Presudom Pretresnog vijeća MKSJ, od 15. aprila prošle godine, hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač osuđeni su na 24, odnosno 18 godina zatvora zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) u akciji “Oluja” s ciljem da se Srbi trajno protjeraju iz Krajine. U presudi se navodi da je artiljerijski napad na Knin, Obrovac, Benkovac i Gračac bio neselektivan i nezakonit, odnosno da je bio uperen protiv civila, a ne krajiške vojske.
Protiv ove presude žalili su se nepravosnažno osuđeni generali, dok se Tužilaštvo nije žalilo. Žalbeno ročište je održano 14. maja 2012.godine.
Branioci optuženih generala negiraju zaključak prvostepene presude o UZP sa ciljem trajnog uklanjanja srpskih civila iz Krajine, ostvarenog uz pomoć nezakonitog napada na civile u Kninu i drugim krajiškim gradovima u avgustu 1995. godine .
Nalaz prvostepene presude o UZP sa ciljem da se srpski civili protjeraju iz Krajine, prema tvrdnji odbrane, zasniva se na pogrešnom zaključku o nelegitimnosti svih artiljerijskih udara koji su pali na više od 200 metara od najbliže vojne mete. Branioci su naveli da je Pretresno vijeće “izmislilo” takav standard i onda na osnovu njega donijelo zaključak o protivpravnom napadu na Knin, Obrovac, Benkovac i Gračac, a potom i o postojanju UZP. Ukoliko Žalbeno vijeće prihvati da nezakonitog granatiranja nije bilo, neminovno će, smatra odbrana, zaključiti da nije bilo ni UZP sa ciljem da se Srbi proteraju iz Krajine. Ukratko – ako nema protivpravnog granatiranja, nema UZP, pa ni Gotovininog i Markačevog učešća u njemu, zbog čega su i zatražili da ih se oslobodi po svim tačkama optužbe.
Branioci kao dodatni dokaz u prilog zakonitosti napada navode i tvrdnju da tokom suđenja nisu ponuđeni nikakvi dokazi da je tokom granatiranja Knina ijedna osoba ranjena ili poginula, pa čak ni da se nakon 18 godina od tog događaja u javnosti nije pojavila “ni glasina” da je tada neko od civila stradao.
U odgovoru na izlaganje branilaca, tužioci su uzvratili da je zaključak Pretresnog vijeća o legitimnosti margine od 200 metara izveden na osnovu iskaza vojnog vještaka optužbe, ali da, čak ako ga Žalbeno vijeće odbaci, to ne znači da automatski “pada” i nalaz prvostepene presude o protivpravnom napadu. Optužba, naime, smatra da za to postoje brojni drugi dokazi, poput Gotovininog naređenja od 2. avgusta 1995. godine u kojem navodi da artiljerija treba da gađa neprijateljske linije fronta i druge vojne ciljeve, kao i da se “gradovi Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac stave pod topničku paljbu”. Osim toga, u izveštajima Hrvatske vojske se navodi da su gradska područja neselektivno gađana.
Po pitanju Markača optužba navodi da je on krajem jula 1995. godine, kao i Gotovina, prisustvovao Brionskom sastanku na kojem je donesena odluka o protjerivanju srpskih civila, a potom izdao naredbu da se cijeli Gračac tretira kao vojna meta, doprinoseći tako ostvarenju cilja UZP. Pored toga, nije učinio ništa da spriječi pljačku i razaranje tog ličkog grada od strane specijalne policije 5. i 6. avgusta 1995. godine, iako je u to vrijeme bio na licu mjesta. Slična argumentacija, po optužbi, važi i za razaranja Donjeg Lapca i Ramljana, kao i za ubistvo civila i spaljivanje sela Grubori, što je zločin koji je, po optužbi ali i prvostepenoj presudi, Markač pokušao da prikrije.
Na tvrdnju Gotovinine odbrane da granatiranje nije rezultiralo ranjavanjem i ubistvom nijednog civila, tužioci su odgovorili da su svjedoci govorili o leševima na ulicama Knina, ali da njihova obaveza nije bila da o tome ponude detaljne dokaze, budući da su dokazivali da je cilj napada bio progon civila, a ne njihovo ubistvo.
Optužba je, takođe, ukazala i da je protivpravni napad na Knin samo jedan od elemenata UZP i pozvalo Žalbeno vijeće da dokaze sagleda u cjelini – od planiranja na Brionskom sastanku da se civili protjeraju, do granatiranja tokom operacije “Oluja”, potom i ubistava civila, pljačke i razaranja njihovih kuća i drugih zločina koje generali nisu istražili i spriječili, do spriječavanja povratka izbjeglih u kojem optuženi nisu direktno učestvovali, ali jesu drugi učesnici UZP na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Odjavljujući žalbenu raspravu predsjedavajući Žalbenog vijeća je najavio da će drugostepena presuda biti objavljena u “dogledno vrijeme”
Po mom skromnom mišljenju, najvjerovatnija opcija ishoda žalbenog postupka je da će sud odbiti žalbene navode odbrane po pitanju pravila “200 m” te potvrditi prvostepenu presudu i u činjeničnom opisu, u osnovi kojeg se nalazi pravna sintagma o UZP, i u pravnoj kvalifikaciji djela, a eventualno je preinačiti u odluci o krivičnoj sankciji na način da će optuženim hrvatskim generalima izreći nešto blažu zatvorsku kaznu.
Manje je vjerovatna opcija da će sud uvažiti žalbene navode odbrane po pitanju pravila “200 m” te djelomično izmjeniti prvostepenu presudu u činjeničnom opisu, zadržavajući i dalje pravnu sintagmu o UZP i pravnu kvalifikaciju djela, a preinačiti je u odluci o krivičnoj sankciji na način da će optuženim hrvatskim generalima izreći blažu zatvorsku kaznu.
Najmanje je vjerovatna opcija da će sud uvažiti žalbene navode odbrane po pitanju pravila “200 m” te djelomično izmjeniti prvostepenu presudu i u činjeničnom opisu i u pravnoj kvalifikaciji djela, tako što optužene generale neće smatrati za članove UZP, a preinačiti je u odluci o krivičnoj sankciji na način da će optuženim hrvatskim generalima izreći znatno blažu zatvorsku kaznu ili ih osloboditi po svim tačkama optužbe.
I u slučaju kada bi došlo i do ovakvog ishoda, postoji realna opcija da žalbeno vijeće potvrdi zaključke prvostepenog suda o postojanju UZP čiji je cilj bio trajno protjerivanje krajiških Srba sa područja Krajine, čiji članovi su bili hrvatski politički i vojni vrh (od mrtvih:Tuđman, Šušak, Bobetko, Červenko, a od živih: Norac, Domazet, Laušić, Kruljac, Jarnjak, Radić…). Čak bi i ovakva presuda bila korisna za krajiške Srbe – koristila bi se u sporu pred MSP po tužbi i kontratužbi Hrvatske i Srbije za genocid, kao i u sporu pred Federalnim sudom u Čikagu po tužbi prognanih Krajišnika protiv MPRI za naknadu štete po osnovu sučesništva u genocidu.
Uvjeren sam da je potpuno nevjerovatna opcija ishoda žalbenog postupka po kojoj bi sud uvažio žalbene navode odbrane po pitanju pravila “200 m” i izveo zaključak da su krajiški Srbi dobrovoljno napustili Krajinu na poziv Beograda i svojih lokalnih vođa te osloboditi optužene po svim tačkama optužbe, što bi istovremeno značilo i negiranje postojanja UZP i od svih drugih članova.
Ovakva svoja uvjerenje i očekivanja temeljim i na dosadašnjim odlukama Žalbenog vijeća: odbilo je zahtijeve za davanjem statusa prijatelja suda Hrvatskoj, koja je željela odgovoriti na zaključke o postojanju UZP, i dvanaest zapadnih “vojnih i pravnih stručnjaka”, koji su željeli ponuditi svoje viđenje zaključaka prvostepene presude o nezakonitom korištenju artiljerije tokom “Oluje”; dva puta je odbilo zahtjev Gotovinine odbrane za subpoenom Srbiji, kojom su tražili transkripte sa sjednica VSO SRJ koji, prema odbrani, dokazuju da je naredba o evakuaciji stanovništva Krajine uoči “Oluje” došla iz Beograda a nije bila posljedica pretjeranog granatiranja s hrvatskih položaja.
Vjerujem i da Žalbeno vijeće neće prihvatiti zahtjev odbrane generala Gotovine za uvođenjem novih dokaza u žalbenom dijelu postupka (među njima su zapisnici sa sjednica VSO odbrane SRJ koje su se održavale u Beogradu u vrijeme “Oluje”, američka diplomatska bilješka objavljena putem Vikiliksa i ekspertski izvještaji američkih oficira) koji se tiču okolnosti odlaska srpskih civila prije “Oluje”, tokom i nakon nje te karaktera artiljerijskih napada HV-a tokom operacije.
Svoje uvjerenje temeljim i na svom ličnom doživljaju operacije „Oluja“, uključujući i artiljerijski napad na Knin tog 4. avgusta 1995. godine, i ubjeđenju, potkrepljenom logičnim i objektivnim stavovima i zaključcima Pretresnog vijeća u prvostepenoj presudi, koje su profesionalno i korektno branili zastupnici optužbe i pred Žalbenim vijećem, da je etničko čišćenje Srba sa vjekovnih etničkih prostora planirano na najvišem državnom nivou, što samim tim predstavlja i najtipičniji primjer za pravnu sintagmu „udruženi zločinački poduhvat”
Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz nedavno za jedan hrvatski medij reče: “Ne razumijem zašto hrvatska Vlada stalno govori ‘optužili su nas’, ‘osudili su nas’. To je teško razumjeti, osim ako nije nekako sama povezana s tim zločinima. Oluja, neovisno o tome je li bila legitimna ili nije, ne opravdava pucanje po civilima koji bježe pred granatama”.
Ovoga puta mi se čini da Hrvati generalno, bolje od Glavnog haškog tužioca, razumiju značenje i posljedice pravne sintagme “udruženi zločinački poduhvat” i da sa punim pravom krivicu svojih generala doživljavaju kao kolektivnu. I mi prognani krajiški Srbi, kao njegove direktne žrtve, doživljavamo ga na isti način, tj. kao državni projekat za etničko čišćenje Hrvatske od Srba.
Prvostepena presuda je šokirala cijelu Hrvatsku javnost. Šok je zaista bio ogroman upravo zbog toga što je toj pravosudnoj istini prethodila velika laž. Po tome kako su hrvatski mediji izvještavali sa žalbenog ročišta, mogla bi ih pravosnažna presuda, u “dogledno vrijeme”, još više šokirati.
Beograd, 15.05.2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
