D.I.C. Veritas

Sibenski.SlobodnaDalmacija.hr, 13.10.2021, ‘Gladan sam i bolestan, ali sanjam odlazak u Australiju‘: razgovarali smo s Radojkom iz Radljevca kod Knina, prosjakom kojemu je sud uzeo 60 kuna

Rajko Stojaković, 57-godišnjak iz Radljevca kod Knina, nije ni svjestan da je glavna tema u Hrvatskoj.

Dok mediji bruje kako je pravna država oštrila zube na jednom ubogom prosjaku, on je u svom selu u trenutku našeg dolaska kopao kanal u blizini velikog oraha i doslovce bio šokiran zašto smo prevalili toliki put da bi došli do njega.

Rajka je Općinski sud u Gospiću, točnije ispostava u Gračacu, osudila na petnaest dana zatvora (uvjetno na godinu) jer je 11. rujna 2011. godine u 16.30 u tom gradu išao od kuće do kuće i tražio novac od građana govoreći da je gladan i da mu novac treba za hranu.

- Ja u mom selu u kojem živi devet ljudi, pričam samo s trojicom i oni su mi rekli da su me tražili već u utorak neki novinari, ali nisam htio pričati ni s kim jer mi iskreno nije do priče. Ma nisam ja ni prosjačio baš u Gračacu kako pišu, nego na putu između Gračaca i Udbine, a na sud nisam ni išao jer nemam kako ni čime doći do Gračaca. Novce mi je policija već tada oduzela i valjda vratila tim dobrim ljudima, kaže nam ovaj suhonjavi čovjek dok uzima ponuđenu cigaretu od našeg fotoreportera Joška Ponoša.

Kaže da će i dalje prositi i da ga nikakva presuda ne može zaustaviti u tome.

- Ja ću i dalje morati prosjačiti, nema mi druge. Ovim biciklom odem do Knina gdje prosim ispred “Lidla” ili “Konzuma”, a ukrcam se nekako u vlak kad prosim po Gračacu i okolnim mjestima. Snalazim se za prijevoz, kad odem do Gospića i drugih mjesta. Ljudi daju koliko mogu, a moram izdvojiti doktoricu Ojdanu Maričić iz Knina koja mi uvijek nešto da. Zna dati i po dvjesto kuna, a to nije malo. Da, i medicinsku sestru Anjicu kod koje sam znao i jesti. Bog im objema dao zdravlje i sreću, kao i svima koji mi pomažu. Nije meni teško ni raditi koliko mi zdravlje dozvoljava, ali me ovi moji iz sela ne zovu, čak me neki od njih znaju i udariti, žali nam se.

Objašnjavamo mu da ga u mjestu mnogi smatraju lopovom i dešperadunom koji ljudima namjerno radi inat, da im uništava i krade stvari iz i oko kuća…

- Nikad ja ništa nisam ukrao osim drva za ogrjev iz obližnje šume, a to nije njihovo, nego državno, jel tako? Moj otac Stevan je bio jedan od najvećih gazda u selu. Imali smo dvije krave, mazgu, dvije-tri svinje svake godine, dvadeset kokoši, a onda se to počelo sve pomalo urušavati nakon njegove smrti 1981. godine. Prije jedanaest godina mi je umrla i majka i jadna mrtva ležala osam dana u šibenskoj mrtvačnici dok nisam skupio tisuću kuna da platim. Nisam na vrijeme uzeo svoj život u svoje ruke i sada sam dočekao ove godine bez djece, obitelji i ikakvih prihoda.

Kaže da se 1995. godine našao, a da ni sam ne zna kako, u Izbjegličkom prihvatnom centru u Kruševcu.

- Tu mi propadoše četiri godine, radio sam u tamošnjem ‘Komunalnom', plaća nije bila redovita i nikakvu perspektivu nisam vidio. Vratio sam se, a posla ni u Hrvatskoj nigdje. Radio sam ja prije rata i u firmi ‘Dinara Građevno’ tri i po godine, ali ću od tih sedam i po godina radnog staža imati tek neke koristi kad odem u starosnu mirovinu, ako je doživim.

Kaže mi da uči engleski, iz dana u dan i to riječ po riječ. A iznenadilo nas je što nam je znao nabrojati neke kvartove u Melboruneu i Perthu.

- Trebao sam nakon smrti majke Stane otići rođacima u Australiju, ali njih dvojica nikako da me pozovu. Eto čekam već više od desetljeća njihov poziv koji nikako da dođe. Ali ja Australiju i dalje sanjam i to mi nitko ne može oduzeti – kaže nam.

Otišli smo do njegove trošne kuće. Na vratima ga čeka neka bijela kuverta.

- A sve je skupo i računi stižu. Struju uvijek platim, a za hranu kako bude. Evo za danas ću skuhati ovaj kupus i otopiti ovaj stari kruh u toploj vodi i to će mi biti dosta za danas. Kuhalo mi je u funkciji, radi, a da nemam i to ne bih mogao ništa toplo ni pojesti. Skupljam i ove boce, pa kad ih nakupim odem ih prodati. Nekidan sam pomagao prebacivati đubre jednom čovjeku i dao mi je neku kunu. Ovo ti je, prijatelju moj, svakodnevna borba – kaže nam Rajko.

Cijelo selo priča da na knjižici u jednoj banci, imate ušteđenih trideset tisuća eura i da prosite onako ih hobija, a ne iz potrebe.- Nemam trideset tisuća eura, nego deset tisuća eura i na te novce sam dao punomoć jednoj svojoj rodici koja me sa svojim bratom jedina obilazi od cijele rodbine i hoće me smjestiti u neki pristojni dom, jer ne može gledati da se mučim i živim ovako. Dođe i njen brat, ali je sad on otišao privremeno raditi u Njemačku. Očeva rodbina je u Batajnici i nikakav kontakt s njima nemam. Zapravo, ja sa sam na svijetu kao suhi hrast na vjetru, a prositi moram. Da mi nije mojih mještana Mile Stojakovića, Bože Đaka i Davora Kavića, nekada od gladi ne bih mogao sjesti na bicikl i ne bih ni imao snage krenuti prositi. Ima dobrih ljudi, naročito mojih Hrvata, kaže nam.

Kaže da je on Srbin, ali ovo – ‘moji Hrvati’ naglašava jer mu oni, kaže, daju puno više nego ‘njegovi', koji ga, kaže, žigošu svim i svačim.

Na stolu među hrpom smeća nalazimo u kući i na desetine kutija raznih lijekova.

- Imam problema sa sinusima, s glavoboljama, bolovima u stomaku, peti… Nekad lakše zaspem uz te tablete i uz knjigu jer televizije nemam, radija nema, a za novine također nemam. Eto ja nisam ni znao da se oko mene digla tolika frka radi ove presude dok nisam odlučio s vama popričati jer ste mi pristupili dobronamjerno, kao sebi ravnome – reče Rajko i skoro pusti suzu.

Život ga je pregazio, priznaje, i nema više volje ni za ono u čemu je bio najbolji u cijeloj Krajini.

- E, za figure u drvu i reljefu u drvu nema me ravnoga u cijelom ovom kraju, ali ne da mi se to više raditi, a nemam ni živaca. Svi bi da im te radove darujem. Evo figure bika (mog horoskopskog znaka), to sam izrezbario i to držim. A izradit ću i portret svetog Nikole u drvu, mojoj rodici za Nikoldan. A dotle ću preživljavati i prositi.

Prilikom rastanka tutnuo sam mu u ruku sto kuna, onako prijateljski. Stisnuo je moju ruku, a oči mu po drugi put stigoše do granice suza…

 

 

Piše Marko Didić/SD

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.