Hrvatske vlasti donijele su odluku da ukinu nastavu na srpskom jeziku i upotrebu ćirilice u pojedinim strukovnim školama u Vukovaru. Da li se to radi svjesno ili postoje opravdani razlozi, direktor Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Savo Štrbac nema dilemu.
- Nesvjesno sigurno nije. Postoji plan koji je u ovom slučaju uvijen u jednu reformsku oblandu, kako to vrlo često rade hrvatski zakonodavci. Obrazloženja ministra prosvjete jednostavno ne piju vode. Ona lijepo zvuče i na prvu smisleno djeluju, ali postoji nešto što odmah i na prvu upada u oči, a to je da se pojedina strukovna zanimanja ukidaju samo u sredinama i školama u kojim srpska djeca još uvijek imaju pravo na srpski jezik i ćirilicu, a to je Vukovar. Zašto baš tamo, na to pitanje niko ne želi dati odgovor – kaže u intervjuu za “Glas Srpske” Štrbac.
U nastavku ovog razgovora Štrbac je govorio i o tome da li srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj doživljava sudbinu američkih Indijanaca, s kojim još oblicima diskriminacije se ona i danas suočava, ostacima ustaštva s kojima vlasti odbijaju da se javno suoče, novim “svetilištima”, opasnoj indoktrinaciji mladih, komičnom “ratu” između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, ali i famoznom mirovnom planu “Ze četiri”, te da li je on mogao “sačuvati” srpsku zajednicu u Hrvatskoj.
GLAS: Da li postoji mogućnost, kada budu objavljeni i zvanični rezultati popisa stanovništva, da Srbi gotovo potpuno ostanu bez svog jezika i pisma?
ŠTRBAC: Nije tajna da država Hrvatska u kontinuitetu radi na obespravljivanju Srba. Sjetite se samo “čekićanja” tabli na ćirilici. Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj ima pravo na jezik i pismo u onim sredinama, opštinama i gradovima u kojima ih ima više od jedne trećine od ukupnog broja stanovništva. Ali, u većini gradova i opština te brojke su svakim danom sve manje i bojim se da će i ovaj popis to pokazati, a što opet znači da bi i ti preostali Srbi izgubili svoja dosadašnja prava, pa čak možda i u Vukovaru. To će opet pokrenuti novi talas odlazaka, a pogotovo mladih ljudi. U to sam siguran. Ostaće samo malobrojno staro i iznemoglo stanovništvo koje ne želi da napusti svoja ognjišta. Ako se ovako nastavi, doći će vrijeme kada neće biti nikoga ni da svijeći zapali.
GLAS: Prema popisu stanovništva iz 1991. u Hrvatskoj je živjelo 581.000 Srba, odnosno 12,2 odsto ukupne populacije u toj zemlji. Ta brojka je sad oko četiri odsto, nestaju li Srbi poput američkih Indijanaca?
ŠTRBAC: Treba sačekati zvanične rezultate, ali prvi preliminarni i nezvanični rezultati nisu dobri. Hrvatsku je od prethodnog popisa stanovništva napustilo oko 400.000 ljudi, a što je gotovo 10 odsto. Među njima je sigurno i veliki broj ljudi srpske nacionalnosti, tako da se može reći da Srbi u Hrvatskoj polako, ali sigurno doživljavaju sudbinu američkih Indijanaca.
GLAS: Da li hrvatske vlasti i dalje diskriminišu Srbe? Negdje sam pročitao da je samo tokom prošle godine zabilježeno više od 500 incidenata u kojima su mete bili ljudi srpske nacionalnosti?
ŠTRBAC: Podaci Srpskog nacionalnog vijeća to nesumnjivo pokazuju. Tih etnički motivisanih napada je stvarno mnogo. Tu ima svega, od fizičkih napada, prijetnji, uništavanja imovine, do govora mržnje. Prema procjenama nas iz “Veritasa”, pomenuta brojka je mnogo veća, možda čak i tri puta, jer ljudi u većini slučajeva iz straha izbjegavaju da prijavljuju takve stvari. Nažalost, i ono što bude prijavljeno, ostane medijski nezabilježeno i nekažnjeno, a što onda te iste koji i prave probleme podstiče da nastave. Mišljenja sam da je, pored tih fizičkih napada i raznih tortura, zabrinjavajuće što je sve više uvredljivih grafita i natpisa baš u blizi škola i vrtića, a na kojima najčešće piše “Srbe na vrbe”. To je strašno. Djeca to čitaju i upijaju. Od malena uče da mrze Srbe.
GLAS: Sve otvorenije se slavi i ustaštvo?
ŠTRBAC: Nedavno je u Splitu, tačnije 10. aprila, jedna od jedinica HOS-a iz Domovinskog rata obilježila godišnjicu osnivanja. Interesantno, ali ta jedinica nije osnovana tog datuma, već početkom novembra. Pomenuti datum nije slučajno izabran jer je 10. april dan kada je osnovana Pavelićeva NDH. Naravno onda se tu po pravilu pojave i predstavnici vlasti, pa se može čuti da nije bilo 10. aprila 1941, ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Sramno. Šta drugo reći? I to sve prolazi, ali ima i zastrašujuće negativne efekte na malobrojne Srbe koji još uvijek žive tamo. Oni su u stalnom strahu i zbog stalnih hapšenja. Samo tokom ove godine otvoreno je još 15 sudskih procesa za razne ratne zločine. Prije neki dan nazvao me je jedan mladić iz Vukovara kome su oca uhapsili. Rekao mi je kako on više nema šta da traži u Hrvatskoj, jer vlasti progone nevine ljude. Naravno, sve to se radi smišljeno i u kontinuitetu.
GLAS: Gledano iz sadašnjeg ugla, da li je možda bilo bolje da je srpska strana u martu 1994. pristala na međunarodni plan “Ze četiri”, koji je predviđao da tadašnja Srpska Krajina bude samostalan entitet, ali bez međunarodnog subjektiviteta?
ŠTRBAC: Hm, teško je reći. To je jedno hipotetičko pitanje. Šta bi bilo, da je bilo. Naravno, uvijek je naknadna pamet najbolja. Prije dvije godine na jednom skupu, a na kojem je učestvovao i bivši američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt, povela se spontana priča i rasprava o tom planu, te šta bi bilo da je on prihvaćen. Galbrajt je tada pojasnio da je odbijanje srpske strane da potpiše ovaj sporazum, ali i događaji oko Srebrenice, dovelo do toga da SAD “žrtvuju” Republiku Srpsku Krajinu. To je navodno učinjeno da bi se “spasio” Bihać. Kako je rekao, tadašnje američke obavještajne procjene bile su da će Srbi sa obje strane Une krenuti na Bihać, te da je moguć srebrenički scenario. I zbog toga je onda, kako je rekao Galbrajt, dato zeleno svjetlo Hrvatima za vojnu akciju “Oluja”. On je još kazao kako nije očekivao da dođe do etničkog čišćenja Srba i velikog broja žrtava, ali i da u svakom ratu postoji kolateralna šteta. Da su Srbi prihvatili taj plan, možda se sve to ne bi desilo. Ko zna?!
Sve ovo je na kraju dovelo do toga da se zapadni svijet okrene protiv Srba. Podsjetio bih samo da je srpska strana u početku bila za taj plan, i parafirala ga je u Ženevi, a onda je prije zvaničnog stavljanja potpisa na taj dokument hrvatska strana iznijela novi ultimatum i od srpske strane zatražila bezusovnu kapitulaciju. To nije prihvaćeno. Franjo Tuđman je jednom prilikom otkrio da je to sve bio dio njegovog plana. Nažalost, bilo je propusta i sa srpske strane. Meni je nekoliko sati prije nego što će krenuti vojna akcija “Oluja” javljeno o njenom početku, ali određeni obavještajni krugovi u našoj vojsci nisu sve to ozbiljno shvatili.
GLAS: Vratimo se malo u sadašnjost. Austrija je zabranila okupljanje u Blajburgu. Hrvatski sabor je zbog toga odlučio da obilježavanje ovog događaja bude na zagrebačkom Mirogoju i u Svetištu hrvatskih mučenika Udbini. Kako gledate na sve ovo, te da li dolazi vrijeme kada će se na istom mjestu odavati počast žrtvama fašizma, partizanima i ustašama?
ŠTRBAC: To je čisti revizionizam. Najgore od svega jeste da su pokrovitelji tog događaja i dalje Sabor i hrvatska država koja se zaklinje u tekovine antifašizma. S druge strane, Zoran Milanović i Andrej Plenković prepucavaju se čiji su roditelji bili veći “udbaši”. U prvom, ali i drugom slučaju, radi se o borbi za glasove birača. Ne treba zaboraviti da u Hrvatskoj ima oko 500.000 ratnih veterana i učesnika Domovinskog rata. To je velika populacija i ogromno biračko tijelo, a pogotovo ako se uzme ukupan broj stanovnika. Ko privuče njih, on i pobjeđuje. Zbog toga je mnogim političarima teško da se odreknu ustaštva. Druga bitna grupacija, a koja umnogome utiče na konačan ishod izbora su vjernici. Hrvatska je nakon 90-ih “najkatoličkija” država na svijetu. Ima ih više od 90 odsto u zemlji. I zato sve strane i politički akteri prigodno koketiraju s njima. I to rade i Plenković i Milanović. Ali, ova žestoka bitka između njih dvojice je više nego smiješna. Milanović Plenkovića zove “udbašenko”, a ovaj njega “kremljenko”, aludirajući na pojedine stavove predsjednika Hrvatske o Rusiji. Zbog svega toga niko od njih ne želi da se upušta u političku avanturu i, recimo, donosi propise kojima se zabranjuju hosovci ili upotreba oznaka iz vremena NDH. Niko ne želi da ulazi ni u sukob sa Katoličkom crkvom, koja i dalje drži pomen Anti Paveliću. Istina, mrtvi su mrtvi i pomen može tražiti svako, ali kada država sve to odobrava, onda je to drugačije i opasnije.
GLAS: Predsjednik Milanović je nedavno rekao da je njegov djed bio ustaša.
ŠTRBAC: Kao prvo, ne vjerujem da su Milanović i Plenković proustaški nastrojeni, iako vrlo često izbjegavaju da se javno i direktno izjasne o tim stvarima. Istina, Milanović je nedavno istakao da je imao djeda ustašu, misleći da će mu to u jednom trenutku pomoći da politički poentira. Onda su svi išli to da istraže i na kraju se otkrilo da se radilo o očuhu njegove majke. Milanović, u stvari, sve ovo vrijeme dok mu traje mandat predsjednika države koristi za svoje političke igre, a prvi pik mu je sigurno HDZ.
GLAS: Velika raspava otvorena je i u vezi sa eventualnim pomilovanjem Josipa Perkovića.
ŠTRBAC: Do podjela je došlo među penzionisanim hrvatskim generalima i veteranima. Povela se oštra rasprava da li treba pomilovati Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora zbog ubistva Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Sve ovo je interesantno gledati sa strane. Baš kao i obilježavanje stradanja u koncetracionom logoru Jasenovac. Obrazloženje, bar što se tiče Jevreja, jeste da oni neće da idu u istoj koloni, jer hrvatske vlasti odbijaju da se javno odrede prema NDH i ustaškim zločinima. Iz svega navedenog vidimo koliko su duboke i raznolike ove podjele unutar hrvatskog društva, kako u ideološkom, tako i političkom smislu. Oni se i dalje dijele na partizane i ustaše, s tim da je mnogo više ovih drugih.
GLAS: Premijer Andrej Plenković rekao je da se razmišlja o strožem kažnjavanju korišćenja ustaškog pozdrava. Očekujete li da jedan takav zakon bude i usvojen?
ŠTRBAC: Kao prvo, postojeća sudska praksa je o tom pitanju dosta neujednačena. Vjerujem da će Plenković nešto uraditi na tom pitanju, a pogotovo jer njegova vlast zavisi od podrške nacionalnih manjina. Ostaje, međutim, veliko pitanje da li će se i kako sve i primjenjivati u praksi. U tome je poenta. Zakoni na papiru ništa ne znače.
GLAS: Koliko uopšte mladu ljudi znaju o NDH i zločinima, te kako objašnjavate da je taj ekstremni nacionalizam i dalje prisutan u dijelu hrvatskog društva?
ŠTRBAC: Malo. Neki ne znaju ništa. Većina Hrvata danas živi u uvjerenju da je NDH, a što je jedna od rečenica Franje Tuđmana, hiljadugogodišnji san. Oni nikada prije toga nisu imali samostalnu državu, pa jedan broj građana smatra – “bolje ikakva, nego nikakva”. S druge strane, ja mislim da je bolja nikakva, nego onakva kao što je bila NDH. Vratiću se na početak. U Hrvatskoj i dalje postoji jedna žestoka indoktrinacija omladine. Ona se odgaja tako da odmalena mrzi sve što je srpsko. Postoji jedna apsurdna činjenica – da se više poštuju oni koji su ratovali tokom 90-ih i gledali se preko nišana, nego današnja srpska i hrvatska omladina. Druga apsurdna situacija. Pogledajmo ko sve dolazi u Jasenovac. Više je tu gimnazijalaca iz Italije i okolnih zemalja nego iz Hrvatske. To su strašne stvari. Da bi se promijenila ovakva slika, a pogotovo kod omladine, to ne treba raditi dekretima i preko noći. To mora ići postepeno. Tek nakon toga možemo dobiti jednog mladog čovjeka koji neće podržavati ustaške simbole, ići na Tomsponove koncerte i mrziti Srbe.
Italijani
GLAS: Nedavno je veliku buru u javnosti izazvala objava italijanske ambasade u Hrvatskoj. Oni su ispod fotografije na kojoj ambasador polaže cvijeće na spomenik jasenovačkim žrtvama napisali “kako je to izraz solidarnosti sa hrvatskim narodom”.
ŠTRBAC: To bi vjerovatno prošlo i ostalo medijski neispraćeno da nije reagovao direktor Muzeja žrtava genocida iz Beograda. Mislim da je to ipak nespretna interpretacija. Oni su na kraju to i ispravili. Poznajući mentalitet Italijana, pošto potičem iz Dalmacije, ne vjerujem da je italijanski ambasador namjeravao bilo koga da uvrijedi.
Veljko Zeljković
Povezani tekstovi
