Vrhovni sud odbio je zahtjev za obnovom postupka Mirku Graorcu (79) osuđenom na 15 godina zatvora za ratni zločin nad civilnim i ratnim zarobljenicima koje je počinio kao zapovjednik “vanjske straže” u koncentracionom logoru Manjača u BiH tijekom 1992. godine. Ovo je drugi put da je zatražio obnovu postupka u kojem je u lipnju 2000. godine na Županijskom sudu u Splitu proglašen krivim što je potvrđeno pravomoćnom presudom višeg suda u veljači 2001. godine.
Osuđen je tada na jedinstvenu kaznu zatvora od 15 godina, a prvu obnovu je zatražio prije 11 godina što mu je također odbijeno jer se procijenilo kako nije predložio ni jedan dokaz koji već nije evaluiran tijekom prethodnih postupaka. Sukus odluke je da izjave svjedoka koje je predložio i koji nemaju saznanja da je bio u Manjači, ne znače da Graorac nije tamo bio, pogotovo ako postoje oni koji su ga vidjeli i svjedočili o tome.
DESET SVJEDOKA
U zahtjevu za obnovom postupka Mirko Graorac je naveo kao nove dokaze izjavu deset svjedoka, među kojima i svog tadašnjeg odvjetnika iz Splita, sada pokojnog, Nenada Bobana koji tvrde da imaju saznanja da se nikad nije nalazio u logoru Manjača te dokumentaciju iz koje proizlazi da nije bio pripadnik vojnih ili policijskih postrojbi.
Županijski sud u Splitu je u studenom prošle godine zahtjev odbio navodeći kako nije iznio nove činjenice i nove dokaze koji bi bili prikladni da prouzroče njegovo oslobođenje i eventualnu osudu po blažem zakonu. Uvidom u sudski spis utvrdili su kako se tijekom postupka 2000. godine na glavnoj raspravi branio upravo na isti način da nije bio pripadnik vojnih ili policijskih postrojbi Republike Srpske ne osporavajući pri tom okolnosti da je u inkriminirano vrijeme bio na tom području.
Sud je već prije osuđujuće presude provjerio takvu obranu Mirka Graorca i ocijenio da nije osnovana. Pri tom je imao u vidu iskaze više svjedoka koji nisu imali nikakvog razloga da ga neosnovano terete, bivših zatočenika logora Manjača koji su rekli da je bio tamo na dužnosti zapovjednik vanjske straže.
Prilikom donošenja svoje odluke sud je i tada imao u vidu i iskaze svjedoka koji ga nisu teretili te je obrazložio razloge zašto vjeruje da su svjedoci koji ga optužuju govore istinu. Nakon njihovog odbijanja Mirko Graorac se žalio Vrhovnom sudu koji je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu.
Naveli su u svom rješenju kako je Graorac u zahtjevu dostavio pisane izjave svjedoka koje su većim dijelom i javnobilježnički ovjerene. U njima svjedoci navode kako prema njihovim saznanjima Graorac u inkriminirano vrijeme nije bio ni u kom svojstvu u logoru Manjača te Graorac traže da ih se ispita.
Međutim, Vrhovni sud smatra kako za njihovim ispitivanjem nema potrebe jer su već u svojim izjavama naveli isto ono što su svjedoci obrane govorili i do sada tijekom postupka. Da su kojim slučajem ti svjedoci u izjavama naveli da je Mirko Graorac u inkriminiranom razdoblju nalazio na nekom mjestu ili u nekoj situaciji zbog koje bi bila isključena mogućnost da je u isto vrijeme bio i u logoru Manjača, tada bi bilo potrebe provesti izvide radi utvrđivanja navedene okolnosti, stoji u rješenju.
Okolnosti o kojima ti svjedoci govore, i oni novi i oni otprije saslušani, su već preispitane tijekom kaznenog postupka i tijekom odlučivanja o prvom zahtjevu za obnovom postupka. Te okolnosti nisu nove, nego Graorac tvrdnje koje je već tada iznosio sada pokušava dokazati na drugi način.
Nadalje navode kako su sve isprave koje je priložio u zahtjevu već otprije pregledane, kako tijekom suđenja tako tijekom prvog odlučivanja o obnovi postupka. Zbog svega navedenog su odbili obnovu postupka.
ODORA MILICIJE
Graorac je tada osuđen za ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima u razdoblju od 17. lipnja do kraja rujna 1992. godine koje je počinio obnašajući dužnost zapovjednika “vanjske straže” rezervne milicije “Republike srpske” u koncentracionom logoru Manjača kod Banja Luke.
U logoru se u zatočeništvu držalo preko 3000 osoba smještenih u barakama koje su prethodno bile staje i to tako da je oko 700 osoba bilo smješteno u jednu baraku. Pripadnici vanjske straže kojom je zapovijedao Mirko Graorac sudjelovali su u sustavnom premlaćivanju zatočenika koje se provodilo u tom logoru.
Osim što su pretraživali zatočene osobe i uzimali im vrijedne predmete, pripadnici “vanjske straže” su sudjelovali i u noćnim “prozivkama” koje su završavale teškim premlaćivanjima zatočenika. Takvim zlostavljanjem su i zatočenici koji su svjedočili na suđenju zadobili i teške ozljede pa su tako jednome slomljena četiri rebra, drugome i trećem izbijeni zubi, a svi su dobili brojna nagnječenja po tijelu.
Na Županijskom sudu u Splitu su se provela dva suđenja, jedno 1996. godine kada je dobio je 20 godina zatvora te drugo 2000. godine kada je osuđen na 15 godina što je i postalo pravomoćno. Tijekom suđenja teretilo ga je sedam bivših zarobljenika Manjače koji su ga prepoznali kao zapovjednika straže koja je sudjelovala u sustavnom premlaćivanju zatočenika.
Na suđenju su se suočili s Mirko Graorcem i ostali pri svojim iskazima. Svjedočila je i žena koja je u to vrijeme živjela u Banjoj Luci gdje ga je više puta vidjela u odori milicije te jednom prigodom kada je došao kombijem koji je prevozio zarobljenike iz Manjače. U svojoj obrani Graorac je rekao da je otišao iz Splita nakon umirovljenja iz prometne policije preko granice u selo Bajince kako bi brinuo o starim roditeljima.
Tamo mu je živjela i sestra za koju je kazao kako se nije mogla brinuti o njima zbog obiteljskih prilika, a brat je živio u drugom gradu. Vratio se u Split 1994. godine kada je i uhićen.
Povezani tekstovi
