Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, reagirao je na tekst kojeg smo objavili na našem portalu, a u kojem smo tematizirali iskaze svjedoka i suđenje Mirku Graorcu.
Ovo je njegovo reagiranje:
Slobodna Dalmacija je 25. veljače objavila članak pod naslovom: „Dok ga neki brane, sedam svjedoka Graorcu je u lice reklo: Ti si naš mučitelj iz Manjače! Jedan od svjedoka užasa: Poznam ti tu glavu, sanjam te..“
Tekst je pisan na osnovu presude Županijskog suda u Splitu iz 1996. i iskaza svjedoka optužbe; spominje se da je Vrhovni sud vratio slučaj na ponovno suđenje, ne kaže se zašto, da je na ponovljenom suđenju Graorac osuđen na 15 godina zatvora, da je Županijski sud u Splitu odbio zahtjev za revizijom procesa jer Mirko Graorac nije priložio ni jedan novi dokaz.
Suđenje na koje se članak referira je bilo prije 25 godina, na suđenju je Graorcu sedam svjedoka reklo da ih je on mučio u Manjači, dakle, tvrdi autor, sve je jasno, ne postoje nikakvi razlozi za sumnju u krivnju Mirka Graorca i on je pravično i pravomoćno osuđen.
Međutim, u izvještaju Amnesty International iz 1998. godine stoji da je suđenje Mirku Graorcu na Županijskom sudu u Splitu bilo pristrano, odnosno nepošteno, da sud nije dozvolio saslušanje ni jednog svjedoka obrane, da je prepoznavanje, na osnovu kojeg je donesena presuda, „moglo kršiti obaveznu proceduru po hrvatskim zakonima“.
Tu vrlo ozbiljnu kritiku ova ugledna svjetska organizacija za zaštitu ljudskih prava obrazlaže u izvještaju na 19 stranica. Na primjer: Na suđenju je Graorac tvrdio da je V. U. prvi puta vidio kad ga je ovaj ispitivao i premlaćivao poslije hapšenja.
O tome da je Graorac na ispitivanju premlaćivan postoji medicinska dokumentacija. Službeni zapisnik iz istrage od 3. svibnja 1995., dakle poslije ispitivanja 30. travnja, govori o postupku identifikacije. Graorac je stavljen pred zid zajedno s još šest muškaraca, a V. U. i Ž. T. „prepoznali“ su Graorca. Jedanaest mjeseci kasnije, na suđenju, V.U. tvrdi da su mu u policiji prvo pokazali fotografiju Graorca, a onda doveli Graorca u sobu, samog, i da ga je on tu prepoznao.
Na pitanje Nenada Bobana, odvjetnika kojeg je sud odredio Graorcu kao odvjetnika po službenoj dužnosti, ‘Da li je on ispitivao Graorca i u kojoj funkciji’, V.U. odgovara da je to vojna tajna. Boban traži od suda da preko ministarstva obrane ustanovi da li je V.U., kao ključni svjedok optužbe, sudjelovao u ispitivanju Graorca. Sud odbija taj zahtjev.
Odbijanje zahtjeva obrane da se saslušaju svjedoci obrane, sud obrazlaže rečenicom: „Čak i bez obzira što su neki od svjedoka obrane podrijetlom Hrvati radi se o osobama koje su odabrale pripadnost toj zaraćenoj strani“. To se, između ostalih, odnosi i na biskupa Komaricu kod kojeg je Graorac bio i kojeg je molio za pomoć.
Mjesecima prije nego je suđenje počelo, u novinama izlaze članci koji su sadržajem i velikim naslovima, „Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu“, „Graorčevi su stražari u samo jedno jutro zaklali sedmoricu zatvorenika“, „Mirko Graorac bičevao me elektrokabelom..“, snažno prejudicirali Graorčevu krivnju, u atmosferi u kojoj je biti Srbin koji se usred rata vratio iz Republike Srpske bilo više nego sumnjivo.
Graorčevu krivnju prejudicira i Vrhovni sud i to u rješenju od 17. veljače 1998., kojim se ukida presuda Županijskog suda u Splitu i „predmet vraća na ponovno suđenje“. U tom rješenju Vrhovni sud navodi da je utvrđeno da je optuženik bio zapovjednik vanjske straže u logoru Manjača, da su u tome suglasni saslušani svjedoci „čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti“. To je naprosto notorna neistina.
Graorac je cijelo vrijeme suđenja, pri iskazu svakog svjedoka optužbe, tvrdio da u Manjači nikad nije bio. Zašto je onda Vrhovni sud ukinuo presudu? Prema rješenju Vrhovnog suda zato jer je u prvostupanjskoj presudi „činjenično stanje pogrešno utvrđeno“.
Svjedok optužbe tvrdi da je bio zarobljen kao pripadnik hrvatske vojske a, po Vrhovnom sudu, „na taj način sud prvog stupnja tvrdi da je RH učestvovala u ratu u BiH što može imati dalekosežne posljedice“ za Republiku Hrvatsku. Naime, svjedok V. U. na suđenju 4. ožujka 1996., na pitanje zastupnika optužbe, odgovara: „U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HV-a.“ To je jedna od rijetkih neospornih činjenica koja je u postupku utvrđena.
Spisi sa suđenja Graorcu imaju stotine stranica, o suđenju je napisano tokom zadnjih dvadeset godina dvadesetak analitičkih tekstova, detaljna analiza suđenja dana je u knjizi „Procesuiranje ratnih zločina..“, a poslije višemjesečnog istraživanja i razgovora s bivšim zatočenicima Manjače novinar Branimir Zekić snimio je potresan dokumentarni film „Teret Mirka Graorca“.
Film je prikazan 17. veljače na Al Jazeeri, preuzelo ga je nekoliko portala. Zekić je pokušao dobiti izjave i od ključnih svjedoka optužbe iz 1996., ali su V. U. i Ž. T. odbili bilo kakav razgovor o slučaju Graorac. Treći ključni svjedok optužbe protiv Graorca, na kojeg su se u svojim svjedočenjima pozivali i V.U. i Ž.T. kao na relevantnog poznavatelja prilika u BiH, nije bio dostupan. Za njim je, naime, raspisana međunarodna tjeralica zbog serije prevara i falsifikata.
Za tekst u SD V.U. daje opširnu izjavu u kojoj naglašava da ostaje kod svog svjedočenja iz 1996. i, između ostalog, kaže: „Nas je bilo oko 170 Hrvata gore, svi smo bili vojnici, a bilo je i 3900 Muslimana i ni jedan nije bio vojnik i Graorac s njima nije imao ništa“.
Međutim, u svom svjedočenju 1996., kojim praktički tereti Graorca za ubojstva, Ugrin kaže: „Konkretno znam da je baš optuženik obavljao prozivku (zatvorenika koji su vođeni na batinjanje) na vratima naše barake, iznad kojih je bilo svjetlo, one noći kad je odveden jedan od čelnika SDA za kojeg znam da su ga Muslimani držali ‘kao Boga’. On se nije vratio. Radilo se o Omeru Filipoviću.“
Zatim V.U. opisuje kako je vidio da su vanjski stražari kojima je zapovjedao Mirko Graorac sudjelovali u klanju zatvorenika, Muslimana, koji su dovedeni iz logora Omarska.
Županijski sud u Splitu već je dva puta odbio zahtjev za obnovom procesa tvrdeći da Mirko Graorac nije priložio ni jedan novi dokaz.
To nije istina! Za razliku od osude koja se osnivala samo na svjedočenjima, bez i jednog materijalnog dokaza, od 2000. godine javili su se vrlo relevantni svjedoci i postali su dostupni materijalni dokazi na osnovu kojih bi svaki nepristrani sud, i bez posebnog zahtjeva, proveo reviziju procesa.
Tako bivši predsjednik suda u Sanskom mostu, koji je bio zatočenik u Manjači, koji se živo sjeća svih stražara, koji je bio dobar poznanik u logoru s nekim od ključnih svjedoka protiv Graorca, decidirano tvrdi da Graorac u Manjači nikad nije bio niti ga je itko od zatočenika ikad spomenuo.
U izjavi koja je objavljena u SD 2014. godine, poznati splitski odvjetnik Nenad Boban kaže: „Tole mi je, nakon što je svjedočio, prišao pred zgradom suda u Splitu i pretpostavljajući da meni, kao dragovoljcu Domovinskog rata, nije stalo do branjenika Srbina, rekao: “Ma, tko j… toga Srbina, niti sam ga kad vidio, niti čuo!” O tome sam spreman i svjedočiti dođe li do ponavljanja procesa Graorcu“.
Danas je dostupan popis svih stražara koji su bili u Manjači 1992.
Za ubojstvo Omera Filipovića i još jednog zatvorenika osuđeni su na sudu u Banja Luci 2006. godine Željko Bulatović, zapovjednik straže u Manjači, na 11 godina zatvora, i dvojca stražara iz Manjače, na osam odnosno šest godina zatvora.
Za ubojstva, i ona ispred logora Manjača, osuđena su 2019. godine dvojca policajaca iz Prijedora, na 20 i 35 godina zatvora.
Niti u popisu stražara u Manjači, niti u jednom od suđenja za ratne zločine počinjene u BiH, niti u jednom dokumentu brojnih organizacija koje se bave istraživanjem ratnih zločina u BiH, ne spominje se ime Mirko Graorac. To je, obzirom na zločine zbog kojih je na Županijskom sudu u Splitu osuđen, više nego nevjerojatno.
U Hrvatskoj je 2019. uhapšen Dane Lukajić, jedan od zapovjednika u logoru Manjača. Osuđen je na šest godina zatvora, dostupan je hrvatskom pravosuđu, nema nikakvog razloga da štiti Mirka Graorca koji je kaznu davno odslužio, a ako itko zna tko je bio stražar, a pogotovo zapovjednik vanjske straže u Manjači, onda je to on.
Članak u SD završava uokvirenim dijelom teksta pod naslovom „Žalio se jer nema – tumača!?“ Kao kuriozitet se spominje i Graorčevo cjepidlačenje s formalnostima, navodi da se Graorac „potužio da mu sud kao pripadniku srpske nacionalne manjine nije ponudio tumača da suđenje prati na svom jeziku“.
Pravi razlog se, kao i kod mnogih drugih tvrdnji iznesenih u tekstu, prešućuje. Graorčev odvjetnik po službenoj dužnosti žalio se u prvom procesu da sud nije ponudio prevoditelja s engleskog, jer je 30% određenog teksta s kazete koja je korištena da bi se pokazala situacija u Manjači, bio na engleskom. Nitko nikakvog tumača nije spominjao ni u jednom od suđenja.
Međutim, sud je 1996. Graorca osudio na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na trajno protjerivanje iz Hrvatske. Za čovjeka koji je cijeli radni vijek proveo u Splitu, tu se oženio, stekao obitelj i sve što je imao, „protjerivanje zauvijek“ nije bila formalnost. Sud je mogao izreći takvu presudu jer je Graorcu, iako je zadovoljavao sve formalne uvjete, 1991. godine odbijen zahtjev za hrvatskim državljanstvom.
U trećoj žalbi Vrhovnom sudu odvjetnik Boban nabraja sve propuste koji su učinjeni u prethodnim sudskim postupcima. Između ostalog, kad je sud Graorca proglasio strancem, a to je učinio da bi ga mogao protjerati, po zakonu je bio dužan ponuditi mu da suđenje prati na „svom“ jeziku. Sucima to, valjda, nije palo na pamet jer jezik kojim je govorio Graorac nije bio manje hrvatski ni manje splitski od jezika kojim su govorili suci.
Povezani tekstovi
