Suđenje Vladimiru Zagorcu, ratnom šefu logistike HV-a, iz neke zaboravljene ladice izvuklo je ime neobičnog Splićanina, kazalištarca i jednog od ključnih likova naoružanja napadanute Hrvatske u prvim danima Domovinskog rata – Nikše Župe.
O njemu se, nakon pogibije u oborenom avionu 1994. godine, do danas ne zna gotovo ništa, a jedine informacije mogao bi imati upravo Zagorec.
Nikša Župa u splitski je HNK stigao nakon obnove u požaru spaljenog teatra 1979. godine i osamdesetih je vodio Odjel marketinga i propagande, u vremenima koje splitski kazalištarci pamte kao zlatna.
Zagi, pa Ljubljana
Kolege ga se sjećaju kao vrlo šarmantnog, kreativnog i uspješnog suradnika, koji je karijeru nastavio u Zagrebu, gdje je 1987. godine bio producent svečanosti otvaranja i zatvaranja Univerzijade. Zatim je bio na mjestu dekana Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, te direktor Opere i Baleta u Ljubljani.
Osamostaljivanjem Hrvatske, 1990. godine, uključuje se u poslove nabave oružja za obranu, kao zaposlenik Vlade, i to dok je zemlja bila pod međunarodnim embargom.
Prema trilogiji “U ime oružja”, slovenskih autora Blaža Zgage i Mateja Šulca, koji se u knjigama bave doturanjem oružja Hrvatskoj preko Slovenije, Župa je protagonist velike afere u kojoj je 10 tisuća minobacačkih granata, umjesto Armiji BiH, prodano hrvatskoj strani, a upravo je on u suradnji sa slovenskim političkim vrhom skrenuo pošiljku i sve uredno platio.
– Ondašnji ministar obrane Janez Janša zaustavio je transport i oružje je pospremio u jednu kasarnu, gdje je stajalo dvadesetak dana, a onda je sredinom prosinca 1992. godine, umjesto u bosanske, otišlo u hrvatske ruke – tvrde Zgaga i Šulc.
Pogođen iznad Plitvica
Župa je nastavio s uspješnim poslovanjem za Vladu, a onda je pod nikad razjašnjenim okolnosti poginuo u padu ukrajinskog antonova 26 prvog dana kolovoza 1994. godine, na letu iz Cazina u Pulu, sa sedmoricom Ukrajinaca i bosanskim kopilotom Samirom Beganovićem.
Avion je srušen iznad Plitvičkih jezera, pao je kod Saborskog i otada je Župina uloga u nabavi oružja za Hrvatsku obavijena tajnom. Nepoznati su rezultati istrage, šutjele su ukrajinske i hrvatske vlasti, a Nikšino tijelo nikad nije predano rodbini.
Privatnim kanalima obitelj je doznala tek da je avion dan prije poletio iz Pule za Cazin, koji je tada bio pod kontrolom Vojske Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, na čelu s Fikretom Abdićem Babom, dok je područje nad kojim je oboren Župin avion bilo pod opsadom pobunjenih hrvatskih Srba.
Vladimir Zagorec, koji se nalazi na uvjetnoj slobodi, zatražio je od suca da mu dopusti nekoliko dana putovanja kako bio otišao u Grčku. Pretpostavlja se da želi posjetiti grčkog biznismena i dobrog prijatelja Constantina Dafermosa, preko čijeg je poduzeća “Scorpion International Services”, sa sjedištem u Beču, išao dotok oružja Hrvatskoj, a u čemu je izravno sudjelovao i nestali Župa.
Sociolog i publicist dr. Slaven Letica, pišući proslov hrvatskom izdanju slovenske knjige, posebno se zainteresirao za Župinu sudbinu.
– U moru dokumenata, priča o krijumčarima oružja ili “trgovcima smrću”, njihovim političkim mecenama i zaštitnicima, ratnim profitima i profiterima, osobitu pažnju privukla mi je jedna kratka i nepotpuna priča o doista neobičnom trgovcu oružja čiji raniji životopis ničim nije upućivao na to da će se jednog dana početi baviti ilegalnim trgovanjem oružjem i u toj trgovini – poginuti.
Nesretni Nikša Župa bio je, kako pišu autori “Preprodaje”, posrednik u trgovini oružjem između grčkog veletrgovca oružjem Konstantina Dafermosa, Hrvatske i BiH. Silno me je zainteresirao taj neobičan “književni” lik i njegova tragična ratna sudbina, pa sam, eto, odlučio provesti dodatna istraživanja o njegovu burnom životu i tajnovitoj smrti – objašnjava dr. Letica, te dodaje kako je iz “vrlo tajne” informacije SIS-a Ministarstva obrane RH napisane 27. srpnja 1994., dakle svega četiri dana prije smrti, vidljivo da je Nikša Župa imao doista vrlo važnu ulogu u organiziranju transporta oružja iz Kazahstana, Ukrajine i drugih zemalja bivšega Sovjetskog Saveza u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Ostaci – u Ukrajini
Iz te se informacije može zaključiti kako je zapravo, uz znanje i dopuštenje hrvatskih vlasti, prije svega generala Imre Agotića, radio na naoružavanju Armije Bosne i Hercegovine.
– Najveći dio činjenica o rušenju zrakoplova otkrio je Enes Beganović, brat prvog pilota Armije Bosne i Hercegovine Samira Beganovića koji je kao kopilot koji je ukrajinskoj posadi pokazivao smjer leta također poginuo u srušenom zrakoplovu.
Šest kilograma nekoga
Nakon višegodišnjih istraživanja i brojnih razgovora s hrvatskim, bosanskohercegovačkim i srbijanskim službama zaduženim za traganje za osobama nestalim u ratu, Enes je u blizini Saborskog napokon pronašao i snimio ostatke srušenog zrakoplova.
Utvrdio je da su Srbi zrakoplov srušili u dva sata ujutro na letu iz Ćoralića kod Cazina u Pulu i da je njihova sanitetska služba, tri-četiri dana nakon pada zrakoplova, uspjela pronaći “oko šest kilograma tijela, okolo aviona”.
Ti su posmrtni ostaci bili, potvrdio mu je to i Savo Štrbac, najprije prebačeni u Knin, zatim u Beograd i, konačno, u “jednom kovčežiću” diplomatskom poštom u Ukrajinu – prepričava Letica.
Uporni Enes Beganović, čiji je brat Samir u času pogibije imao 27 godina, utvrdio je da obitelji poginulih ukrajinskih pilota i članova posade također ne znaju čiji su posmrtni ostaci pronađeni i negdje u Ukrajini pohranjeni.
Balet mu došao glave
– Postoji mogućnost da se među tih “šest kilograma tijela” nalazi i poneki posmrtni ostatak nesretnog Nikše Župe. Tragična i tajnovita smrt beogradskog (tamo je, na Fakultetu dramskih umjetnosti, studirao i diplomirao menadžment i marketing u kazališnim umjetnostima), splitskog, zagrebačkog i ljubljanskog kulturnog djelatnika Nikše Župe označila je kraj njegova lutalačkog, krajnje uzbudljivog i zanimljivog života u kojem mu, kako bi kazali moji Dalmatinci, vrag nikad nije dao mira.
Iz niza razgovora s njegovim bivšim poznanicima, suradnicima i prijateljima bjelodano je da je Nikša Župa bio neodoljivo šarmantan čovjek, nemiran, kreativan, obdaren bujnom maštom i otkačenim idejama, pustolovan duh, govori Letica. Župin je život bio sudbinski povezan s kazalištem, baletom i balerinama prije svega, a vjerojatno mu je došao i glave, jer je lako pretpostaviti da je veze s trgovcima oružja uspostavio preko ruskih, ukrajinskih i inih “sovjetskih” baletana i opernih pjevača.
DamIR ŠARAC
Hrvatska ‘Casablanca’Godinu dana prije svoje tragične smrti, sa svojim prijateljima – dramaturgom i ravnateljem nekad kultnog Teatra ITD Vjeranom Zuppom i znamenitim hrvatskim urednikom Albertom Goldsteinom – osnovao je izdavačku kuću Antibarbarus. Kako je već u to vrijeme sudjelovao u krijumčarenju oružja, zasigurno se zanosio mišlju kako će dobit ostvarena od tog posla uložiti u izdavanje knjiga važnih za hrvatsku kulturu. Sve u svemu, fascinantni i tragični lik Nikše Župe i cijela knjiga “Preprodaja”, uz malo imaginacije, mogli bi se uzeti kao predložak za scenarij za neki budući slovensko-hrvatsko-bosanskohercegovački koprodukcijski film radnog naziva “Hrvatska Casablanca”, koji bi bio osmišljen na tragu kultne hollywoodske romantične drame Michaela Curtiza “Casablanca” iz 1942. godine, s Humphreyjem Bogartom, Ingrid Bergman i Paulom Henreidom u glavnim ulogama. Naime, tijekom ratnih godina, većina je oružja iz bijeloga i crnoga svijeta, najvećim dijelom iz zemalja bivšega Sovjetskog Saveza, na zapadni Balkan stizala preko – luka: Kopar, Pula i Rijeka. Tamo su se sretali, sastajali i rastajali krijumčari oružja, špijuni, kockari, novinari, plaćeni i neplaćeni ubojice, bankari, pustolovi, pa i ljepotice dana i noći. Nadaren pisac scenarija zasigurno bi u “Preprodaji” mogao pronaći nadahnuće za zanimljivu priču, posebice kad se uzme u obzir činjenica da Nikša Župa izgledom i stilom odijevanja neodoljivo podsjeća na glavnog lika Ricka Blaina iz “Casablance”. Uz to, sudbina je obaju likova povezana s lukama, morem i – zrakoplovima. Završetak filma bio bi, nažalost, različit. Dok slavna “Casablanca” iz 1942. završava jednom od najpoznatijih odjavnih rečenica u filmskoj povijesti: “Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva”, hrvatska “Casablanca” morala bi završiti scenom iz smrtno pogođenog ukrajinskog zrakoplova u kojoj Nikša kaže mladom bošnjačkom pilotu: “Samire, ovo je, nažalost, kraj jednog mogućeg divnog prijateljstva.” |
Žene privlačio bolje nego gromobran gromove
Da je Župa bio živopisan, kreativan i nemiran duh, potvrdio mi je njegov dobar prijatelj i bivši šef iz doba organiziranja Univerzijade u Zagrebu Duško Lj.
Uz široki osmijeh, ispričao mi je kako je imao ideju i nakanu da za svečano otvaranje te manifestacije cijeli Dinamov stadion prekrije trupcima uvezenim iz – Slovenije – prisjeća se Letica, te nastavlja:
– Štoviše, ispričao mi je, već je pronašao kooperanta koji je otkupio pravo za sječu jedne cijele šume kod Maribora. Iako taj dio projekta nije uspio, u produkciji svečanog otvaranja i zatvaranja Univerzijade ničega nije nedostajalo: preleta i akrobacija zrakoplova, glazbe, scenskog monumentalizma, ikonografije tadašnjih omladinskih i sportskih sletova.
Duško mi kaže da je Nikša imao neviđen estetski instinkt, superioran mnogim profesionalnim kostimografima, ali i besprijekoran stil odijevanja. Zaštitni su mu znak bile leptir mašne, a “žene je privlačio bolje nego gromobran privlači gromove”.
Povezani tekstovi
