Posljednjih dana na elektronskim medijima u Srbiji emituje se poziv (spot) bivšim nosiocima stanarskog prava u Hrvatskoj da podnesu zahtjev za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi (izvan bivše RSK) do kraja avgusta ove godine, uz napomenu da više neće biti produženja roka. Iza poziva stoje amblemi OSCE (OEBS) i Komeserijata za izbeglice Republike Srbije. Posljednjih nedjelja objavljeno je i više novinskih članaka iz kojih su bivši nosioci stanarskih prava zaključili da se nešto bitno promjenilo u Hrvatskoj u odnosu na dosadašnje veoma restriktivne uslove po pitanju stambenog zbrinjavanja. Sve je to kulminiralo izjavom predstavnika Komeserijata za izbeglice RS u prilogu RTS-a na ovu temu, emitovanom 15. avgusta, da se “stanovi mogu odmah otkupiti, nije više bitno boraviti neko vreme tamo”. Od tada se bivši nosioci stanarskih prava masovno obraćaju Veritasu (pretpostavljam i drugim subjektima) sa pitanjem da li se zaista nešto promjenilo u vezi sa ovim problemom, sa kojim su izbjegli i prognani Srbi bili veoma nezadovoljni i zbog čega se, iako ovaj program traje od 2004. godine, nisu javili u većem broju i zbog čega je rok za podnošenja zahtjeva više puta produžavan.
Pa da li se nešto promjenilo?
Iz Uprave za stambeno zbrinjavanje i statusna prava pri Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU odgovorili su mi da se ništa u zadnje vrijeme nije promjenilo u ovom programu, osim što krajem avgusta ističe rok za podnošenje zahtjeva a za detalje su me uputili na svoj sajt. A na njemu (http://www.mrrfeu.hr), između ostalog, piše: “Osim propisanog obrazca zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, podnosilac zahtjeva i punoljetni članovi njegove porodice navedeni na zahtjevu za stambeno zbrinjavanje moraju popuniti i ovjeriti izjavu kojom svaki član porodice izjavljuje da nema u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske ili na području država nastalih raspadom bivše SFRJ ili dugim državama u kojima borave, ili da istu nije prodao, darovao ili na bilo koji drugi način otuđio nakon 8. oktobra 1991. godine, odnosno da nije stekao pravni položaj zaštićenog najmoprimca te da se želi vratiti i živjeti u Republici Hrvatskoj“.
Na informativnom letku pomenute Uprave piše i da podnosilac zahtjeva, nakon što ostvari stambeno zbrinjavanje najmom stana u vlasništvu RH, u roku godine dana od datuma sklopljenog ugovora o najmu, može podnijeti i zahtjev za otkup stana ili ostati u najmu stana pod propisanim uslovima a sve prema njegovom izboru i materijalnim mogućnostima. Prodajna cijena stambene jedinice utvrđuje se na osnovi starosti zgrade i položaja stana u zgradi, nadalje na osnovi veličine i lokacije naselja gdje se stan nalazi, kao i osobnog popusta te načina plaćanja jednokratnom isplatom ili obročno. Cijena stana umanjuje se za osobni popust koji se kupcu utvrđuje u odnosu na broj godina provedenih kao izbjeglica, prognanik ili povratnik, zatim prema broju godina provedenih u Domovinskom ratu za hrvatske branitelje, te pri kupnji stana jednokratnom isplatom. Na tom letku nalazi se i formula za izračunavanje otkupne cijene stana dobijenog u najam, koja iznosi od 400 do 600 evra za kvadratni metar.
Još od kada je, 2010., donesena prva Odluka o prodaji stanova u vlasništvu RH, počelo se govorkati da se stan dobijen u najam može prodati odmah po otkupu bez obaveze življenja u RH. Jedan moj poznanik, koji je 91. izbjegao iz Zagreba, gdje je posjedovao dvosobni stan, ovako je rezonovao: Za četveročlanu porodicu dobiće u najam zamjenski stan od 65 kvadrata. Izračunao je da će mu za otkup trebati oko 32.500 evra, a prodati će ga za najmanje duplo više. Pošto nema svojih para, pronaći će kupca koji će ga, uz mali popust, kreditirati za nekoliko dana dok ne sredi papirologiju o otkupu, nakon čega će se sa ostatkom od prodajne cijene, od najmanje 30-ak hiljada evra, vratiti u Srbiju, gdje će za te pare sagraditi kuću za svoju porodicu. Stan je dobio još prije dvije godine i odmah je podnio i zahtjev za otkup, ali ga još nisu pozvali na potpisivanje ugovora o otkupu pa nije ni tražio kupca. U međuvremenu živi i u Inđiji, u iznajmljenom stanu, i u Zagrebu, gdje takođe plaća najam državi od 2,70 kuna po kvadratu plus komunalije. A ni troškovi naizmjeničnog odlaska i boravka članova porodice iz Inđije u Zagreb nisu zanemarljivi.
Zadnje informacije na koje sam naišao glase da su Srbi u Hrvatskoj na “području izvan posebne državne skrbi” imali najmanje 30.000 stanova (po srpskoj računici i mnogo više), da je do juna o.g. evidentiran 5.851 zahtjev za stambeno zbrinjavanje, od kojih je 3.821 administrativno rješen, od toga 1.801 pozitivno, te da su dodijeljene 1.494 stambene jedinice, dok je samo neznatan broj ugovora o zakupu potpisan.
I moj poznanik, kao i mnogi drugi koji su uselili u zamjenski stan, čeka da potpiše ugovor o otkupu ali i strepi da li će moći realizovati svoj plan o prodaji istog i transferu razlike novca između otkupa i prodaje u Srbiju. A to i jeste najveća nepoznanica pošto o tome još nema nikakve sudske prakse.
Iz propisa koji regulišu stambeno zbrinjavanje i analogije sa obnovom kuća srpskim povratnicima u RH, jedino se može izvući zaključak da ni stambeno zbrinjavanje nije kompenzacija za stanarska prava, već da je to humanitarno i socijalno pitanje čiji je cilj i svrha povratak izbjeglica na adrese iz 1991. godine, kako su inače hrvatski sudovi obrazlagali presude o povratu uloženih sredstava od onih koji su prodali svoje obnovljene kuće ili se u njih nisu vratili u predviđenom roku.
Istina, u propisima koji regulišu stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava nije predviđen nikakav rok o boravku u otkupljenom stanu prije eventualne prodaje, kao što je bilo kod obnove kuća, , iz čega se očito i izvlači zaključak da se to može učiniti odmah po otkupu. No, treba imati na umu upravo “duh propisa” i izjave svakog člana porodice kojom se pod krivičnom i materijalnom odgovornošću obavezuju da će se vratiti i živjeti u Hrvatskoj. A to i jeste osnova da država od onoga ko prekrši datu obavezu traži i dobije povrat uloženih sredstava za predmetni stan, što je, u pravilu, bar za polovinu više od otkupne cijene, i da ga još i krivično goni za prevaru.
Možda subjekti koji stoje iza poziva (spota) sa početka teksta nešto znaju što ni Hrvati ni mi izbjeglice ne znamo. Ako znaju, trebali bi da nam na transparentan način to i prenesu. To se posebno odnosi na OEBS koji je imao šansu (i obavezu) da zaštiti bivše nosioce stanarskog prava u RH od nepravednog i nepoštenog programa stambenog zbrinjavanja. Model je bio (i još je) jednostavan – vratiti im njihove stanove sa pravom otkupa, kao što je to svojevremeno urađeno u BiH, a gdje je to nemoguće da im se isplati pravična naknada, bez uslovljavanja mjesta življenja. Garantujem da bi u tom slučaju odaziv bio stoodsto, kao što je bio i u BiH. Možda još nije kasno.
Beograd, 18.08.2013.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
