Moj drug Simo i ja, Kordunaš i Dalmatinac, naturalizovani Beograđani, u nedjelju, 12. aprila o. g., ujutro u četiri sata, krenuli smo za Gradinu Donju na obilježavanje Dana sjećanja na žrtve ustaškog genocida u jasenovačkom logoru. Pošto ne smijem da putujem preko Hrvatske, vozili smo preko Rače pa “koridorom” kroz Republiku Srpsku.
Na lokaciju spomen područja došli smo među prvima. Na parkiralištu smo zatekli samo jedan autobus sa mladim ljudima i jedan kombi oko kojeg su stajali uniformisani i ozbiljni ljudi. Ljubazni policajac, nakon što nas je uparkirao tik uz autobus, objasni nam da su u autobusu omladinci iz Izraela a u kombiju psi tragači, koji su sa svojim vodičima već obavili pretragu terena.
Pošto je Simo prvi put na ovom spomen području, odmah smo krenuli u unutrašnjost lokaliteta kako bih mu na miru pokazao polja smrti. I dok smo na početku uređene staze na betonskoj ploči gledali raspored grobnih polja, priđoše nam mlađa žena i dvije djevojčice tinejdžerskog uzrasta. Žena nas ljubazno pozdravi, reče da dolaze iz Berkovića kod Trebinja te nas upita gdje se nalazi onaj kameni cvijet i prostorija sa predmetima kojima su ubijani logoraši, jer bi to htjela pokazati svojoj kćerki čiji je literarni rad na temu jasenovačkog logora nagrađen, pokazavši rukom na jednu od djevojčica. Objasnih joj da se taj kameni cvijet nalazi na drugoj strani rijeke Save i u drugoj državi, pa ako hoće da ga posjete da će se morati vratiti kilometar – dva natrag i preko graničnog prelaza preći u Hrvatsku. Ne znam, dodadoh, da li će vidjeti i predmete sa kojima su ubijani logoraši, pošto sam čuo da su uklonjeni iz nove muzejske postavke.
I tako se Simo i ja uputismo u polja smrti po tek obnovljenim stazama koliko juče posutim novim naslagama izmrvljene pečene gline. Neki dijelovi pojedinih staza su bili pregrađeni nekim trakama na kojima je visio natpis ” nije prohodno”. Milicioner, koji je stajao kod jedne od tih prepreka, objašnjava da je do prije neki dan cijeli lokalitet spomen područja bio pod vodom pa da radnici nisu stigli da urede sve staze a neki dijelovi su još poplavljeni. Ko hoće mogao je na “sopstvenu odgovornost” proći i tim neuređenim dijlovima staza, što smo nas dvojica i učinili nekoliko puta.
Dok smo čitali sa betonskih ploča nazive grobnih polja: Tišina, Topole, Hrastovi, Jasen, Bare, Košute, Brijestovi, Orlovače, Vrbe, tišinu su upotpunjavali cvrkuti mnogobrojnih i raznolikih ptica sa visokih stoljetnih stabala.
Jedna od crvenih pošljunčanih staza dovede nas pred velike panoe – na najvećem i najvišem ispisana brojka od 700.000 i tekst koji označava da je to ukupan broj umorenih u jasenovačkom logoru smrti, u čijem sastavu je bila i Gradina Donja, kao najveće stratište, na kojem je umoreno 366.000 logoraša. A na manjim i nešto nižim panoima zastrašujuća specifikacija: 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Jevreja i 127.000 antifašista, iza kojih se nalaze veliki simboli pravoslavnog krsta, romskog točka i jevrejske zvjezde.
I dok smo blenuli u te brojke i simbole, vjetar sa druge strane rijeke nanese horske riječi “lijepe naše”, koje nadjačaše i utišaše pjev domaćih ptica. Iznenađen i isprovociran nastalom situacijom naglas izdeklamovah stih iz poeme “Jama”, I. G. Kovačića, “Odjednom k meni miris paljevine/ Vjetar donese s garišta mog sela”.
Na drugoj strani Save sa intoniranjem hrvatske himne počela je komemoracija u znak sjećanja na proboj posljednjih zatvorenika logora Jasenovac 22. aprila 1945., koja je zbog poplava odložena za današnji dan i koja je započela sat vremena ranije nego na srpskoj strani. Povukoh Simu za ruku i krenušmo nazad van polja smrti i što dalje od “lijepe naše”.
U međuvremenu se i parkiralište popunilo autobusima i automobilima. Privučeni povećom grupom ljudi prilazimo upravnoj zgradi spomen područja, pred kojom se nalaze razvučeni plastični panoi sa fotosima i opisima stradanja jasenovačkih logoraša, a u jednoj povećoj prostoriji i izložba likovnih radova osnovaca i srednjoškolaca sa područja cijele RS na temu jasenovačkog logora smrti. Dok razgledamo interesantne likovne radove mladih autora, od kojih su najstariji stari onoliko godina koliko traje posljednji mir na tim prostorima, zvaničnici neke ustanove proglašavaju pobjednike literarnog i likovnog konkursa na temu jasenovačkih logora u kategorijama osnovnih i srednjih škola.
Među nagrađenima i ona djevojčica iz Berkovića kod Trebinja. Zamoliše je i da pročita svoj sastav. I čitala ga je glasom koji me podsjećao na jutrašnji cvrkut ptica nad grobnim poljima. Svojom istinitom pričom koju je čula od jedne bake, koja je preživjela tri rata i u svakom izgubila nekoga svoga a u onom iz vremena Jasenovca i sina Lazara u dječijoj dobi, natjerala mi je suze na oči. Nisam ih se postidio pa ih nisam ni brisao.
Ponovo smo ušli u polja smrti i sa ostalima žurili ka onim panoima sa statistikom žrtava gdje su razne delegacije već polagale vijence. Zatim se prešlo kod velike bine gdje su izvedene molitve na srpskom, jevrejskom i romskom jeziku. Potom su se redali govornici. Govorio je i Majkl Berenbaum, američki naučnik, profesor, rabin, pisac i režiser, koji je specijalizovao proučavanje sjećanja na holokaust. Citirao je jevrejsku poslovicu “sjećanje je blagoslov”, koja bi primjenjena na jasenovački logor trebala glasiti “neka pamćenje bude blagoslov, ali i opomena”.
Dok su se govornici redali, nazvao me jedan novinar iz Beograda i upitao koliko je naroda na pomenu. Odgovorio sam mu da su se danas ovdje okupili svi Srbi, Jevreji i Romi iz cijelog svijeta, malo bi ih bilo u odnosu na broj umorenih na ovom mjestu.
Na drugoj strani Save već je predsjednica Savjeta memorijalnog područja Jasenovac, Katica Sedmak, izjavila da je prema najnovijim podacima u tom logoru zabilježena 83.301 žrtva, od kojih 20.000 žena i 20.101 dijete.
Prevelika je razlika u broju umorenih u jasenovačkom logoru koji se iznose sa jedne i sa druge strane rijeke Save da bih je mogao razumjeti, shvatiti i prihvatiti.
Na pitanje već pomenutog novinara “kada će se održati zajedička komemoracija i pomen žrtvama jasenovačkog logora na kojima će govoriti hrvatski i srpski zvaničnici”, odgovorio sam da će se to desiti kada se obje strane slože barem o približnom broju umorenih u tom logoru.
(Priča objavljena u knjizi “Hronika prognanih Krajišnika – 3”)
Povezani tekstovi
