STEPINČEV izvještaj Piju XII od 18. maja 1943. mnogi istoričari su doživljavali kao “bestidan falsifikat” svega onog istinitog što se događalo u doba provođenja najžešćeg genocida nad pravoslavnim Srbima.
Smisao izvještaja preko optužbi Srba (četnika) za krvoločne zločine bio je u tome da se pred papom aboliraju Pavelić i ustaše za sve stravične zločine koje su počinili. Javni tužilac Jakov Blažević, u procesu koji je vodio protiv Stepinca 1946, dobro je uočio kad je govorio o Stepinčevom bezočnom falsifikovanju istorije, da je to radio “kako bi uvjerio sv. oca Papu o potrebi učvršćenja Pavelićevog režima, učvršćenja NDH”. Kao “metropolita Hrvatske i Slavonije” papu je prvenstveno htio da obavijesti o “paklenom planu uništenja katolicizma na istočnoj obali Jadrana, koji pripremaju neprijatelji Crkve u tim krajevima”, a to su komunisti, “koji izvode svoje operacije pod imenom partizana, NOF-a ili antifašista”, i naročito “velikosrpski četnici” pod komandom Draže Mihailovića, “ministra londonske izbjegličke vlade”. Ti “iregularni odredi” počinili su, po Stepincu, “neopisive pokolje civilnog stanovništva u balkanskim ratovima protiv Turaka”, a njima su pripadali i sarajevski atentatori na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda, dok “sada izvode svoju djelatnost protiv hrvatskog katoličkog pučanstva, a bjesne također i protiv hrvatskih muslimana”.
Iznenađuje da Stepinac u drugi plan stavlja komunističku krivicu, pa navodi da “komunistički teror” nije ni na jednom mjestu izveden takvom strahotom i da nikada nisu bili počinjeni takvi pokolji slabih žena i nevine djece, kao što to čine srpski četnici: “Dok partizani ubijaju pojedine osobe, koje pripadaju vladajućim krugovima, četnici ubijaju sve, koji su katolici…”
PRITOM STEPINAC ne navodi konkretne slučajeve tih tobožnjih masovnih pokolja rimokatolika, osim “zvjerskog pokolja katolika” izvršenog u Gatima u Dalmaciji 2. oktobra 1942. godine, kada su četnici (Jugoslovenska vojska u Otadžbini) ubili nekoliko desetina Hrvata rimokatolika kao odmazdu za ubistvo jugoslavenskih oficira i vojnika (prilikom povlačenja u Crnu Goru) koji su kukavički sačekani i ubijeni u tom selu.
Stepinčev vokabular je vrlo sličan vokabularu neoustaša iz devedesetih koji, kao i Stepinac sa klerom, samo ponavljaju fraze o Velikoj Srbiji i velikosrpskoj agresiji na hrvatsko povijesno i državno područje (koje nije ni postojalo). Stepinac najviše ističe “verbalne delikte”, i to “zapaljive govore” nekakvih anonimnih četnika u kojima u futuru najavljuju da će srpski krajevi biti očišćeni od rimokatolika i od muslimana.
U izveštaju papi Stepinac optužuje četnike za tobožnje delikte koje su upravo prethodno izvršili Pavelić, hrvatske ustaše i rimokatolički kler, a to je “prisilni prijelaz katolika na srpsko pravoslavlje”. Kao dokaz takvih namjera Stepinac opet u futurističkom jezičkom izrazu pominje izjavu nekakvog “kapetana Miloša Jovanovića” da će sve katolike, intelektualce i imućne koji su se ogrešili o naš narod “nesmiljeno uništit”, a seljake i male ljude da će poštediti i učiniti ih pravim Srbima, prevodeći ih bilo dobrovoljno, bilo silom na pravoslavlje. Upravo su to pod Stepinčevim nadzorom izvršili rimokatolički kapelani prisilnim prevođenjem pravoslavnih Srba u rimokatolicizam, od kojih su mnogi nakon “prijelaza” ubijeni (računa se da je na taj način prevedeno preko 240.000 Srba).
Optužbe na račun Srbije zbog saradnje sa Rusijom
POSEBNA RAK-RANA Stepincu su bili “rimokatolički izdajnici” – Hrvati Jugoslaveni, koji su smjerali preko četničkih velikosrba da slome “hrptenicu katoličko-austrijskom mentalitetu hrvatskog naroda”, i to slamanjem upliva katoličke crkve na hrvatski narod. U izvještaju papi Stepinac upravo ističe takva dva izdajnika, odmetnika od rimokatolicizma i hrvatstva, i to splitskog masona Silvija Alfirevića, “upravitelja gimnazije u penziji” i katoličkog svećenika (književnika) Đuru Vilovića, “već dvadeset godina otpadnika, koji je napisao zloglasnu knjigu (roman) “Majstor duša”. Dalje je istakao da je njihov primjer “na žalost slijedio izvjestan broj osoba (brojni splitski četnici – N. Ž), koje su orijentisane radikalno u jugoslavenskom smislu”. [...]
Stepinac je u izvještaju papi istakao da je u jednom posebnom pismu Svetoj stolici odgovorio na lažne i mržnjom nadahnute denuncijacije sa srpske strane, a naročito od četnika, uperene protiv katoličke hijerarhije i katoličkog klera u Hrvatskoj. Potom je Stepinac prešao na “čistu” povijest kao temelj tih i sličnih denuncijacija. Počinje tumačenjem povijesti na Stepinčev subjektivan laički način, koji ne zavređuje da se detaljno analizira zbog obilja prohrvatskih mitoloških falsifikata i konstrukcija.
NASILNA OKUPACIJA, pa potom anektiranje srpskih zemalja Bosne i Hercegovine za Stepinca je čin Božijeg proviđenja, ali se u toj napetoj situaciji aneksione krize optužuje Srbija zbog veza sa Rusijom, optužuju Srbi zbog verbalnih napada na nadbiskupa Štadlera i biskupa Šarića. Poenta Stepinčevog izvještaja je u tome da “upozori” papu na opasnost sa pravoslavnog Istoka, na napredovanje istočne šizme u katoličke redove, kolonizaciju Srba u hrvatske katoličke krajeve i drugo.
Na kraju je papu podsjetio na milenijumske veze Hrvata sa Sv. stolicom, na nepokolebljivu vjernost Kristovoj vjeri, na njihovu ulogu branitelja kršćanstva – predziđa kršćanstva, na “žalosne ostatke ostataka nekada slavne kraljevine Hrvatske, dok su pravoslavci vlaške i srbske krvi preko Turaka dovedeni u hrvatske krajeve i borili se kao turski graničari protiv kršćana (moguće da su takvi bili Srbi islamske vjere tzv. Bošnjaci – N. Ž)”. Plašio je papu pobjedom velikosrpske ideje koja bi značila “uništenje katolicizma na sjeverozapadnom Balkanu, u Državi Hrvatskoj”, a “valovi ortodoksnog i ofenzivnog bizantizma udarali bi o granice Italije, dok se do sada razbijaju o hrvatsko Predziđe”.
Zato je pozvao Svetog oca da misli na vjernu hrvatsku naciju koja bi se dragovoljno žrtvovala za svete ideale Rimske crkve: “Ne bi bilo uništeno onih 240.000 prelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svim svojim crkvama i svojim samostanima”.
IZJEDNAČIO KATOLICIZAM I NDH
ALOJZIJE Stepinac, u izveštaju papi Piju XII je sebi dao za pravo da tvrdi kako je “napredak katolicizma usko povezan uz napredak Hrvatske Države, njezin opstanak uz njezin ostanak, njegov spas uz njezin”. Na samom kraju ovog “izvješća” je preporučio papinoj očinskoj brizi “našu Nezavisnu Državu Hrvatsku”, smatrajući da time na najbolji način preporuča Svetu vjeru u svojoj domovini i na Balkanu.
Utemeljivač lažne hrvatske mitologije i stereotipa
STEPINČEV BORAVAK u Rimu u proljeće 1943. godine (12 dana) komentarisao je, u svojim memoarima Nikola Rušinović, veleposlanik NDH u Italiji, a posebno je analizirao opširan Stepinčev izvještaj papi (devet strana) u pismu ministru Lorkoviću. Rušinović je pohvalio Stepinčev “napadaj na Srbe-četnike i komuniste, kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj”. Položaj zemlje Stepinac je ocijenio kao povoljan, dok je o “Poglavnikovim naporima i brizi da se čim prije uspostavi red, te o njegovu vjerskom raspoloženju i postupku prema crkvi govorio najljepšim riječima” (kako Stepinca citira Rušinović). Rušinović je naročito istakao Stepinčeve riječi posvećene odbrani NDH:
“Ne može se i ne smije se dozvoliti da bilo tko napada NDH i da baca loše svetlo na hrvatski narod, pa je zato i došao u Rim da pobija laži koje su servirane Svetoj Stolici”. Rušinović je dalje zapisao da je Stepinac nakon podnesenog izvještaja bio primljen od Sv. oca i zadržao se s njime u razgovoru (“samo”) jedan sat, a zatim je posjetio Maljonea, Montinija, razne kardinale i druge vatikanske dostojanstvenike.
Potom je Rušinović pisao o priznanju “Stepinčeve” Hrvatske pravoslavne crkve, koje je od strane Vatikana “primljeno jako dobro”: “U tome Sv. stolica gleda put k vjerskoj uniji i nestanak šizme (srpskog pravoslavlja – N. Ž) u Hrvatskoj. To bi za njih bio najdragocjeniji dar koji Hrvatska može pokloniti Sv. Stolici. Da bi se to pospiješilo, mišljenja su, da bi bilo potrebno osnivati grko-katoličke centre u krajevima gdje se nalaze pravoslavci i pustiti da na tome radi dr Šimrak… Neki od katoličkih predstavnika u Hrvatskoj neradim okom gledaju prijelaze na istočni katolički obred, ali Vatikan a i Stepinac slažu se u tome, jer da je to najlakši put, a i najbrži k uniji, što će nedvojbeno biti i od političke vrijednosti za NDH”.
IZ IZVJEŠTAJA UPUĆENOG papi u maju 1943, a i iz svojih drugih brojnih napisa, može se zaključiti da je Stepinac bio jedan od glavnih utemeljitelja lažnih stereotipa o svehrvatstvu jugoslavenskih (srpskih) prostora, jer je izmišljene istorijske podatke, fantastične istorijske konstrukcije nametao hrvatskim vjernicima i nevjernicima. Zbog svog neprikosnovenog uticaja na puk on je mogao mijenjati svijest hrvatskog vjernika.
Sličan uticaj imali su i neki drugi istaknuti nadbiskupi i biskupi, kanonici, koji su preko Stepinca širili mit o “Majci Božijoj – Kraljici Hrvata” . Nevjerovatne “povijesne” mitologije, neshvatljive zdravom razumu on je nametao kao dogmatsku istinu, npr. onu o 1.300 godina veza Hrvata sa Sv. stolicom, kao i onu o velikosrpskoj hegemoniji, o hrvatskom povijesnom prostoru i drugo. Zbog njegovog velikog uticaja u tom periodu, pisanje o Stepincu je u isto vrijeme i pisanje o istoriji RKC, odnosno o rimokatoličkom episkopatu i Katoličkoj akciji u razdoblju tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka.
O kolaboraciji vatikanskih čelnika sa pripadnicima talijanske i hrvatske vojske svjedoče brojni dokumenti i hrvatska štampa. Tako “Hrvatsko pravo” od 23. travnja 1943. (br. 49) piše o boravku papinog legata Markonea u Mostaru, kada obilazi hrvatske državne predstavnike, kao i talijanske i hrvatske vojne zapovjednike. S druge strane talijanska vlada je pokazivala određenu humanost prema interniranim Hrvatima i Slovencima, obično poslije zauzimanja i intervencije Vatikana (“u cilju poboljšanja položaja interniranih Hrvata i Slovenaca”).
Dr Nikola Žutić
Povezani tekstovi
