D.I.C. Veritas

Večernji list, 27.08.2012.,Ubojce su dvojica Srba koji sada mirno žive u Republici Srpskoj

Rusija ignorira tragediju svojih novinara, a o mojoj knjizi nema nijedne riječi. Ubili su ih Ilija Čizmić i Zdravko Matijašević, tvrdi svjedok koji je s njima bio na punktu

“Ove sam godine navršio šezdeset. Trećinu života, faktično polovinu svjesnog dijela, potrošio sam na istragu jugoslavenske tragedije. Nije bilo dana da barem na trenutak nisam pomislio o tom davnom, zapetljanom i potresnom slučaju…” Ovim riječima, na stranicama knjige “Crna mapa” autor Vladimir Mukusev progovara o vlastitoj opsesiji dugoj 20 godina, otkako su njegovi prijatelji, ruski novinari Viktor Nogin i Genadij Kurinoj, nestali u vrtlogu Domovinskog rata. Bilo je to 1. rujna 1991. u Panjanima pokraj Hrvatske Kostajnice, gdje su ih likvidirali pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Svjedok Borojević

Autor je bivši poslanik u Vrhovnom Sovjetu Rusije, čelnik istražne komisije ruskog parlamenta koja je istraživala taj slučaj, no prije svega dugogodišnji novinar ruske državne televizije koji u knjizi objavljuje fotografije i dokumente ruskih obavještajnih službi i tužiteljstva, iznosi osobna saznanja prikupljana u istrazi tog ratnog zločina, otkriva imena ubojica te razotkriva pokušaj da se za ovaj zločin optuže hrvatski branitelji. Međutim, tijela njegovih prijatelja ni danas nisu nađena, a njihovi ubojice mirno žive u Bosni, sigurni od progona, jer ni Rusima ni Srbima sve ove godine nije bilo u interesu razotkriti istinu koja baca sjenu na mit o “složnoj braći”.

Što se, uistinu, dogodilo? Dokumenti pronađeni nakon Oluje jasno dokazuju da su novinari toga dana ubijeni kada su automobilom diplomatskih tablica ruskoga konzulata i s vidljivom oznakom Press, prilazili kontrolnoj točki na kojoj su bili članovi zloglasne jedinice Kaline Komogovina, koja je počinila brojne zločine po Banovini. Iz kasnijeg priznanja jednog od vojnika, Steve Borojevića Ćuka, pred srpskim pravosuđem, na automobil su, na raskrižju cesta Hrvatska Kostajnica – Petrinja – Sunja s kontrolnog punkta zapucali pripadnici te jedinice, među kojima i Ilija Čizmić te Zdravko Matijašević. Upravo je njih dvojicu svjedočenjem Ćuk teretio za egzekuciju. Matijašević je, prema tom iskazu, prišao automobilu i ubio novinare. Novinarsku su opremu ukrali, automobil zapalili, a nakon nekoliko dana, kada su se o nestalim novinarima počeli raspitivati ruski diplomati, dvojica mještana Panjana dobila su naredbu da vozilo odvuku s ceste na obalu rijeke Sunje u Donjim Kukuruzarima te ga zakopaju. Premda Mukusev 20 godina na taj slučaj upozorava ruske institucije, ondje se, međutim, i danas ignorira tragedija svojih ljudi.

– U Rusiji se trude da se i knjiga ne primijeti. U glavnim ruskim medijima nema nijedne riječi o knjizi. Dok viša tijela dviju država, Rusije i Hrvatske, ne pokažu političku volju da se u tom slučaju stavi zadnja točka, ništa se neće promijeniti – kaže Mukusev, koji je za pomoć zatražio i predsjednika Ivu Josipovića, no zasad bez odjeka. S kakvim osjećajima stiže za nekoliko dana u Kostajnicu?

Misle da su nestali

- Naravno da je dobro što postoji spomenik, vidljiv dokaz da su ruski novinari nekad živjeli, voljeli i odgajali djecu, ponekad su se smijali, ponekad su bili tužni, a najvažnije je da su dobro i profesionalno radili svoj posao. Oni nisu nestali, kao što misle mnogi u Rusiji, nego su poginuli herojski pri izvršavanju svoje dužnosti. Teško je shvatiti da ih je izdala vlastita domovina. Izdali su ih oni koji su ih poslali u rat, izdali su kolege, prijatelji. I zato spomenik našim novinarima treba biti postavljen i u njihovoj domovini, na njihovim grobovima u kojima oni moraju naći svoje posljednje počivalište. To još nisam postigao. U meni to izaziva osjećaj akutne tuge jer se bojim da neću stići – priča Vladimir Mukusev, dobitnik Emmyja, američkog televizijskog Oskara, za dokumentarni film “Lenjingrad-Seattle. Godinu dana kasnije”. Živi u Moskvi i predaje novinarstvo na državnom sveučilištu filma i televizije. Čemu uči studente?

– Svaku novu školsku godinu počinjem tako da studentima pokazujem videomaterijale koje su Viktor i Genadij poslali iz Jugoslavije. Nakon toga molim studente da odgovore na pitanje: je li im poznato što se dogodilo autorima tih materijala. Najčešće ne dobivam odgovore. Onda pokazujem snimku spomenika u Kostajnici i pričam njegovu priču. Na kraju postavljam pitanje: razumiju li oni da takav kraj mogu imati svi koji će se baviti novinarstvom. Savjetujem im da ozbiljno razmisle, dok imaju mogućnost, jesu li dobro odabrali. Tijekom osam godina mog predavanja nijedan student nije želio promijeniti odabrano zanimanje, a niti je izdao to zanimanje – zaključio je Vladimir Mukusev.

// <![CDATA[
$(".transform_wrap p:eq(1)").after('

');
// ]]>

Još se na asfaltu vidi crna mrlja na mjestu na kojem je zapaljen automobil nakon smaknuća

Vladimir Mukusev u Hrvatsku Kostajnicu, na godišnjicu pogibije, stići će i ove godine, u subotu, 1. rujna. Tamo će predstaviti svoju knjigu “Crna mapa” i obići mjesto sjećanja. Knjiga je “priča jedne novinarske istrage” a u stvari oproštaj od prijatelja koji su poginuli “ni krivi ni dužni” dok su obavljali svoj profesionalni zadatak. Nije ih spasila ni tabla s oznakom “Press”

– Rujanska Kostajnica ponekad me dočeka jakim suncem, ponekad pljuskom. Samo jedna stvar ostaje nepromijenjena: crna mrlja na prokletoj cesti, nepravilan oval označen izgorjelim asfaltom, mjesto na kojem je opel Nogina i Kurinoja gorio zastrašujućim plamenom – kaže Mukusev.

Autor “Crne mape” bit će nazočan i zagrebačkoj promociji u četvrtak 30. kolovoza u 19 sati u Dvorani Hrvatsko slovo, Hrvatske bratske zajednice 4.

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.