Najvrelijeg dana ove godine, u zdanju Skupštine Srbije, održana je sjednica Odbora za dijasporu i Srbe iz regiona. Na dnevnom redu samo jedna tačka: „Aktuelni položaj Srba u Republici Hrvatskoj i ostvarivanje njihovih manjinskih prava u skladu sa standardima Evropske Unije”. Pristigli skoro svi pozvani Srbi iz Hrvatske: Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Veljko Džakula, predsjednik Srpskog demokratskog foruma, Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS-a, Jovan Ajduković, predsjednik Naše stranke… Nedostaje, koliko sam primjetio, Milan Rodić, predsjednik Srpske narodne stranke. Njega nisam ni očekivao, pošto su mi zajednički nam rođaci, kod kojih je redovno odsjedao prilikom svojih ranijih dolazaka u Beograd, ispričali da im se zadnji put požalio da od skromne penzije nije u mogućnosti finansirati svoje dolaske na slične sastanke, a troškove mu u Beogradu niko ne refundira. Ovoj sjednici Odbora odazvali smo se Milojko Budimir, sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske i ja ispred VERITAS-a.
Predsjednik Odbora Aleksandar Čotrić, kao pravi domaćin, prvo je riječ dao gostima iz Hrvatske, prozivajući ih po njihovoj, kako sam shvatio, političkoj težini. Redali su se Pupovac, Džakula, Ajduković…, koji su iznijeli dosta različitih i netačnih podataka o procesuiranim Srbima pred hrvatskim pravosuđem. Pošto je to tema kojom se mi u VERITAS-u bavimo poslijednih 20-ak godina, malo sam bučnije reagovao na iznošenje netačnih podataka, što je Budimir, koji je sjedio pored mene, shvatio da se i ja želim uključiti u diskusiju, pa je predsjedavajućem, na ceduljici, prijavio mene ali i sebe za diskusiju, uz put mi objašnjavajući da će nam, po njegovom iskustvu, riječ dati na kraju, pod uslovom da bude vremena.
Izredali su se gosti iz Hrvatske, neki i po dva puta, a onda su na red došli članovi Odbora, koji su se, takođe, “frljali“ podacima o procesuiranima. Iza njih su došli na red predstavnici ministarstva pravde i spoljnih poslova, pa direktorka Vladine Kancelarije za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, komesar za izbjeglice i migracije i na kraju predstavnici tužilaštva za ratne zločine.
Vrijeme je već odmaklo, što je primjetio i predsjedavajući sugerišući da se diskusija privodi kraju jer da još treba sumirati i zaključke. Nakon toga sam i ja dobio riječ. Uglavnom sam iznosio službene hrvatske podatke o procesuiranim licima za ratne zločine i Veritasove “dubinske” analize istih, ispravljajući prethodno iznesene netačne navode mnogih govornika.
Sugerisao sam i nekoliko zaključaka u vezi sa procesuiranima, koje sam i do sada iznosio u javnim nastupima. Na kraju sam se osvrnuo i na skorašnje obilježavanje godišnjice “Oluje”, jedne od najvećih tragedija srpskog naroda, sugerišući i zaključak da se ubuduće na sjednice ovoga Odbora ne pozivaju oni Srbi koji budu prisustvovali proslavi „Oluje“, pri tom ne imenujući nikoga. Uslijedila je, na moje iznenađenje, reakcija predsjedavajućeg u smislu da nije korektno da se vređamo, jer da ovo nije ni mjesto ni vrijeme za to.
Pošto je sastanak uskoro završio, ova moja sugestija i reakcija predsjedavajućeg među prisutnima je izazvalo najviše polemike. Interesantno je da su svi mislili da se moja sugestija odnosila samo na prisutnog Veljka Džakulu, koji je prošle godine, na poziv predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, prisustvovao proslavi „Oluje“ u Kninu, a ove godine je to ponovio i na proslavi godišnjice „Bljeska“ u Okučanima, u kojoj akciji je i sam bio zarobljen.
Istina je da mi je gospodin Džakula bio povod za sugestiju, ali ja sam zapravo mislio na sve Srbe koji bi ubuduće prisustvovali proslavi „Oluje“. Smatram da je moja sugestija bila opravdana upravo zato što je država Srbija zvanično pred Međunarodnim sudom pravde podnijela (kontra)tužbu za genocid nad Srbima počinjen u toj akciji i što se jedan od tužbenih zahtjeva odnosi na naredbu Hrvatskoj da sa liste državnih praznika izbaci “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” i “Dan hrvatskih branitelja”, kao dan trijumfa u genocidnoj akciji, koji se slave 5. avgusta. Ovaj spor je daleko odmakao i već je zakazan glavni pretres za početak proljeća iduće godine. Inicijative o eventualnom uzajamnom povlačenju tužbi između Hrvatske i Srbije, barem dok do toga ne dođe, ne mjenjaju ništa na stvari.
Zar nije apsurdna situacija da bilo ko, ko se izjašnjava kao Srbin, posebno ako zvanično vodi neku političku, odnosno vladinu ili nevladinu organizaciju sa srpskim predznakom, prisustvuje proslavama akcije za koju Srbija pred najvećom pravosudnom ustanovom na svijetu tvrdi i dokazuje da je genocidna a potom, kao da se ništa nije desilo, bude pozivan na sjednice skupštinskog Odbora.
Da je Odbor usvojio sugerisani zaključak, da li bi predstavljao diskriminirajuću, omalovažavajuću, odnosno uvređujuću mjeru protiv onih koji bi, uprkos takvom zaključku, odlazili, po prvi, drugi, svejedno koji put, na proslavu „Oluje“?
Po mom mišljenju ne bi, ili bi onoliko koliko je diskriminirajuća bilo koja mjera (sankcija) propisana za bilo koje drugo kršenje unaprijed propisanih (dogovorenih) pravila ponašanja. Uvjeren sam da neka sankcija za ovakav vid ponašanja (“mimo interesa svog naroda”) mora postojati. Možda je moja sugestija od predsjedavajućeg shvaćena kao uvreda zbog njene blagosti.
I ovaj skupštinski Odbor, po mom shvaćanju, ima pravo (i obavezu), da kroz svoje zaključke uvede malo reda među Srbe u dijaspori i regionu, kao što mu i sam naziv sugeriše. Od nekud se mora početi.
Beograd, 30.07.2013.
Povezani tekstovi
