Slobodan Uzelac, Drago Kekanović, Čedomir Višnjić i vjerojatno još ponetko od onih koji su listali Jokin abecedarij, rodila ideja da se napravi leksikon. Čekala je, dakle, do ne tako davnog trenutka kad je Višnjić došao s predloškom o sto znamenitih. Ali, našega kolegu Čedu zanimaju primarno druge stvari pa knjiga o sto znamenitih nije išla tako brzo i odlučili smo da taj posao povjerimo Ivi Goldsteinu, sinu Slavka koji je zahvaljujući naklonosti i jednakoj bliskosti kakvu je njegov otac imao prema institucijama srpske zajednice u Hrvatskoj, pristao da bude glavni urednik Leksikona. Negdje od 2004. godine smo počeli aktivno raditi na toj ideji – objasnio je Pupovac.
Na pitanje moderatorice zašto je ovakva knjiga uopće potrebna, Pupovac je ovako nastavio:
– Kad nečega nema pa se odlučite da ima, onda je važnost po tome što ga uopće ima. Gledajući iz današnje perspektive i razmišljajući kako je taj leksikon mogao izgledati i koju je svrhu mogao imati kad ga je Mile Joka početkom 1970-ih zamislio, jasno je da je to bitno drugačije nego što smo mi danas odlučili. Vjerojatno bi i učinak tog pretpostavljenog leksikona bio drugačiji. Sigurno bi i razlog za njegovo stvaranje bio drugačiji. Da je leksikon tada napravljen, vjerojatno bi među dva vodeća naroda u Hrvatskoj, većinskog hrvatskog i manjinskog srpskoga, svijest o nacionalnome bila drugačija do 1990-ih, nego što je bez njega. Da je taj leksikon napravljen tada, vjerojatno bi svijest o svim aspektima nacionalnoga – i onih negativnih i pozitivnih – bila drugačija nego kako je eruptirala krajem osamdesetih i početkom devedesetih.. Ali to se nije dogodilo. Ljudi čije su biografije uvrštene u ovaj leksikon predstavljaju veliko vrijeme, veliko razdoblje i epohu – i to tako, da sve to ne bude zaboravljeno. A zaboravljeno jeste, jer živimo u vremenu zaborava ljudi, ideja, događaja, historijskih stremljenja i postignuća. Ovaj leksikon kroz ove ljude sve to svjedoči. Predstavlja ispunjenje goleme praznine koju je taj zaborav napravio. Leksikon je stoga neophodan Srbima u Hrvatskoj koji se boje toga što su i boje se te praznine koja je stvorena. Ali je neophodan i svima u Hrvatskoj zato što pokazuje da Srbi u Hrvatskoj ne mogu biti svedeni na četiri godine strašnog i sramotnog rata – zaključio je.
Govoreći o kriterijima odabira, urednik leksikona Ivo Goldstein je rekao da je ovdje „bio jedan od osmorice“.
– Ovo je naš izbor za koji smatramo da je dobar – kratko je kazao Goldstein rekavši da se ne radi o klasičnom enciklopedijskom izdanju.
– Nije bilo jednostavno. Naša je temeljna odluka bila da u leksikon uvrstimo jedino pokojnike, pa u abecedariju imamo raspon uvrštenih od Katarine Celjske iz 15. stoljeća do Borivoja Dovnikovića Borde koji je umro 2022. Dakle, pet stoljeća vrlo raznorodne povijesti – objasnio je.
Povjesničar Tvrtko Jakovina je odgovorio na pitanje o dojmu recepcije Leksikona u javnosti.
Naša je temeljna odluka bila da u Leksikon uvrstimo jedino pokojnike, pa u abecedariju imamo raspon uvrštenih od Katarine Celjske iz 15. stoljeća do Borivoja Dovnikovića Borde koji je umro 2022. Dakle, pet stoljeća vrlo raznorodne povijesti, objasnio je urednik Ivo Goldstein
– Mislim da je Leksikon u javnosti primljen dobro, a za stručnu recepciju ćemo još pričekati – rekao je nastavljajući o osobnom dojmu izdanja.
– Čitajući Leksikon razmišljao sam na koji su način biografije znamenitih Srba utjecale na moj život, odrastanje i obrazovanje: od Nikole Demonje čije je ime nosila moja osnovna škola i kasarna u mom rodnom gradu, preko Bakićevog veličanstvenog spomenika u Kamenskoj koju sam često u djetinjstvu posjećivao – rekao je Jakovina zaključujući da je „ova knjiga osvjetljenje kojim se, na tragu predgovora koji je u Leksikonu napisao Milorad Pupovac, zapravo vidi hrvatsko društvo“.
Nataša Desnica, kći književnika Vladana Desnice, zatim je pročitala kratak biografski osvrt na dva svoja pretka: uskočkog serdara Stojana Jankovića iz 17. stoljeća kojega povijest pamti „kao ratnika čijem junaštvu su se divili i Venecija i Istambul a slavio ga je uskočki ciklus narodnih pjesama i Andrija Kačić Miošić“; i Vladana Desnicu čiji je opus „više od šezdeset godina od njegove smrti još živo prisutan u kulturnom prostoru Hrvatske i Srbije.“
Moderatorica Samardžija potom je problematizirala odabir uvrštenih u Leksikon, gdje je upadljivo malen broj biografija znamenitih žena. Zašto je tako, odgovorio je urednik Goldstein:
– Dobro, krivi smo za sve pa preuzimamo odgovornost i za ovo pitanje. Društvo proteklih stoljeća bilo je maskulinističko. Radeći abecedarij Leksikona, pokušavali smo balansirati različite aspekte ukupne povijesti Srba u Hrvatskoj i mislim da imamo jedanaest ili dvanaest uvrštenih žena: nismo na taj način vodili detaljnu statistiku. Ovo nije, kako sam ranije rekao, tipično enciklopedijsko ili biografsko izdanje nego onakvo gdje je izbor uvrštenih imena stvar dogovora, pa je tako djevojčica Aleksandra Zec uvrštena kao specifična ikona, kao što je na drugačiji način u Leksikonu ikona Kata Pejnović – objasnio je Goldstein.
Naposlijetku, Samardžija je postavila pitanje o kriteriju nacionalne pripadnosti i njegovom značaju pri odabiru: što je s onima koji nisu imali osjećaj srpske nacionalne pripadnosti a uvršteni su u ovaj Leksikon? Odgovorio je Milorad Pupovac.
– Suprotno vremenu u kojem živimo gdje je osjećaj nacionalne pripadnosti važniji nego što bi trebao biti ili gdje je percepcija nacionalne pripadnosti važnija nego bi trebala biti, radeći ovaj Leksikon mi taj kriterij zapravo nismo smatrali važnim. Jer da je tako, onda Dubravka Ugrešić ne bi bila u Leksikonu. Kao dijete mješovitoga braka od oca Srbina i majke Bugarke, ona je odrasla u Zagrebu, školovala se u Sovjetskom Savezu i nizu europskih centara; rasla u zagrebačkoj sredini. Nacionalna pripadnost joj nije bila važna – baš kao i kod mnogih drugih koji su rasli u Zagrebu i u Hrvatskoj. Nije im bilo važno, dok ih nije nešto udarilo po glavi; ili dok im netko nije to ‘servirao“. Važan kriterij za uvrštavanje u ovaj leksikon bila je činjenica što su ti ljudi postigli. Gledali smo da u Leksikon uđu i ljudi koji su imali izražen nacionalni osjećaj, ali i oni koji ga nisu imali: ali to, ponavljam, nije bio važan kriterij – objasnio je Pupovac, navodeći biografske primjere onih koji su bili „osviješteni Srbi i oni koji tu svijest nisu imali“: od dalmatinskog episkopa Nikodima Milaša, književnika Sime Matavulja, pa do Arsena Dedića koji je, po Pupovčevim riječima „pripadao, i još uvijek pripada, naciji onih koji su ga slušali“.
– Nikad nam nije bilo na kraj pameti da o Arsenu Dediću raspravljamo je li Srbin ili nije, i koliko je Srbin. Naprosto znamo da je porijeklom Srbin, da je bio član srpske crkvene općine i da je kao takav pripadao toj zajednici. Ali to je toliko minimalno u njegovom slučaju a sve drugo u njegovoj biografiji je ono po čemu je Arsen postao znamenit i za nas i za Šibenik i za Hrvatsku i za sve one koji govore i razumiju jezik njegove poezije i melodije – rekao je Pupovac i na kraju svečanosti u prepunoj dvorani „Panorama“ hotela Westin pozdravio ugledne goste: bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, prvog potpredsjednika vlade RH iz redova srpske zajednice Slobodana Uzelca, bivšeg potpredsjednika Sabora i „nestora parlamentarizma u hrvatskom političkom životu“ Furia Radina i aktualnog potpredsjednika Sabora RH Armina Hodžića.
– S nama su i predstavnici Republike Srbije: otpravnica poslova u ambasadi RS u Hrvatskoj Dejana Peruničić i prvi sekretar u ambasadi gospodin Ristić, a ovdje je i dvoje studenata iz Srbije koji su glasali u Zagrebu. Posebno nam je drago što ovaj Leksikon predstavljamo nakon tako velikog izbornog događaja kakav se nedavno dogodio u Srbiji – uz veliki pljesak u dvorani namijenjen prisutnim studentima iz Srbije, na kraju je rekao Pupovac.
