Kanadski advokat, gospođa Doroti Foks, ovih dana je „Veritasu“ poslala imejl sljedećeg sadržaja: „Samo želim da vas obavijestim da je M. Arambašić dobio pozitivno rješenje o izbjegličkom statusu Kanadskog imigracionog i izbjegličkog odbora, Klifa Berija, koji se u odluci poziva na optužbe protiv njega od strane hrvatskih sudova a koje su zasnovane isključivo na činjenici da je optuženi Srbin.“
Dotičnu gospođu upoznao sam prije tri godine u kancelariji „Veritasa“ u Beogradu gdje smo razgovarali o slučaju „Mitar Arambašić“, koji joj je dodijeljen po službenoj dužnosti od nadležnih kanadskih državnih organa.
Mitar Arambašić je Srbin iz dalmatinskog sela Otišića kod Sinja, a u Srbiju je došao u avgustu 1995. godine u Velikom krajiškom egzodusu zajedno sa suprugom Stanom, koja je bila u osmom mjesecu trudnoće. Sa njima su došli i njihovi mnogobrojni rođaci, ali, nažalost, ne i Mitrov rođeni brat Milan i Stanini otac Ilija i brat Dušan. Uskoro su doznali da su Ilija i Dušan zarobljeni, da se nalaze u zatvoru „Bilice“ u Splitu te da su optuženi a zatim i osuđeni na dugogodišnje zatvordke kazne zbog ratnog zločina protiv civila. O Mitrovom bratu Milanu nije bilo ni traga ni glasa pa smo ga uveli u evidenciji nestalih lica.
Zbog svega što ih je zadesilo, Mitrova porodica je imala prednost kod iseljenja u treće zemlje, pa su preko IOM- a i iselili u SAD u prvoj polovini 2001. godine. Poveli su i šestogodišnju kćerku Milenu, rođenu u izbjeglištvu u Srbiji, a Stana je i sada na daleki put krenula u trudnoći. Smjestili su ih u grad Sijuks Fols, u Južnoj Dakoti. Mitar je radio u jednoj automehaničarskoj garaži, gdje je bio cijenjen kao majstor i poštovan kao miran i dobar komšija.
Tako je bilo sve do 5. septembra 2009. godine, kada je Mitra, prilikom raspitivanja o zahtjevu za državljanstvo, uhapsila američka policija po međunarodnoj potjernici koju je za njim raspisao Biro Interpola Zagreb, po nalogu Županijskog suda u Splitu, koji ga je u odsustvu osudio zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Istom presudom osuđeno je još 38 pripadnika JNA i SVK, od čega 12 u prisustvu. Na teret im je stavljeno miniranje brane „Peruča“ na rijeci Cetini u januaru 1993. godine, a Mitru još i učešće u likvidaciji troje zarobljenih pripadnika hrvatske policije, zbog čega mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora od 20 godina.
Miniranje brane „Peruča“ se zaista i desilo, najvjerovatnije kao reakcija na hrvatsku agresiju „Maslenica“ na Ravne kotare. Rušenjem brane je, po nečijoj zamisli, trebalo izazvati poplavni talas koji bi nizvodno do ušća Cetine u more kod Omiša trebao potopiti više naselja u kojima je tada živjelo oko 30 hiljada ljudi.Iako je u branu stavljeno 30 tona eksploziva TNT, do rušenja brane, na svu sreću, nije došlo zbog toga što je, po mišljenju vještaka iznesenom u toku postupka, nivo vode u jezeru u trenutku eksplozije bio za oko metar niži od optimalnog nivoa na osnovu kojeg je proračun napravljen još prilikom gradnje brane, tako da je brana samo rastrešena kroz koju je, ipak, jezero postepeno izcurilo, ali bez očekivanih posljedica.
Ekstradicioni postupak protiv Arambašića u Americi je trajao sve do januara 2006. godine. Nakon izručenja u Hrvatsku, na njegov zahtjev, postupak mu je obnovljen pred istim sudom. Iako se branio da nema nikakve veze ni sa miniranjem brane ni sa ubistvom zarobljenih policajaca, što su potvrdili i oni koji su ga ranije teretili, potvrđena mu je predhodna kazna. Vrhovni sud Hrvatske je, odlučujući po Mitrovoj žalbi, u aprilu 2009., ukinuo prvostepenu presudu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet vratio na ponovno suđenje, ali mu je istovremeno ukinuo i pritvor po „načelu razmjernosti“ tj. zbog dužine trajanja pritvora u kojem je do tada proveo 6 godina 7 mjeseci i 22 dana bez pravosnažne presude.
I tako se Mitar našao na slobodi. A pošto više u Hrvatskoj nije imao ni sela, ni kuće ni rođaka, utočište nalazi u manastiru „Krka“ kod Kistanja, odakle je, uz pomoć manastirskog osoblja, uspio dobiti hrvatske dokumente, ličnu karti i pasoš, sa kojima je potpuno regularno prešao u Srbiju, došavši u Batajnicu gdje su mu živjeli majka Cvijeta i brat Dušan.
Mitar je tada vrlo često navraćao u „Veritas“ i govorio nam da jedva čeka da sud u Splitu zakaže i treće suđenje na koje će se svakako odazvati jer je očekivao oslobađajuću presudu, nakon čega će, nadao se, dobiti i naknadu štete za skoro sedam godina provedenih po zatvorima u Americi i Hrvatskoj.
Uskoro po njegovojm dolasku u Srbiju, stigao je poziv iz Zagreba za konačnu identifikaciju 20 posmrtnih ostataka srpskih žrtava, među kojima i njegovog brata Milana. Već je bila ustaljena praksa između srpske i hrvatske strane da se napravi spisak članova porodica koji bi željeli putovati u Zagreb na koji bi hrvatska strana davala saglsnost za one koji mogu nesmetano putovati, odnosno upozorenje za one koji bi imali problema ukoliko bi ušli u Hrvatsku, uglavnom zbog mogućnosti hapšenja onih kojii su bili procesuirani za ratne zločine.
Mitar je takođe želio da putuje sa svojom majkom na identifikaciju bratovljevih posmrtnih ostataka, računajući da za njega neće biti nikakvih zapreka. I od svih sa spiska, hrvatska strana je upravo uz njegovo ime stavila upozorenje kako mu „ nije u mogućnosti jamčiti nesmetan boravak i izlazak iz RH“. Mitar nije mogao vjerovati zbog čega bi ga hapsili poslije svega što je doživio i što je jedva čekao da ga pozovu na ponovno suđenje. Mitar je od nekoga dobio i kopiju hrvatskog dopisa. I nije putovao u Zagreb i nije prisustvovao bratovljevoj sahrani u Batajnici u julu 2009. godine.
A prvo njegovo javljanje usljedilo je nekoliko mjeseci po bratovljevoj sahrani i to telefonom iz Kanade: „Poslije onog upozorenja, zaključio sam da će me i na trećem suđenju nevinog osuditi na maksimalnu kaznu, pa sam odlučio da iskoristim hrvatski pasoš za odlazak u Kanadu, gdje sam odmah zatražio azil. Postupak će trajati bar nekoliko godina a trbaće mi i vaša pomoć“, u dahu je izgovorio Mitar.
I eto potraja postupak dobijanja azila i više od tri godine. Za to vrijeme Mitrov advokat po službenoj dužnosti, gospođa Doroti Foks, u Beograd je dolazila tri puta i u prostorijama „Veritasa“ uzimala izjave od Mitrovih saboraca koji su poslije zarobljavanja u „Oluji“ bili i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, koje su u međuvremenu i izdržali. Posjetila je i splitski Županjiski sud i obišla i Mitrovo rodno selo, kojeg je zatekla porušenog i pustog.
U proljeće 2011. godine Županijski sud u splitu zakazao je glavnu raspravu u Mitrovom predmetu. Mitar se nije odazvao, već je poslao pismo predsjedniku suda u kojem objašnjava gdje se nalazi i zbog čega neće pristupit na novo suđenje. Priložio je i kopiju onog dopisa u kojem se upozorava da mu ne mogu jamčiti nesmetan boravak i izlazak iz RH. Mitrovo pismo i priloženi dopis pojavili su se u hrvatskim medijima, koji su se mahom pitali koji je to pametnjaković napisao onaj dopis.
U svakom slučaju glavni pretres u trećem suđenju Mitru Arambašiću još nije održan, a ako kanadski ministar potvrdi odluku prvostepenog organa o azilu, teško da će se i održati u njegovoj prisutnosti, a mala je vjerovatnoća i da će mu se suditi po drugi put u odsustvu. Jedino je sigurno da će ponovo biti uhapšen ako napusti Kanadu.
Za sve ove godine Mitar nije vidio ženu i kćerke Milenu i Milanu, rođenu u Americi, koji svo vrijeme žive u Sijuksu Folsu. S obzirom da one još nemaju ničije državljanstvo, pitanje je da li će i kada moći posjetiti Mitra u Kanadi.
Mala je vjerovatnoća da će Mitar ikada dobiti obeštećenje za skoro 7 godina provedenih u američkim i hrvatskim zatvorima, a još manja je vjerovatnoća da će mu bilo ko i bilo kada nadoknaditi razdvojenost od porodice i izgubljenu zaradu.
Mitrov slučaj nije usamljen. Do sada je širom svijeta po hrvatskim potjernicam uhapšeno najmanje 115 Srba, od kojih je 35 ekstradirano u Hrvatsku, od čega su četrnaestorica oslobođena ili je postupak protiv njih obustavljen, ali niko od njih još nije dobio obeštećenje za godine provedene po zatvorima a kamo li za rasturene porodice i uništene živote.
Beograd, 16. januar 2013.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
