Tristo šezdeset četiri dana jedva se primjećuje da je ovaj grad naseljen. Glavnom ulicom ujutro prođe tri do pet automobila, jedan seljak na traktoru u poljoprivrednoj ljekarni kupi vreću mineralnoga gnojiva, jedan u ambulanti opće medicine natašte dade krv i mokraću, jedan se dođe slikati za osobnu kartu, nekoliko domaćica s namirnicama zaustave se pola sata na kavi, školarci s torbama na ramenima putem šutiraju konzerve ili kamenjima gađaju pse lutalice.
A onda iza podneva sve opusti. U kafiću u centru tek jedan Miroslav zamišljeno zuri u čašu pelinkovca, a konobarica iza šanka čeprka po Fejsu, savršeno nesvjesna da Miroslav još od srednje škole, cijelih petnaest godina, čezne za njom, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
Svi su drugi zatvoreni u kuće, na kaučima ispred malih ekrana smiju se krnjavim i neobrijanim neženjama iz emisije “Ljubav je na selu”, zadovoljni da na svijetu, eto, ima gorih gubitnika od njih. Padne zatim duboka, modra, tiha noć, koju oko dva iza ponoći kratko razbije plavo policijsko svjetlo i sirena dežurne policijske ekipe koja je pojurila u Polaču, gdje je jedna pedeset četverogodišnjakinja kuhinjskim nožem nasrnula na svoga šest godina mlađeg nevjenčanog supruga.
Prođe tako tristo šezdeset četiri dana u Kninu i svaki je sljedeći mrvicu nesretniji, beznadniji i usamljeniji od prethodnog, a onda dođe onaj jedan i sve eksplodira od života, od gange i bećarca, smijeha, cike, dovikivanja, udaraca sjekira što rasijecaju vrelo svinjsko i janjeće pečenje.
Na ljetnoj jari guraju se gomile Hrvata u crnim majicama s gotičkim slovima i mačevima, štitovima, sjekirama, križevima i munjama, slaveći po navici davnu vojničku pobjedu nad Srbima, a da se nitko od njih ne upita: a što mi, braćo hevimetalci, zapravo radimo ovdje?
Zašto, pobogu, još dolazimo? Što smo to dobili? Gdje je demografski rast, ekonomski procvat, blagostanje, čista industrija, solarna energija, organski uzgojeno povrće, debele krave s mjedenim zvonima oko vrata, gdje je švicarski be-de-pe koji su nam jednom obećavali Drago Krpina i Šime Đodan?
Živo se sjećam kako je taj grad izgledao u ponedjeljak sedmog kolovoza devedeset pete, dva dana nakon što su hrvatske snage ušle u nj, i mogu vam reći da se u bitnome ne razlikuje od onoga kakav je danas. Gotovo je četvrt stoljeća prošlo, a promijenile su se samo zastave i grafiti.
Jedino su isprane najlonske trobojnice iznad ulaza u Općinu i crna ustaška znamenja na oronulim pročeljima drugačiji, jedino njih možeš pokazati i reći: “Nikad ti ovoga, moj pajdo, ne bi bilo da nije naših branitelja.” Po svemu drugome, to je isti onaj grad iz kojega je Mile Martić prekjučer pobjegao.
Dajte, razmislite još jednom, jeste li baš sigurni da smo pobijedili? U čemu?
U ljetnim mjesecima u nas se organiziraju mnoge šašave priredbe. Za zabavu lokalnom stanovništvu i domaćim i stranim turistima negdje se kraj Sinja bore bikovi, negdje na otoku utrkuju magarci, na nekakvoj ličkoj ledini motociklisti i njihove djevojke se rvaju u blatu, a u Kninu početkom osmog se napravi veliko otvoreno prvenstvo tko je najveći Hrvat.
Napiju se junaci vina rujnoga pa se koliko ih grlo nosi deru o ljubavi za svoj narod, uglas se razmeću čiji su žrtva i trud za jedinu domovinu bili nesebičniji, koji je od njih više dao za sretnije, bogatije sutra nas i naše djece, ali ako se osvrnete oko sebe, pogledate pozornije jadno mjesto u kojemu ste se našli, siromašnu, iseljenu, polumrtvu provincijsku varoš do koje se vlakom iz glavnog grada danas putuje sat dulje nego prije stotinu godina, ne shvaćate o čemu pjesma govori. Koji je smisao natjecanja?
Zbog čega se gomila u crnim majicama, da oprostite na izrazu, kurči? Pa ni da smo ga četnicima ostavili, taj Knin vjerojatno ne bi gore izgledao.
Veliko otvoreno prvenstvo tko je najveći Hrvat nije zaista u naravi drugačije od borbe bikova, rvanja u blatu ili utrke magaraca.
No, ide svejedno, uvijek u ovo doba, s velikim brojem posjetitelja, estradnim zvijezdama i visokim gostima. Ove godine Vlada je glavni program prvo namjeravala napraviti na vrhu, u kninskoj tvrđavi, u ograničenom prostoru gdje mogu doći samo odabrani s pozivnicom, ali pod pritiskom braniteljskih organizacija događaj su ipak premjestili dolje, na široki glavni gradski trg, pred gomilu svijeta.
Upućeni kažu kako je u pozadini ovoga lokacijskog prijepora premijerovo nastojanje da izbjegne moguće neugodnosti, dok branitelji, s druge strane, upravo ne mogu dočekati da ga izvižde, zaglušujućim mu negodovanjem nedvosmisleno očituju volju naroda.
Iskreno, ja ne vidim mnogo smisla u tome. Ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog razloga da se karijerni domoljubi pobune protiv premijera, predsjednice ili bilo koga drugog iz Hrvatske demokratske zajednice. Pomozite mi, što je još ostalo?
Kraj penzija, stanova, poljoprivrednih zemljišta, bespovratnih poticaja, niskokamatnih kredita, prednosti kod zapošljavanja i kod upisa njihove djece u vrtiće, škole i fakultete, zar ima još neka povlastica koju Ljubo Ćesić ili Đuro Glogoški od države nisu dobili?
Što je vlast propustila učiniti da joj u Kninu, na velikom otvorenom natjecanju za najvećeg Hrvata, raspaljena rulja zviždi, koliko milijuna valja keširati da bi zaslužni zemljaci napokon bili sretni i začepili dok Plenković govori.
A lako je moguće da se takozvana narodna volja riječima i ne može izraziti. Ti vas desničari mogu samo zviždati i psovati, mogu vas pljuvati, vrijeđati, gađati kamenjem ili čak napasti kantom izmeta, kao što je nepoznati domoljub mene jednom napao, ali razumne argumente, na srednjoj glasnoći i standardnom hrvatskom jeziku od njih ne očekujte. Njihovo je ponašanje odavno s druge strane razuma, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
Povezani tekstovi
