Ovih dana je u Srbiji i Republici Srpskoj obeležena godišnjica zločina počinjenog 29. septembra 1991. od strane pripadnika hrvatskih “zengi” nad zarobljenim pripadnicima JNA u kasarni “Božidar Adžija” u Bjelovaru
OVIH dana je u Srbiji i Republici Srpskoj obeležena godišnjica zločina počinjenog 29. septembra 1991. od strane pripadnika hrvatskih “zengi” nad zarobljenim pripadnicima JNA u kasarni “Božidar Adžija” u Bjelovaru, kada su nakon predaje i zarobljavanja streljani pukovnik Rajko Kovačević, potpukovnik Miljko Vasić i kapetan prve klase Dragiša Jovanović.
Tom prilikom zarobljeno je 59 oficira, podoficira i građanskih lica na službi u JNA i oko 250 vojnika, koji su, nakon fizičkih i psihičkih zlostavljanja u logorima u Bjelovaru, razmenjeni 9. novembra iste godine u Bosanskom Šamcu. Ali ne svi.
Šestorica zarobljenih pripadnika JNA (Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hosjak, Boško Radonjić i jedna N.N.osoba), uglavnom sa područja Bjelovara, među kojima i dvojica Hrvata, izdvojena su i zatvorena u policijsku stanicu, odakle su ih noću 3/4. oktobra 1991. izvela uniformisana lica sa fantomkama na glavama i streljali ih iste noći u šumi Česma, nedaleko od mesta Malo Korenovo. Sa njima je bio i civil Savo Kovačiz Bjelovara, kojeg su dan ranije uhapsili u njegovom stanu pod optužbom da je “snajperista”, koji je, igrom slučaja, iako je zadobio tri prostrelne rane, preživio streljanje.
Za ubistvo šestorice zarobljenih pripadnika JNA i pokušaja ubistva jednog civila, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je u septembru 2001. optužilo četvoricu pripadnika bjelovarske policije: pomoćnika načelnika za operativne poslove Luku Markešića te pripadnike specijalne policije Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića, zbog krivičnih dela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i protiv civilnog stanovništva. Prema toj optužnici, Markešić je naredio šefu smene u policijskoj stanici Vagneru da pomenutoj trojici specijalaca preda ključeve od zatvora i tako im omogući da izvedu zarobljenike i odvezu ih na streljanje, što su ova trojica pod fantomkama i učinili.
Optuženi su dva puta nepravosnažno oslobađani, prvi put u decembru 2001. od strane Županijskog suda u Bjelovaru, a drugi put u februaru 2005. od strane delegiranog suda u Varaždinu, i to oba puta “zbog nedostatka dokaza” da su oni bili ubice pod fantomkama. Vrhovni sud RH ukinuo je obe oslobađajuće presude.
Na trećem suđenju, koje je počelo u septembru 2007. na Županijskom sudu u Varaždinu, tužilaštvo je izmenilo optužnicu tako što je iste optuženike umesto počinjenja teretilo za pomaganje u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika i civila (u optužnicu su ubačeni “nepoznati počinioci” koji su odveli zarobljenike na streljanje), za koja dela su, nepravosnažnom presudom toga suda iz decembra 2007, osuđeni na jedinstvene kazne, Markešić na četiri godine, a ostala trojica na po tri godine zatvora, što je bilo ispod zakonskog minimuma. U februaru 2011. Vrhovni sud RH ukinuo je i tu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Četvrto suđenje održano je pred Županijskim sudom u Zagrebu, koji je presudom od 17. novembra 2011, sve optuženike oslobodio optužbe “jer dela za koja se terete po zakonu nisu krivična dela”. Naime, u obrazloženju presude se kaže da se u činjeničnom opisu (nakon što su se optuženi dogovorili da otvore prostorije sa zarobljenicima, znajući šta ih čeka) “ne navodi niti jedna dalja aktivnost optuženika koja bi ih dovela u bilo kakvu vezu s nepoznatim osobama” koje su zarobljene osobe izvele iz policijske zgrade te ih u šumi “Česma” likvidirali. Na poslednju presudu žalba nije ni uložena, pa je ista postala pravosnažna.
Ovakav stav zagrebačkog suda o institutu pomaganja pri izvršenju krivičnog dela je protivan svakoj i pravnoj i zdravoj logici i životnom iskustvu. Ako naređenje nadređenog dežurnom smene da se specijalcima preda ključ od zatvora a ti specijalci ga i uzmu i sa njim i otvore vrata zatvora, znajući da će zatvorenici biti odvedeni na streljanje, nije pomaganje, onda zaista ne znam kakva druga radnja bi se mogla podvesti pod taj pravni institut.
A da je u pitanju farsa od suđenja govori i činjenica da zastupnik optužbe, iako je imao uputstva iz ukidne odluke VS, nije menjao optužnicu, a na oslobađajuću presudu nije ni žalbu uložio. Nisam pronašao podatak, iako sam se trudio, da su zastupnici optužbe u ovom predmetu za neprofesionalan rad dobili bilo kakve sankcije.
I ovaj bjelovarski slučaj ukazuje na već ustaljenu i prepoznatljivu praksu hrvatskih sudova nazvanu “ping-pong suđenja” – odugovlačenja, menjanja optužnica, prebacivanje predmeta na više tužilaštava i sudova sve dok se ne napravi “haos” u kojem se više ne zna ni “ko pije ni ko plaća” sa ciljem da se optuženi za zločine nad Srbima i pripadnicima JNA oslobode, ili, ako već “mora” da se proglase krivima, osude na minimalne kazne, često ispod zakonskog minimuma.
