Slobodna Dalmacija, 14.04.2023, Presuda iz SAD-a koja će uzdrmati i hrvatsko pravosuđe: Karadžićeve žrtve traže milijarde dolara odštete

Hrvatski pravosudni sustav suočio se s izvršenjem jedne sudske odluke i odštetnog zahtjeva teškog više desetaka milijardi dolara!

Riječ je o jednoj od dviju sličnih presuda suda u New Yorku donesenoj 2000. godine protiv Radovana Karadžića, ratnog lidera bosansko-hercegovačkih Srba i presuđenog ratnog zločinca, a po kojoj je žrtvama rata, njih 23, dosuđena odšteta od 4,9 milijardi dolara.

Iako je presuda u predmetu “Jane Doe protiv Karadžića” odavno prema američkim zakonima postala pravomoćna i konačna, do njezina izvršenja nije došlo (isti slučaj i s onom iz predmeta i “R. Kadić i dr. protiv Karadžića”, gdje je žrtvama silovanja pripala odšteta od 750 milijuna dolara). Kroz sve ove godine timovi odvjetnika i lobista tražili su način kako sprovesti presudu ne samo na teritoriju SAD-a, već i izvan njegovih granica.

Pokušavalo se tako u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, samoj BiH, da bi prije dvije godine presuda i odšteta, koja se sa zateznim kamatama popela do vrtoglavih iznosa ravnih godišnjim proračunima nekih razvijenih država, dospjela na Općinski sud u Zagrebu.

Sve je potaknuo Muradif Pajt, Bošnjak s američkom adresom i stanovnik Zagreba u vrijeme rata, gdje se bavio logističkim poslom za vladu u Sarajevu.

- Hrvatska je – objašnjava nam on – od bivše države naslijedila trgovinski ugovor kojim se, među ostalim, jamči zaštita američkih interesa u RH na polju pravne sigurnosti, a prvenstveno se misli na fer, pošten i zakonit pravosudni postupak u priznanju i izvršenju konačnih sudskih odluka u arbitražnim, trgovačkim, građanskim, obiteljskim i drugim postupcima pravosnažno okončanim u SAD-u.

Treba imati na umu da se američku konačnu pravosudnu odluku, koja je podobna za izvršenje u SAD-u mora u zemlji priznanja izvršiti isto onako kako bi se izvršila u SAD-u. Zemlja priznanja je dužna osigurati zakonom predviđene uvjete i ni u kom slučaju ne smije se upustiti u meritum odluke. Po Pajtu, ne samo sporazumi, već i njezini važeći zakoni obvezuju Hrvatsku da postupi po presudi iz SAD-a. Najbitnije pri tome je – je li tuženoj stranci omogućeno sudjelovanje u sudskom procesu, odnosno je li uredno uručena sudska dokumentacija vezano za predstojeći sudski postupak, što u predmetu “Jane Doe protiv Karadžića” nije uopće sporno.Kada je, naime, u jeku rata iniciran slučaj, američko pravosuđe je iskoristilo dolazak Radovana Karadžića u New York i tužbu sa zahtjevom za izjašnjenje o krivnji su mu 13. veljače 1993. godine predali u ruke, navodno u liftu zgrade u kojoj je odsjeo.

Da je predsjednik tada samoproglašene Republike Srpske ozbiljno shvatio ratne zločine i sva zlodjela koje mu se stavljaju na teret, svjedoči i činjenica da je ubrzo angažirao dvojicu američkih odvjetnika. Oni u njegovo ime već u svibnju iste godine podnose prijedlog za trenutačno odbacivanje tužbe.

Osim da mu tužba nije uručena propisno, tvrdio je da nije kriv za djela koja mu se stavljaju na teret, te da američki sud nije nadležan za ovu vrstu procesa. Imalo je to kratkotrajni efekti, jer je okružni sud najprije odbacio, ali je onda apelacijsko tijelo priznalo optužnicu.

U međuvremenu je i Haaški sud optužio Karadžića, a on sam je potkraj 1997. godine sud u New Yorku obavijestio da više neće sudjelovati u predmetu. To će se, međutim, ispostaviti fatalnim za njega kao fizičku i službenu osobu, ali i RS, te Srbiju kao sljednicu SR Jugoslavije, jer je dopis shvaćen kao priznanje krivnje. U ljeto 2000. godine porota je izrekla svoju presudu, ističući da su svi zahtjevi tužitelja osnovani, i dodijeljeno je spomenutih 4,9 milijardi dolara odštete za 23 oštećene osobe.

Karadžić je u to doba bio u bijegu, skrivajući se pod lažnim identitetom Dragana Davida Dabića. Osam godina poslije bit će otkriven, ubrzo transferiran u Haag i tamo također osuđen.

Da bi se inozemna presuda izvršila na teritoriju Republike Hrvatske, naše pravosuđe je mora priznati. Pajt i suradnici drže da su izgledi da se to dogodi puno veći od kada je naša zemlja postala članica Europske unije.

Tako su u svibnju 2021. godine predmet sa zahtjevom za priznanje presude iz SAD-a predali Općinskom sudu u Zagrebu. Na toj instanci je priznanje odbijeno, ali je Županijski sud u lipnju lani rješenje poništio i vratio mu na ponovno razmatranje, što podnositelju zahtjeva budi nadu.

- Radovan Karadžić je tužen, suđen i presuđen u skladu sa FSIA 28 U.S.C. 1331. o žrtvama agresije, genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, silovanja i ubojstava. Presuđen je iznos od skoro pet milijardi dolara uz kamatnu stopu od 12 posto godišnje, koja se obračunava po američkom zakonu kumulativno, i to od dana počinjenja krivičnih djela, što je 1992. godina. Pa računajte, ako se zna da se osnova svakih šest godina udvostručava.Osoba po kojoj se presuda zove služi doživotnu kaznu zatvora koju mu je dodijelio Haaški tribunal, a ostali sudionici u procesu i presudi su Srbija, BiH, odnosno Republika Srpska – svi živi i zdravi.Nama je važno dobiti priznanje odluke ovdje, jer je RH članica EU-a i njezine odluke vrijede na cijelom teritoriju Unije – rezonira Pajt, koji u slučaju priznanja američke presude cilja na zapljenu imovine i ostalih sredstava spomenutih država na teritoriju RH, ali i šire.

Nije mu jasno zašto se cijeli postupak bez razloga razvlači po hrvatskim sudovima i drži da bi zbog toga mogao doći pod znak pitanja čak i bezvizni režim između SAD-a i Hrvatske.

- To nepoštivanje potpisanih obaveza, kao što su slobodan pristup sudovima i provedba zakona, pravna je osnova za ukidanje bezviznoga režima između RH i SAD-a.

Na meni je, kao američkom građaninu, obaveza da konačne odluke, ma kakve budu, dostavim sudovima u Bostonu i New Yorku, kao i Ministarstvu pravde SAD-a, te odjelu Domovinske sigurnosti. Mislim da za Hrvatsku nikako ne može biti izbora između poštenog sudskog procesa bez odugovlačenja i gubitka bezviznoga režima s SAD-om – ističe Pajt. Pajt.

Stoga smo se obratili Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu i pitali za moguće konzekvence.

’Što se tiče Programa ukidanja viza, uputit ćemo vas na izjavu američkog otpravnika poslova od 3. travnja: ‘Hrvatska je postala 40. sudionica US Visa Waivera isključivo ispunjavanjem strogih kriterija za ulazak u program. Ulazak Hrvatske u ovaj ekskluzivni klub rezultat je napornog rada, stručnosti i učinkovitih napora hrvatske Vlade da ispuni zahtjeve ovog programa’, sve je što su imali reći iz ambasade u Buzinu, dok u detalje konkretnog slučaja nisu željeli ulaziti.

U sličnom tonu bilo je i očitovanje hrvatskih pravosudnih vlasti.

’Ministarstvo pravosuđa i uprave, kao tijelo izvršne vlasti, ne može tumačiti odluke sudova, postupke pred sudovima niti komentirati sudske spise. Sudovi su samostalna i neovisna pravosudna tijela kojima je samostalnost sudbene vlasti zajamčena Ustavom Republike Hrvatske’, poručili su iz resora koji vodi Ivan Malenica.

U presudama je i ime Jadranke Cigelj

Prije tri godine pojavila se opasnost od isteka obiju američkih presuda u korist žrtava rata iz BiH, ali je zahvaljujući naporima sarajevskog odvjetnika Sulejmana Tabakovića to izbjegnuto. Sud je o tome obavijestio i samog Radovana Karadžića, koji nakon drugostupanjske doživotne presude kaznu služi u Velikoj Britaniji.

Tabaković je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu prije dvije godine pokrenuo također postupak za priznavanje presude “R. Kadić i dr. protiv Karadžića” s namjerom da odštetu koja se također procjenjuje u milijardama dolara naplati od Republike Srpske i Republike Srbije. Problem je što BiH, pa ni unatoč traženjima Komiteta za torturu UN-a, nema ujednačenu zakonsku regulativu između državnog i entitetskog, odnosno distrikt nivoa.

Jedna od Tabakovićevih klijentica bila je i Jadranka Cigelj, žrtva iz zloglasnih logora Trnopolje i Omarska, koja se pojavljuje u obje američke presude. Jedno vrijeme bila je i predstojnica Ureda Vlade RH za udruge, ali u Hrvatskoj, kao ni u BiH, nikada nije stekla status civilne žrtve rata.

Pokušalo se i u Nizozemskoj, bez uspjeha

Kada je prije dvije godine aktulaiziran slučaj, Tibor Varadi, profesor međunarodnog prava i bivši član pravnog time Srbije pred Međunarodnim haaškim sudom, za Radio Slobodna Europa ustvrdio je da je prethodno bilo sličnih pokušaja s priznanjem američkih odluka na teritoriju članica EU, poput jednog u Nizozemskoj, ali sve bezuspješno.

- Ovdje nije bio sukob država. To nije bilo tako da je Srbija napala BiH. Kada su se ti ratovi stvarali, bio je u tijeku raspad Jugoslavije. Bio je žešći sukob unutar Bosne. Nema nikakve sumnje da je Milošević pomagao Vojsku Republike Srpske, ali to nije bio rat u kojem je s jedne strane stajala Srbija, a s druge strane BiH. Ako bi tužili pojedinci, oni bi tužili Srbiju, a ona nije bila takav akter u ratu – bio je stav ovoga profesora.