Profesor Slobodan Despinić iz Otišića, kojemu je Županijski sud u Splitu zbog sudjelovanja u rušenju brane Peruča izrekao kaznu zatvora od 8 godina, u svom opsežnom iskazu hrvatskim kriminalistima naveo je, uz ostalo, da je dio eksploziva kojim je minirana brana jedno vrijeme bio uskladišten u prostoru “Dalmatinke” u Vrlici, a ključeve su, stoji u njegovu iskazu, imali braća Mile i Čedomir Babić iz Vrlike. Mile Babić je pobjegao s obitelji u Kanadu.
Brat mu Čedomir danas živi u Vrlici u čijem Gradskom vijeću sudjeluje kao izabrani vijećnik srpske nacionalne manjine.
Kada je potpisnik ovih redaka u “Slobodnoj” objavio dio iskaza Slobodana Despinića kojim tereti braću Babić, Čedomir Babić na svom Fejs-profilu je objavio: “Nitko ne zna kako je meni. Za ustaše sam četnik, a za četnike sam ustaša. Na njihovu nesreću ja nisam ni jedno ni drugo. Ja sam samo čovjek.”
Tko je doista Čedomir Babić? Radi razumijevanja odgovora na to pitanje potrebna su određena pojašnjenja glede Babićeve uže i šire obitelji. Oženjen je Hrvaticom s kojom ima troje djece, dva sina i kćerku. Oba sina oženila su djevojke hrvatske nacionalnosti, a i kćerka se udala za Hrvata. Obojica sinova, Petar i Nikola, hrvatski su dragovoljci Domovinskog rata i bili su, uz ostalo, pripadnici slavne 4. gardijske brigade. Petar je bio među prvim odlikovanim gardistima za doprinos junačkoj obrani Dubrovnika.
Čedomir Babić bliski je rođak Milana Babića. Milanov otac mu je stričev sin. Čedomirov brat Mile, koji se prije početka velikosrpske agresije na vrlički kraj ponosio stečenim nadimkom četničkog vojvode, Milana je nazivao bratom. Na početku razgovora Čedomira Babića upitali smo je li doista s bratom Milom držao ključeve “Dalmatinke” u Vrlici dok je u tom prostoru bio uskladišten eksploziv za miniranje Peruče.
“To je čista izmišljotina i zločesto podmetanje”, kaže.
Zašto je to u svom iskazu naveo Slobodan Despinić, a spominjao vas je i dio okrivljenika na suđenju za miniranje Peruče?
- I ja sam to pitao Despinića. On mi se ispričao tvrdeći da je cijeli iskaz od njega iznuđen fizičkim i psihičkim maltretiranjem. Poslao je i ovjerenu pisanu izjavu u kojoj niječe da je on bilo koga okrivio te navodi da je cijeli njegov iskaz iznuđen maltretiranjima i mučenjem.
Tko je onda držao ključeve “Dalmatinke” dok je u njoj bio eksploziv?
- Nemam žive veze.
Kako ne znate? Cijeli rat ste proveli u Vrlici. To je malo mjesto u kojemu svatko svakoga poznaje i svi sve znaju, svaki događaj?
- Od mene se skrivalo. Ja sam tadašnjim vlastodršcima u Vrlici bio nepodoban. Bio sam im sumnjiv. Optužili su me da držim radiostanicu i radim za ustaše. Pod tom optužbom su me i privodili u Knin na ispitivanje.
Kada su vas privodili?
- Ne sjećam se datuma.
Vaš brat Mile bio je veliki zagovornik politike rođaka Milana i SAO Krajine, a vi ste često bili s njim?
- Ne, mi se jesmo viđali, ali naši odnosi nisu bili dobri. Oni su bili jako narušeni.
Što ih je narušilo?
- U početku, poslije moga povratka iz Splita u Vrliku, moji odnosi s bratom Milom bili su dobri. Kada se pročulo da su moji sinovi dragovoljci u HV-u Milina supruga Jovanka doslovno je podivljala i kazala da su moji sinovi ustaše i da treba pobiti njih i sve njihove. Do totalnog urušavanja naših odnosa došlo je kada je moj sin Petar krajem 1991. godine od predsjednika Tuđmana primio odlikovanje za vojne zasluge.
Uoči početka oružane agresije na ovaj dio Hrvatske mnogi su iz Vrlike odlazili s obiteljima u Split i druge gradove. Vi ste živjeli i radili u Splitu, a onda ste se vratili u Vrliku. Zašto?
- Bilo je više razloga. U Splitu su me počeli sotonizirati i maltretirati bez ikakvog razloga, samo zato što sam bio Srbin. U poduzeću su mi dali otkaz. Nazivali su me telefonom, razbijali su mi automobil. U Vrlici mi je majka živjela sama. Odlučio sam otići svojoj majci i u svoju kuću u Vrliku. Tu sam proveo cijeli rat i ponosan sam na sve što sam kroz te četiri ratne godine radio, a o čemu mogu posvjedočiti još živi ljudi hrvatske nacionalnosti.
Što se zapravo u Vrlici događalo kroz te četiri godine?
- Događalo se svašta, ali što konkretno ne znam osim što su mi poznati događaji na samom početku rata, dok me još nisu izolirali zbog mojih sinova.
Jeste li vi vjerovali da će se SAO Krajina izdvojiti iz sastava RH?
To mi nikada nije palo na pamet.
Ni u početku dok ste još bili u dobrim odnosima s bratom koji je bio veliki zagovornik SAO Krajine?
- Ni u jednom trenutku. Ja sam razmišljao svojom, a ne tuđom glavom i tako se ponašao. Nikada nisam mogao shvatiti kako bi to SAO Krajina mogla biti država u državi. Nisam mogao shvatiti ni prihvatiti da RH nije moja država.
Jer ovo jest moja država. Ja druge države nemam. Ja sam se u njoj rodio i u njoj želim umrijeti. Nisam birao ni oca, ni majku, ni naciju, ni mjesto rođenja. To mi je sve dano i ja to sve volim. Lojalni sam građanin ove države spreman pomoći njezin razvoj u okviru svojih mogućnosti.
Kako ste doživjeli da su vam sinovi hrvatski dragovoljci Domovinskog rata?
- Bio sam apsolutno ponosan na njih. Mene su u Vrlici mobilizirali, obukli me u vojsku SAO Krajine. Nisam mogao birati. Bilo je ili obući uniformu ili pod vojni sud. Tada sam sebi rekao: Čedo, mogu ti obući uniformu, mogu ti dati i pušku, ali ne mogu te natjerati da pucaš u svoju djecu. Jer svi s druge strane bili su moja djeca. Moji sinovi su bili među njima.
Jeste li vi bili dvostruki igrač, radili za obje strane?
- Ne, nisam.
Imam pouzdan podatak da ste se usred rata u Vrlici sastali sa skupinom izviđača HV-a koja je došla iz Sinja?
- Jesam. Oni su s mojim sinom Nikolom pod okriljem noći došli na Česmu. Ja sam spavao. Dolazi mi žena, budi me i kaže: Čedo, evo našega Nikole. Ja se probudio i gledam i Nikolu. Ne znam je li san ili java. Kad sam došao k sebi uhvatila me trema, strah. Skočio sam se iz kreveta i upitao Nikolu otkuda on ovdje, je li svjestan gdje je došao.
Nikola mi je rekao da je došla cijela grupa, da su došli preko Jaruge i čekaju ga na Česmi. Otišao sam u konobu, uzeo pršut i dao ga Nikoli te zajedno s njim otišao na Česmu. Ovi što su me dočekali započeli su priču da li bih ja s njima surađivao. Odgovorio sam im da me oni ne mogu učiti kako ću ja štititi Stipu Nevenovog, Milu Marasa i druge moje susjede Hrvate. Uputio sam ih da što prije idu jer sam vidio da nisu svjesni opasnosti pošto je na Maovicama bilo puno vojnika.
Je li to bio vaš jedini kontakt s predstavnicima HV-a u okupiranoj Vrlici?
- Ne sjećam se, možda sam se susreo još jednom.
Kažete da se ponosite svojim postupcima u ratu i da o tomu mogu pričati živi svjedoci. Zašto vas onda u Vrlici krivo gledaju?
- Ne gledaju mene krivo Hrvati već nekolicina glasnih pojedinaca koji su 1991. godine pobjegli iz Vrlike ostavljajući stare roditelje koje sam ja hranio, brinuo se o njima i pokapao ih. Mene su u ratu prozvali da sam pogrebno poduzeće. Nastojao sam i uspijevao svakoga preminulog čovjeka, bio on Hrvat ili Srbin, dostojanstveno pokopati.
Milan Babić vam je bio bliski rođak. U kakvim ste odnosima bili?
- U nikakvim. Nismo opće komunicirali. Kod moga brata Mile je vjerojatno bio redovni gost. Kod mene nikada. Kad su me odveli u zatvor u Knin očekivao sam od Milana da me se sjeti i kaže svojima da me puste. On je to mogao. Umjesto toga mene su cijeli dan i noć ispitivali i maltretirali sve pod optužbom da surađujem s ustašama. Niste u Vrlici dočekali Oluju?
- Otišao sam u Beograd. U Srbiji sam proveo dvije godine, dok nisam nabavio hrvatske dokumente, domovnicu, osobnu kartu i putovnicu. Sve to sam dobio u Belom Manastiru. Tada su po mene došli sin i zet. Svratili smo kod moje sestre u Đakovo, a onda pravac Vrlika. Uskoro sam morao na policiju, najprije u Sinj, a onda u Split. U Splitu me jedan čovjek uljudno ispitao, mislim da se prezivao Vranješ, na kraju mi dao ruku i rekao da sam slobodan. Protiv mene RH nikada nije vodila nikakav postupak. Ali sam zato izložen prijekom sudu pojedinih mojih susjeda.
Evo, ovo su ljudi kojima sam pomagao u ratu
Optužuju me da sam držao ključeve magazina s eksplozivom. Jedini magazin koji sam poznavao u ratu bio je onaj gdje se danas nalazi Crveni križ i u kojemu je bilo prehrambenih i drugih potrepština. Utovarili smo ih na traktor Nenada Paspalja i krenuli dijeliti ljudima, od Šembrina do Vinalića. Sutradan su me optužili da dajem pomoć ustašama jer sam ustaški zet. Kod mene su po pomoć dolazili Dujo Erceg zvani Aga, Petar Škalic, Mile Zorić, Dara Jerloni, žene iz Kosora, Podosoja i Ježevića.
U samoj Vrlici ostalo je nešto starijih ljudi: Mile Maras, Stipe Milković (Nevenov), Petar Turudić, Kažimir Barišić, Ivan Turudić, Zeko Turudić, Rade Makedonac, Nikola Uzun, Dušan Stojić, Mile Zelenović, Lovorka Lisičar, dvije žene Samardžića, i drugi. Svima sam pomagao koliko je god billo u mojoj mogućnosti. Osobno sam pokopao Jozu Škorića, Petra Turudića, Joku Marasa, njegovu kćerku Mariju, supruge Ive Ćorića i Nike Uzuna, Petra Didovića i njegovu suprugu Savu, moga kuma Jozu Klepu i druge, da ne nabrajam.
Tuđmanova odlikovanja
Kada smo krajem 1991. godine na TV-u vidjeli kako predsjednik Tuđman mome sinu daje odlikovanje znao sam što me čeka sljedeće jutro. Dočekali su me prijetnjama i optužbama da sam i ja ustaša kao što je moj sin i da nas sve treba pobiti. Eto kako mi je bilo. A danas mi kažu da sam četnik. Je li to Bogu za plakati?
Najveća žrtva je moja supruga
Ja se sa svim ovim nosim kako-tako, ali najveća žrtva je moja supruga. Nju su nekoliko dana poslije Oluje napali i umalo zapalili u kući. Došli i pitali je gdje joj je Čedo četnik, gdje ga je skrila. Kada su sve u kući preokrenuli i, naravno, nisu me našli jer sam ja otišao u Srbiju, upaljačem su zapalili tutu na njoj. Učinili su to pojedinci iz ovoga kraja. Znaju se njihova imena. Zato sam bio ljut na svoje sinove. Zašto odmah nakon oslobođenja nisu došli u Vrliku i zaštitili svoju majku.
Ponosan na sinove
Doista sam ponosan na sinove i njihovo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Stariji Petar bio je mudriji i imao je bolje savjetnike. On je odmah poslije rata otišao u pristojnu mirovinu, a dobio je i stan. Mlađi Nikola ostao je u HV-u, išao je na školovanje, radio je u mornarici, a onda na kraju otišao u mirovinu. Prima 3000 kuna i živi s obitelji u mome stanu.
Toni Paštar
Povezani tekstovi
