D.I.C. Veritas

Večernje novosti, 01. 12. 2023, Dr Nikola Žutić: KROATIZACIJA SRBA KATOLIKA: Hrvatsko otimanje dubrovačke srpske pismenosti i ćiriličnih i latinskih knjiga

I PORED izuzetno jake prozelitske propagande srpsko katoličanstvo je dugo odolijevalo kroatizaciji, što se naročito ispoljavalo u Dubrovniku i južnom primorju.

O Dubrovniku kao nacionalnom i kulturnom sjedištu južnodalmatinskih Srba najbolje svjedoči popis stanovništva od 31. decembra 1890. godine, po kome je dubrovačka općina imala 11.177 stanovnika, od kojih je bilo 9.713 Srba rimokatoličkih i pravoslavnih. U popisu je stajalo da su Srbi govorili srpskim jezikom, a kao što je poznato, pisali su Vukovom latinicom i ćirilicom (u kulturnom opticaju bila su dakle dva pisma s kojima su se služili Srbi). Ostatak stanovništva pripadao je Italijanima (Romanima) 716, Mađarima (384), Njemcima (285) i drugima. Prema vjeroispovjesti dominirali su rimokatolici (10.327), dok je pravoslavnih bilo svega 546. Srbi su u velikoj većini bili rimokatolici, Hrvati nisu pominjani . Dakle, rubni rimokatolički gradovi postajali su stubovi Hrvatstva, “mrtva straža” na Dunavu i južnom Jadranu, iako se u njima do početka 20. vijeka Hrvati uopšte ne pominju.

Slična je situacija bila i sa Konavlima i Cavtatom – “Malim Beogradom”, u kojem su dominirali Srbi rimokatolici. Čak su i na izborima iz tridesetih godina Srbi rimokatolici bili velika većina. Tako je na pr. na opštinskim izborima u Cavtatu, od decembra 1937. većinu dobila nacionalna (jugoslavenska) lista Nike Vragolova (u vreme rata pripadnik Mihailovićeve JVuO). U članku “Iz Cavtata”, štampanom u listu “Dubrovnik” (br.30, 21. avgust 1937), ističe se da se Cavtaćani osjećaju 70 odsto kao Srbi, a 95 odsto da su jugoslovenski opredeljeni. Mačekov HSS je protiv njih vodio žestoku kampanju preko batinaša “Hrvatske seljačke i građanske zaštite”.

KAO POTVRDA SRPSTVA navedenih teritorija su i egzaktni austrijski carski popisi stanovništva iz 1846. i 1850. rađeni po etničkoj osnovi. Oni svjedoče o isključivom srpstvu Dalmacije, Dubrovnika i Boke. Po popisu iz 1850 bilo je 409.000 Srba, od čega svega oko 70.000 Srba pravoslavnih i oko 330.000 Srba rimokatolika, bez pomena hrvatstva koje se tek stvaralo od tog vremena. Veliki broj rimokatolika svjedoči o agresivnoj rimokatoličkoj prozelitskoj aktivnosti, dobroj organizaciji brojnih biskupija, dekanata i župa. Brojne biskupije su bile na jugu na uskom području: Dubrovačka biskupija, Trebinjska, Budvanska, Mostarska, Arcibiskupija barska primasija srpska… Crkve i samostani su podizani u čisto srpskim sredinama.

Dubrovački lingvista Milan Rešetar, Srbin rimokatoličke vjere, u svojim radovima iz 90-tih godina 19. vijeka spominjao je samo “srpsko ime za dubrovački narod i za jezik”. On je pisao o “dvama narodnijem imenima (Srbi i Hrvati) srpskog naroda.” Rešetar je isticao da su pjesnici Đore Držić, Šiško Menčetić i M. Vetranić bili Srbi rimokatolici), ali i manje poznati Dimitrović, Čubranović, Vodopić, Nalješković, Burešić, M. Mažibradić. Svi navedeni su bili Srbi rimokatolici, koji su govorili srpski jezik dva srpska dijalekta (štokavski sa elementima čakavskog). O srpstvu Dubrovčana i brojnih dalmatinskih književnika svjedoči i srpsko-dalmatinski magazin od 1836 do 1873 godine, potom list “Dubrovnik” i revija “Srđ”.
* * * * * * * * * *

IZVITOPERENA RASPOLUĆENOST HRVATSKIH INTELEKTUALACA

MILAN REŠETAR je do kraja života zadržao jezičko srpstvo štokavštine, ali i dijelom i čakavštine, naročito ono vezano za Dubrovnik. U završnim rečenicama Pristupne akademske besede “Najstariji dubrovački govor” (u originalnom necenzurisanom tekstu pročitanom 7. marta 1941) Rešetar je pisao o isključivom srpstvu dubrovačkog govora, bez hrvatskih jezičkih “natruha”. Tako je u završnoj rečenici (izbrisanoj od komunističkih cenzora) Pristupne akademske besede, (koja je napisana ćirilicom), zaključio da su Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, “ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvijek srpski.

Dubrovnik je i po ćirilskom pismu bio srpski. Da bi negirali ćirilsko pismo Dubrovnika hrvatski akademici i profesori su 2012. organizovali naučni skup o jubileju prve ćirilske knjige u Hrvata iz 1512. godine. Nasuprot razbijačima ćirilskih ploča u Vukovaru, u isto vreme se pojavljuju tzv. naučni pojedinci koji tvrde da je i ćirilica kao i latinica hrvatsko pismo (to je šizofrena raspolućenost hrvatske pismenosti), pa navode primjer ćirilske dubrovačke knjige. Ćirilska glagoljica je od hrvatskih falsifikatora prisvojena već od početka 20 stoljeća, isto kao i srpska ćirilska bosančica od Hrvata i muslimana BiH.

Po pitanju jezika dubrovačke vlastele (iz čije porodice je i majka Ruđera Boškovića), Rešetar je bio uvjeren da oni u prvoj polovini XV vijeka nisu govorili srpski već romanski (italijanski).

U POZNIJIM RADOVIMA Rešetar nije mnogo odstupao od svojih mladalačkih teza o najstarijem dubrovačkom govoru: “Najstariji dubrovački govor upravo je onaj romanski (novolatinski) dijalekat što se je za vrijeme rimskoga gospodstva razvio na istočnoj obali Jadranskoga mora i tamo se sačuvao u nekim primorskim gradovima i otocima…

Kako su Srbi vrlo rano, po svoj prilici već od prve polovine VII vijeka, počeli ulaziti u te gradove i prelaziti na te otoke, to su oni u njima sustopice i potiskivali taj stari romanski govor, što se u nauci obično zove ‘dalmatski', jer se najviše govorio u Dalmaciji, premda je obuhvatao na sjever i istarske otoke, naročito Krk, a na jug i primorske gradove sjeverne Albanije. Dalmatski je govor bio, čini se, u sebi prilično jednoličan i nadovezao se je na stare istarske, pa dalje na furlanske i ladinske govore, a toliko se je razlikovao od talijanskog jezika da ga neki romanisti… ne smatraju talijanskim dijalektom već posebnim romanskim govorom” .

Filološko pitanje starog dubrovačkog govora – da li je on štokavski, prema ćirilskom “Zborniku” i “Lekcionaru”, ali i ćirilskoj dubrovačkoj prozi, ili je čakavski kao u jeziku nekih dubrovačkih pjesnika. To pitanje, koje je trebalo da bude i ostane čisto filološko, skrenulo je skoro, prema Rešetarovom mišljenju, na političko polje, jer se je pitanje “jesu li stari Dubrovčani bili štokavci ili čakavci, prema poznatoj teoriji Jerneja Kopitara i Franca Miklošića da su čakavci Hrvati a štokavci Srbi, samo sobom pretvorilo u pitanje jesu li stari Dubrovčani bili Srbi ili Hrvati, pa se je o tome intenzivno, a često i strastveno, raspravljalo u mnogim našim, ponajviše političkim novinama”.

 

* * * * * * * * * *

VELIKOHRVATSKA PROPAGANDA U DALMACIJI I JUŽNOM JADRANU

U “DIJALEKTOLOŠKOJ KARTI srpskog jezika” Aleksandra Belića, iz 1905. godine, najmanje je dileme oko istorijskog narodnosnog porijekla štokavštine. Takav srpski jezik Belić je nazivao “poznati, vukovski narodni jezik”, koji je “tako teško i postepeno ulazio u književnost i za čiji je trijumf u srpskoj književnosti srpska nauka platila ostalim srpskim dijalektima, toliko važnim za istraživanje i prošlog i sadašnjeg stanja u srpskom jeziku. Zato, ako želimo da damo potpunu naučnu klasifikaciju srpskih govora, moramo raskinuti sa prošlošću i obratiti jednaku pažnju na sve srpske govore, koji se mogu zabeležiti na Balkanskom poluostrvu. Ali, nažalost, kako je i rečeno, za ovo postoji veoma malo dobrog materijala, jer temeljnija istraživanja tek počinju”.

Aleksandar Belić, docnije i predratni i poratni predsednik srpske akademije, na dijalektološkoj karti je htio da predstavi tadašnje stanje (stvarni položaj) srpskih dijalekata, pa ih je zato i podijelio na grupe – onako kako su se oni sami vremenom formirali. Najvažnije za Belića bilo je da konstatuje šta u srpskom jeziku predstavljaju pojedini dijalekti i kako su razmešteni na Balkanskom poluostrvu. U isto vreme nije želeo da njihova istorijska strana ostane nerazjašnjena. Belić je ukazao na uzajamni odnos dijalekata i na kurs njihovog sveukupnog istorijskog razvoja.

Pod uticajem ideologije monarhističkog liberalnog Jugoslavenstva u Kraljevini Jugoslaviji, Aleksandar Belić je sve više odstupao od svoje teze iz 1905. o srpskim dijalektima, te sve više prihvatao hipotezu o jezičkom srbohrvatstvu, dok je, s druge strane, Milan Rešetar u većoj mjeri zadržavao jezičko srpstvo, naročito ono vezano za Dubrovnik.

PRAVNIK I KNjIŽEVNIK Lujo Vojnović je 1888. pisao o velikohrvatskoj propagandi u Dalmaciji, odnosno pisao da grupa Hrvata u Dalmatinskom saboru “gospoduju”, i što je najgore nazivaju se Narodnom strankom, preko koje su u stvari promicali hrvatstvo. Oni su već tada falsifikatorski tvrdili da je sva Dalmacija hrvatska, da je Dubrovnik hrvatski grad, da je Boka hrvatska, držeći se, kako je isticao Lujo Vojnović, “trulog tobožnjeg hrvatskog prava”. Lujo Vojnović je isticao da se “narodnjaci preokrenuše u Hrvate pod uticajem Pavlinovićevih pamfleta”.

Držali su se izmišljene tvrdnje da je “dalmatinska narodna ideja bila vazda hrvatska”. Držali su se “monstruoznog” dokazivanja, kako ističe Vojnović, da je Dubrovnik hrvatski grad, jer je nekada bio pod zaštitom ugarskog kralja (!?). Po Dalmaciji Pavlinovićevi i Prodanovi narodnjaci i pravaši su govorili: “U Dalmaciji Srba nema, oni su politički Hrvati, Dalmacija je hrvatska zemlja”, itd. Vojnović je na sve te fantastične tvrdnje Hrvate pitao kojim (hrvatskim) pravom svojataju Dalmaciju, da li u ime gospodstva tzv. hrvatskih kraljeva, da li gospodstva ugarskih kraljeva koji nekoć vladahu Dalmacijom? Pitao se u čemu je to istorijsko pravo svetije od prava Italije na Dalmaciju?

Vojnović je dalje pitao ideologe velikohrvatstva u liku Kukuljevića i Pavlinovića: “A kakve su narodnosti, molim vas Župljani i Konavljani, i Riječani i Lipođani i Mlječani.

Nijesu li to čisti Srbi da ih Bog nije mogao stvoriti više Srbe nego što su? Mi hotimice mimoilazimo bosanske i hercegovačke katoličke Srbe, da, isto i bosanske poturice koje se klanjaju Alahu, a pravi su pravcati Srbi”.

 

* * * * * * * * * *
POLITIZACIJA TRADICIONALNE DUBROVAČKE DUHOVNE BAŠTINE

OVE MISLI O SRPSTVU tri vjere govorio je Vojnović i na račun ideologa i teologa pravoslavnog Srbstva, koji su Srbe vidjeli jedino u pravoslavlju. O tome je napisao slijedeće: “Evo vam vašega pravoslavnog srpstva! Valja da se odlučite: ili ćete svečano izreći i naučiti narod da vjera nema nikakova posla s narodnosti, da Kristova vjera spasava, ali da su i pravoslavni i katolički Srbi – Srbi, ili izopćite (iz srpstva) svečano nas Dubrovčane i Peraštane itd, itd, i recite: eto vas tu – Bog s vama, vjera nas dijeli, Hrvati ste. Dalje je govorio da Dubrovčane neće moći lako popravoslaviti jer je katolička vjera duboko usađena u Dubrovniku, pa će svojim insistiranjem žnjeti ono što su posijali a to je “fanatizam, cijepanje samijeh Srba, kukavluk i ropstvo”. Lujo Vojnović je 1888. na kraju zaključio da je “srpska misao, s romanskim elementom, stvorila Dubrovačku republiku i ponosnu Boku.”

TAKVI POGLEDI nanijeli su veliku štetu korpusu srpskog naroda tri vjere, i na kraju stvorili instant nacije (identitete) – srpske neprijatelje.

(Od velikohrvatskih propagandista Ivan Kukuljević – Sakcinski je među prvima počeo sa propagandom hrvaštine kod Dubrovčana, Bokelja i primoraca. U “Nevenu” za 1855. počeo je izdavati svoje “Pjesnike hrvatske XV i XVI vijeka”, koji su za njega hrvatski jer su pisali “čistim čakavskim narječjem”. Takvi su po Kukuljeviću Šiško Menčetić (1454-1527), Đore Držić (1461-1501), Mavro Vetranović. Rešetar je navodio Kukuljevićevo mišljenje, “premda u jezičkim pitanjima Kukuljević nije nikakav autoritet”, jer se je od njega pokrenulo pitanje o najstarijem govoru Dubrovnika, za koji je Rešetar tvrdio da nikako nije čakavsko narječje i da ga “pozniji prepisivači”, kako je isticao Kukuljević, nisu mješali sa svojim štokavskim.

Štrosmajerova Jugoslavenska akademija u cilju propagande primorske hrvaštine, izdala je 1870. zbornik “Stari pisci hrvatski”. Politizaciju dubrovačkog srpstva i okolnog primorskog u velikohrvatskom smjeru, otpočeo je, dakle, Kukuljević – Sakcinski, još žešće nastavio Pavlinović, Štrosmajer i Jugoslavenska akademija znanosti i Matica hrvatska.

 

 
Dr Nikola Žutić

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.