Ima li u Hrvatskoj i jednog muža koji Ustav ove zemlje ljubi?
„Ja, Mehmed Alajbegović, posljednji ministar vanjskih poslova NDH, potpuno sam zadovoljan i suglasan kada vidim kako u nekim situacijama postupa, radi i djeluje današnje ministarstvo vanjskih poslova RH. Posebno zahvaljujem ministru Gordanu Grlić Radmanu i konzulu u Melbourneu Josephu Gene Petriću koji službene proslave organiziraju pod slikom našeg velikana, velikog vođe i utemeljitelja našeg ustaškog pokreta i naše Države, pod slikom Poglavnika NDH Ante Pavelića. Drago mi je da nije zaboravljen i da se u radu ministarstva moja odsutnost ne osjeća“, tako bi da je moguće prokomentirao najnovija događanja u Ministarstvu vanjskih poslova dr. Mehmed Alajbegović, posljednji ministar vanjskih poslova NDH, koji je ministarsku funkciju vanjskih poslova obnašao od svibnja 1944. godine do svibnja 1945. godine.
Mehmed Alajbegović je rođen u Bihaću 7.5.1906. godine. U Zagrebu je studirao i završio Pravni fakultet, te doktorirao pravne nauke. Na početku rata radi kao sudac u Zagrebu. Prije nego je postao ministar vanjskih poslova obnašao je funkciju ministra skrbi, brinući se o izbjeglicama, ponajviše onima iz Istočne Bosne koji su bili najbrojniji. Završetkom rata bježi preko Bleiburga gdje ga uhićuje Američka vojska, da bi ga poslije zatvora predala jugoslavenskim organima. U Zagrebu je u svibnju 1947. godine izveden pred Sud koji ga osuđuje na smrt, da bi smrtna kazna bila izvršena 7.6.1947. godine.
Što bi se to Mehmedu Alajbegoviću svidjelo u radu današnjeg Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu?
Nema tome dugo da je trenutni ministar Gordan Grlić Radman poslao prosvjedno otvoreno pismo njemačkoj televiziji ZDF koja je prikazala dokumentarnu emisiju „Balkan u plamenu“, u kojoj se za Josipa Broza kaže da je imao „plave oči koje su očaravale, bio je simpatičan i izgledao je dobro“, što je za našeg ministra nedopustivo veliki grijeh za reći i „jugonostalgičarski ton“. Osramotivši Hrvatsku pokušavajući utjecati na uređivačku politiku ZDF-a, pokazujući da mu demokratski standardi o nezavisnom i slobodnom novinarstvu ne znače gotovo ništa, Gordan Grlić Radman je poslao jednu ružnu sliku o zemlji u kojoj je normalno da političari doziraju i određuju novinarima što i kako i o kome pisati.
No ono što je ministar htio poručiti je da se o Josipu Brozu ne može pisati pozitivno pa makar se to ticalo i plave boje njegovih očiju. To je ono što bi se svidjelo Alajbegoviću, uniziti, poniziti i povrijediti Tita kao simbola antifašističke borbe, jer se time obezvređuje i cijeli antifašistički pokret i preokreće naša prošlost.
Možete li i pokušati zamisliti da recimo ministar vanjskih poslova Francuske prosvjeduje kod neke inozemne televizije koja prikazuje Charlesa de Gaullea u pozitivnom smislu?
Naravno da ne možete, a ako bi se to i dogodilo taj bi ministar bio trenutno smijenjen.
U Hrvatskoj taj nečuveno niski i nediplomatski postupak GG Radmana nitko nije problematizirao, niti ijedna stranka, niti ijedan zastupnik u tome ne vide ništa sporno.
Dakle, dok se s jedne strane aktivnošću Ministarstva vanjskih poslova Josipa Broza unizuje, s druge strane se uskrsava i uvodi u naše živote Antu Pavelića. To ne može biti slučajno. Tako je, a sve je isplivalo na vidjelo prije tri četiri dana, Hrvatski klub u Geelongu, nedaleko Melbournea, bio mjesto obilježavanja 40. – te godišnjice poduke hrvatskoga jezika. Naime, još od 1979. godine hrvatski jezik je postao izborni predmet u državi New South Wales.
Da bi naš jezik dobio to mjesto u prosvjetnom sustavu Australije, zaslužna je jugoslavenska (pa time i hrvatska) diplomacija tog vremena. Čovjek koji je za prepoznavanje hrvatskog jezika u Australiji te 1979. godine najviše učinio i nosio cijeli projekt, bio je dugogodišnji profesor engleskog jezika u pločanskoj Gimnaziji, pa tako i moj profesor, Tonći Barbir – jugoslavenski i hrvatski diplomat, koji je kao konzul u Australiji službovao od 1978. do 1982. godine. U zalaganju da hrvatski jezik uđe u školski sustav Australije Tonći je Barbir imao svestranu i potpunu podršku, bez koje to ne bi bilo ni moguće ostvariti, tadašnjeg jugoslavenskog ambasadora u Australiji Aleksandra Šokovca.
Naravno da se njih dvojice najzaslužnijih za status našeg jezika u Australiji, nitko na svečanosti u Geelongu nije sjetio, ali je zato Joseph Gene Petrić, generalni konzul RH sa sjedištem u Melbourneu upriličio obilježavanje 40. godišnjice priznanja hrvatskog jezika pod slikom Ante Pavelića. Tu su ispod Poglavnikovog portreta službeni diplomati RH, predstavnici Ureda za Hrvate izvan RH, a tu su i profesori sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I nitko od njih da ne ustane i ne skine demonstrativno sliku Ante Pavelića, ili ako je to nepristojno, nitko od njih koji dolaze iz različitih institucija RH, a koje ovaj narod plaća da poštuju i ljube Ustav RH, nitko od njih da ne napusti prostore koje „ukrašavaju“ portreti ličnosti iz najmračnijeg i najcrnijeg vremena povijesti hrvatskog naroda. I nitko od njih koji su tamo u ime Republike Hrvatske nije u stanju pokazati jedan gram domoljublja i zaštititi Ustav ove zemlje koji je jasan i koji kaže da je ta zemlja Hrvatska, koja ih je i poslala u svijet, utemeljena na antifašističkim vrednotama nasuprot NDH. I nitko, baš nitko u Hrvatskom Saboru da upita Gordana Grlić Radmana, „pa šta ti to čovječe radiš?“, a ugroženi su sami temelji Hrvatske, grubo se vrijeđa Ustav Republike Hrvatske, a svi šute i svi okreću glavu, svi pa i sam predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović.
Ima li u Hrvatskoj i jednog muža koji Ustav ove zemlje ljubi?
Autor Vedran Sršen
Povezani tekstovi
