Nakon susreta podpredsjednika vlada Hrvatske, Vesne Pusić, i Srbije, Aleksandra Vučića, prvog ljetnog dana ove godine u Beogradu, pale su i najave o uzajamnom povlačenju tužbi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (MSP).
”U ovom trenutku radimo sa obe strane na osiguravanju pretpostavki i otklanjanju nekih poteškoća, odnosno nekih otvorenih pitanja, koja bi nam onda omogućila da ozbiljno razgovaramo i o temi medjusobnog povlačenja tužbi”, rekla je Pusić na konferenciji za novinare u Vladi Srbije.
“Te tužbe nose ogromne troškove za obe zemlje, donose brojne probleme i mnogo muka za buduće generacije koje dolaze, neku decu koja i ne pamte naše sukobe i ratove”, uzvratio je Vučić.
I prije sadašnjih obnašaoca vlasti u obe države govorilo se o uzajamnom povlačenju tužbi za genocid. Prednjačili su predstavnici Srbije, posebno predsjednik države i premijer iz predhodne vlasti, predvođene demokratama, dočim predhodna vlast u Hrvatskoj, predvođena hadezeovcima, o tome nije htjela ni da čuje.
Ugledni hrvatski profesor međunarodnog prava Mirjan Damaška, sada glavni agent Hrvatske u ovom sporu, prije nego je Srbija i podnijela protivtužbu, odgovarajući na pitanje ” šta ako sud utvrdi da nema genocida”, izjavljuje: “Valja imati na umu da MSP može odbiti hrvatsku tužbu za genocid samo tako da predhodno okvalifikuje tužbom opisane događaje kao teške zločine protiv čovječnosti. Pa iako takav nalaz ne dovodi do odštete ni podmirenja sudskih troškova, ne valja ga zanemariti. U sudskim postupcima postoje ne samo Pirove pobjede nego i korisni porazi”.
Po dolasku nove vlasti, i u Hrvatskoj se počelo govoriti o mogućnosti povlačenja tužbe pod određenim uslovima, od kojih su najčešće spominjani: rješenje pitanja nestalih, opljačkane imovine i ratnih zločina.
Nedavno je hrvatski predsjednik Ivo Josipović, inače koautor hrvatske tužbe, izjavio da tužbe prestaju imati smisla ako se problemi mogu rješavati razgovorom.
A Tibor Varadi, takođe ugledni profesor međunarodnog prava, glavni agent Srbije u ovom postupku u vrijeme dok je MSP odlučvao o prigovoru Srbije po pitanju (ne)nadležnosti toga suda po hrvatskoj tužbi, komentarišući Josipovićevu izjavu navodi: „Moje je zdušno uverenje da bi obe države trebalo da odustanu od tužbe i protivtužbe, mislim da to treba uraditi zajedno, istovremeno. Inače bi se trošile pare, advokati obeju strana bi bili manje-više prinuđeni da preuveličavaju događaje da bi dostigli taj, inače nedostižan prag genocida, usmena rasprava bi bila javna, i mislim da bi to negativno uticalo na dve zemlje. A ishod bi bio, verovatno, odbacivanje i tužbe i protivtužbe“.
A koji dan prije toga, kao reakciju na osuđujuću prvostepenu presudu “šestorki” iz Herceg Bosne i oslobađajuće presude Perišiću, Stanišiću i Simatoviću , Komisija hrvatske biskupske koferencije “Iustitia et pax” javno je pozvala Hrvatsku da nikako ne odustane od optužbe za genocid, jer da je to nužno zbog traženja pravde i ustanovljavanja pravila za budućnost “da se sukobi rješavaju sudom, a ne ratom”, u protivnom “možemo očekivati nove ratove jer sve upućuje na to da se zločini isplate: što se osvoji ostaje agresoru, a žrtve odgovaraju zato što su se branile”.
Sabor i Sinod SPC nisu se, koliko se sijećam, o ovim tužbama još javno izjašnjavali.
Iz naprijed navedenih poteza i izjava predstavnika jedne i druge strane dobija se utisak da su Hrvati u velikoj prednosti ukoliko bi se postupak nastavio do kraja i da nam eventualnim uzajamnim povlačenjem tužbi čine veliku uslugu.
A da li je baš tako? Ja mislim da nije. Štaviše, uvjeren sam da smo mi Srbi, pa makar i po logici profesora Damaške o “Pirovim pobjedama i korisnim porazima” u povoljnijoj situaciji u sporu pred MSP.
Da li će eventualni sporazum o uzajamnom povlačenju tužbi sadržavati i odredbu da nije bilo genocida ni sa jedne ni sa duge strane? Ako ne bude takve odredbe, čemu onda i povlačenje tužbi. A ako je bude, da li će se njome promijeniti svijest i srpskog i hrvatskog naroda o tome da li je ko i nad kim počinio genocid u posljednjem ali i u predhodnim ratovima. A u tome, zapravo, i jeste “kvaka”.
Iskustvo nas, naime, uči da se svijest naroda ne mijenja dekretima vlasti tipa “od danas nema Boga”. Naprotiv, iskustvo nas uči da svijest naroda o zabranjenim ili nametnutim rješenjima nekih pojava dobija suprotni efekat.
Političke elite su u obe zemlje izmjenljive i pitanje je koliko će neka slijedeća elita prihvatiti dekrete ili sporazume predhodne o osjetljivom problemu kao što je genocid. Genocid, naime, nije ni carinski, ni granični ni malogranični sporazum. Genocid je ono što ostaci i potomci oštećenog naroda generacijama nose u svijesti i što se vremenskim odmakom još više pojačava.
Spor između Hrvata i Srba je, koliko se sijećam, jedinstven i po tome što do sada u svijetu nije zabilježeno da su dva naroda istovremeno tvrdili (i bili uvjereni) da je onaj drugi nad njima izvršio genocid, ali ne i obratno. Samim tim je i veća mogućnost da prvom “pravom prilikom” svijest o genocidu kod oba ili jednog naroda “eksplodira” u vidu nekog novog genocida. Zbog toga smatram da treba ići do kraja, u čemu se slažem i sa stavom hrvatskih biskupa.
Pri tome sam, naravno, potpuno svjestan da odluka MSP može biti trovrsna: da je genocid bio obostrani, odnosno jednostrani ili da ga nije bilo ni sa jedne ni sa druge strane. Sudska odluka bi dugoročno gledano, ma kakva god da bude, bila korisnija za budućnost oba naroda od bilo kakvih nagodbi političkih elita dviju država, posebno ako se sklapaju pod pritiskom “vanjskih faktora”.
Zaista ne znam ni koliki su do sada ni koliki bi bili ukupni troškovi ovog sudskog postupka, ali, koliki god da su, svakako da nisu mali u osiromašenim zemljama kakve su danas Hrvatska i Srbija. Ipak su najskuplji ljudski životi, uključujući i one već izgubljene, a posebno one koji bi se mogli izgubiti u budućnosti samo zbog njhove nacionalne, vjerske ili neke druge pripadnosti.
Beograd, 23.06.2013.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
