Izgleda da su srbijanska vlada i njezina diplomacija preuzele ne samo univerzalnu jurisdikciju nad zločinima u Hrvatskoj nego su samopozvane komentirati i sva događanja na tlu hrvatske države koja smatraju spornima – nakon što su pustile pjenu na oslobađajuću presudu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, raspametile su se zbog događanja na obilježavanju obljetnice ustanka u Srbu, sada su, nakon podizanja spomenika Miru Barešiću u Dragama kod Pakoštana zaključile kako je Hrvatska definitivno potonula u – ludilo i fašizam.
O prve dvije teme ispisano je već na desetke tekstova, a ispisane su knjige i snimljeni filmovi i o Miru Barešiću, rođenom u Šibeniku 1950. godine i ubijenom 31. srpnja 1991. u njegovoj prvoj akciji u Domovinskom ratu, no njegov život i pogibija još se vode pod egidom – kontroverzni, misteriozni, zavjerenički.
U komunističkoj Jugoslaviji bio je smatran “terorističkim demonom prvog reda”, a slobodu i punu neovisnost Hrvatske, što je bila njegova cjeloživotna mantra i uzrok burnog života, nije dočekao.
Dapače, niz je indicija nezavisnih istraživača njegove biografije koji dokazuju kako je njegova smrt režirana u studijima Udbe, dobro infiltrirane u temelje mlade hrvatske države, i ona je bila konačna osveta za pogibiju jugoslavenskog ambasadora, a zapravo visokog Udbina funkcionaraVladimira Rolovića 1971.godine.
Barešićeva smrt, ako je vjerovati ovoj literaturi, mnoge protagoniste stvaranja suverene Hrvatske tih je godina oslobodila straha da će biti prokazani kao suradnici tajne komunističke policije.
Barešić (na slici) je već kao mladić došao u sukob s jugoslavenskim sustavom; odbija služiti vojni rok u JNA uz obrazloženje da su Hrvatima ugrožena ljudska prava, pa je deportiran na šest mjeseci na Goli otok.
Potom bježi u Švedsku gdje se povezao s hrvatskom emigracijom, a tih godina upravo ta zemlja postaje utočište za ekstremniju struju hrvatskih iseljenika, jer ih u ostalim europskim zemljama proganja i likvidira Udba.
Stoga u Švedsku za ambasadora stiže Rolović, prekaljeni komunistički borac od 1935. godine, sudionik NOB-a, rukovodilac politodjela i od 1945. visoki funkcionar Ozne, te upravitelj logora na Golom otoku.
On je trebao pročešljati situaciju među hrvatskom emigracijom, no stigao je upravo u vrijeme dok su emigranti spremali akciju za oslobađanjeMiljenka Hrkaća koji je u Jugoslaviji osuđen na smrt zbog navodnog podmetanja bombe u beogradsko kino “20. oktobar” 1968. i na željeznički kolodvor tri godine poslije.
Uzgred rečeno, prije šest godina utvrđeno je da Hrkać nije podmetnuo bombe, nego je njemu podmetnula jugoslavenska tajna policija.
Barešić s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim 7. travnja 1971. organizira otmicu jugoslavenskog ambasadora Rolovića kojega su željeli razmijeniti za Hrkaća. Ušli su u Ambasadu i na recepciji zatražili informacije o vizama, pa upali u Rolovićev ured i pozvali ga da se preda. Rolović je izvukao pištolj, no Barešić je bio brži i ustrijelio ga, a u zgradu je upala policija.
Potukao Nobila
Barešić i dvojica predaju se bez otpora, a Rolović umire tjedan dana poslije od rana. Titovim ukazom kao novi narodni heroj. Trojka je u Švedskoj osuđena na doživotni zatvor. Godinu poslije, skupina emigranata predvođena Stipom Mikulićem otima švedski zrakoplov tražeći oslobađanje Barešića, Brajkovića i Stojanova.
Švedska im udovoljava, oni predaju avion i odlaze u zatvor na 12 godina (poslije su pomilovani), a Barešić u Španjolsku, gdje je odslužio 1,5 godina. Potom emigrira u Paragvaj, gdje mijenja ime u Toni Šarić. Igrom slučaja spašava život sinu paragvajskoga generala, te je primljen na vojnu akademiju.
Služio je u paragvajskoj vojsci, a zahvaljujući talentu za borilačke vještine postaje tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u Washingtonu.
Kada je pobijedio na jednom karataškom natjecanju u Oklahoma Cityju, tražio je da se uz paragvajsku zastavu istakne hrvatska zastava, a legenda kaže kako je upravo tom prilikom pobijedio današnjeg odvjetnika Antu Nobila, nekadašnjeg zamjenika javnog tužitelja, pa su pale i teške riječi kad ga je Nobilo prepoznao.
Barešićev identitet uskoro je otkriven i američke vlasti izručuju ga Švedskoj u svibnju 1980. godine, a 1987. nakon pedesetodnevnog štrajka glađu protjeran je u Paragvaj, gdje je osnovao borilački klub i automehaničarsku radionicu.
Vraća se u Hrvatsku u svibnju 1991. godine pod imenom Božidar Smotalić. Pokušava osnovati vojnu postrojbu, a uzima i novo ime Marko Marić. Poginuo je već u prvoj akciji 31. srpnja pokraj Miranja Donjih u zaleđu Pakoštana – od pucnja u leđa.
Dvaput pokopan
Barešić je dvaput pokopan: prvi put pod imenom Ante Katić, a drugi put 26. lipnja 1992. pod pravim imenom na Mirogoju. Svjedok događaja i sudionik akcije Mladen Mustač poginuo je u sumnjivoj prometnoj nesreći dva mjeseca nakon Mirova drugog pokopa, a njegovoj je obitelji stigla prijetnja – ‘šutite ili vas neće biti’ – naveli su svojevremeno autori knjige o Barešićevoj pogibiji.
Šušak i Vukojević
Hrvatski emigrant Nikola Majstorović snimio je dokumentarni film o pogibiji Mira Barešića u kojem kao krivca prokazuje Gojka Šuška, Vicu Vukojevića i Josipa Perkovića. Prije šest godina Stipe Jukić i Marijo Barišić objavili su knjigu o istoj temi, zaključujući kako Barešića nisu ubili Srbi nego je likvidiran “jer je previše znao”.
Dvije istrage DORH-a, prva iz 2002. po zahtjevu Majstrovića i druga 2012. na traženje Jukića i Barišića nisu bacile novo svjetlo na misterioznu smrt emigranta Barešića.
Povezani tekstovi
