Nakon što je potpisan Sporazum o kontroli “Medačkog džepa”, po kojem su se i hrvatska i srpska strana, uz posredovanje međunarodne zajednice, saglasile da se hrvatske snage povuku sa okupirane teritorije do 15. septembra na liniju razdvajanja do prije napada, a da kontrolu nad ovim područjem preuzmu snage UNPROFOR-a, hrvatska strana nije ispoštovala dogovor, pa su njene snage u povlačenju, koje je potrajalo do 17. septembra, opljačkale, popalile, porušile i pobile sve ono što nisu uspjele da urade u nastupanju.
Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine, što im je uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom. Sljedećeg dana, 19. septembra, posjetio ih je njihov komadant general Žan Kot (Jan Cot), koji je poslije kompletnog obilaska toga područja izjavio: “Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno”.
U ovoj agresiji stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila, od kojih 26 starijih od 60 godina. Među žrtvama je i 17 žena. Hrvatska je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela. U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lubanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela, od kojih je većina bila izmasakrirana (odsječeni pojedini dijelovi tijela) ili zapaljena (za života bacani u vatru). Dva leša su izvukli pripadnici SVK, a jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze i nove dokaze o zločinu u “Medačkom džepu” – jedanaest tijela skrivenih u septičkoj jami u nekad srpskom dijelu Gospića, od kojih je samo šest identifikovano DNK-a metodom. Od 84 pronađena posmrtna ostatka, osam je ostalo neidentifikovano, dok se još uvijek traga za četvoricom. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu “spržene zemlje”.
Srbi su oplakali i sahranili svoje mrtve. Unproforci su sačinili obiman izvještaj i početkom oktobra te iste godine dostavili ga Savjetu bezbjednosti. Hrvati su, kako bi umirili međunarodnu javnost, smjenili dvojicu svojih oficira, jednog Albanca i jednog Srbina, ali i, zbog domaće javnosti, osudili deset Srba, zarobljenih u ovoj akciji, na dugogodišnje kazne zatvora zbog navodno počinjenih ratnih zločina nad hrvatskim civilima.
Počev od jula 2001. do aprila 2004. godine Tužilaštvo Haškog tribunala za zločine u akciji “Medački džep” podiglo je optužnice protiv trojice generala HV-a i to Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv četvrtog generala Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati “paralelnu liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005., prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara.
Iako su se u toku glavnog pretresa, koji je trajao od juna 2007. do maja 2008., čule priče koje po monstruoznosti načina izvršenja prevazilaze i maštu najizopačenijih umova (rasporivanje, nabijanje na kolac i zaživotno bacanje žena u plamen sopstvenih kuća; odsjecanje glave, rezanje prsa na šnite i grupno gađanje noževima zarobljenog vojnika obješenog naglavačke za stablo…) i prikazani šokantni snimci izmasakriranih potpuno golih leševa poredanih u nizu od 1 do 51, Županijski sud u Zagrebu optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije “Džep ’93”, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava civila (4) i pljačkanje imovine te ubijanje (1) i mučenje (1) ratnih zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud, presudom od 19. novembra 2009., smanjio na šest godina.
Iako smo navikli od hrvatskih sudova da u suđenjima za ratne zločine koriste dvostruke aršine – jedne daleko strože kada sude Srbima, a druge mnogo blaže kada sude pripadnicima sopstvenih oružanih snaga, ovakva presuda je ponižavajuće sramotna i za žrtve zločina i za njihove porodice, koje su umjesto očekivane pravde za žrtve, izgubile i nadu da putem sudskih postupaka barem njihova stradanja budu priznata.
Norac je za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne diplomirao, oženio se i dijete dobio. Ali ni tu nije kraj njegovom farsičnom suđenju i izdržavanju kazne. Naime, odlukom Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Rijeci od 14. jula 2010. godine, objedinjene su mu kazne za ratne zločine u “Gospiću”(za zločine nad Srbima u ovom gradu u jesen 1991.god. osuđen je na 12 godina zatvora) i “Medačkom džepu” na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora. A čim su se, nakon dvije trećine izdržane kazne, stekli formalno pravni uslovi, Komisija za uslovni otpust Ministarstva pravosuđa RH,, uprkos protivljenja tužilaštva i nekoliko hrvatskih NVO, odobrila mu je uslovni otpust, na kojem se nalazi od 25. novembra prošle godine.
Iako je pretresno vijeće u predmetu Ademi/Norac utvrdilo da je admiral Davor Domazet – Lošo, kao izaslanik načelnika Glavnog štaba HV, bio glavnokomandujući u akciji “Medački džep”, zbog čega je Ademi i oslobođen, i uprkos što je i Amnesti Internešenel (AI) u svom izvještaju “Iza zida ćutnje”, od 9. decembra 2010., prozvao hrvatsko pravosuđe zbog neprocesuiranja pomenutog admirala, nadležno tužilaštvo protiv njega još nije ni istragu otvorilo.
Ali je zato Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, 31. avgusta o.g., podiglo optužnicu protiv Josipa Krmpotića, zapovjednika izviđačke čete Devete gardijske brigade i Velibora Šolaje, pripadnika iste jedinice, zbog učina krivičnih djela ratnog zločina protiv zarobljenika i protiv civila u akciji “Medački džep”, koji se nalaze u istražnom zatvoru od marta o.g. po osnovu postojanja posebno teških okolnosti djela. Podizanje ove optužnice obavljeno je u potpunoj medijskoj tišini, valjda da se ne uznemiri domaća javnost pred ovogodišnju proslavu godišnjice ove “veličanstvene oslobodilačke” akcije.
Puštanje Norca na uslovni otpust i neprocesuiranje admirala Domazeta pokazuje i da Hrvatska država, iako će polovinom iduće godine postati i članica EU, još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti. A takav odnos hrvatskog pravosuđa prema srpskim žrtvama svakako neće postaći ni prognane Srbe da se, nakon 19 godina izgnanstva, počnu vraćati u još uvijek pusta i šikarom obrasla sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, u kojima danas, od predratnih oko 600, živi jedva desetak Srba.
U Beogradu i Banja Luci, 08.09.2012.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
