D.I.C. Veritas

Večernje novosti, 23.11.2017, Smrt najdražih teža od izbeglištva

Teška životna ispovest Kose Košević izbeglice iz Benkovca u Hrvatskoj

ZUBIN POTOK – Želja mi je dok sam živa da ispričam našu životnu priču. Iako mi to neće pomoći da povratim najdraže, želim da olakšam dušu. Da ostane negde zapisano kako smo prošli mi raseljena lica iz Hrvatske .

Kosa Košević iz Benkovca, već dvadeset i tri godine izbeglica u okolini Zubinog Potoka, priča svoju izbegličku priču. Nestrpljivo kao da želi da se priseti svih teških trenutaka, objašnjava da je i njena tada petočlana porodica krenula u zbeg te 1995. godine. Iz kuće sa brojem 32 krenuli su kaže posle ponoći. Sa nešto najosnovnijih stvari koje su nosili u rukama, pešaka su se pridružili koloni izbeglica. Iako ih je morila i žeđ i glad, ipak su, kaže, tada izvukli žive glave.

- Došli smo na Kosmet i prvih petnaestak dana bili smo u barakama kod jezera Gazivode. Iako smo ležali na dušecima na podu, barem nismo više bili gladni – priča Kosa sedeći na krevetu u jednoj prostoriji vikendice koja im je dodeljena kao prinudni smeštaj. Iako se nadala da će tu naći mira, njihove tragedije su, kaže, tek usledile.

- Najstarijeg sina Duška, koji je i po izbeglištvu radio kao vojno lice u Kuršumliji, ubili su mi danski vojnici KFOR-a. Došao je da nas poseti i prvog dana negde između sela Ugljara i Varage, zaustavili su ga vojnici KFOR-a da ga legitimišu. Tada su mu rekli da će ga ubiti ako ga ponovo budu videli, ali se on nije nadao nesreći.

Ništa on nije bio kriv, ubili su ga narednog dana kada je krenuo da kupi nešto namirnica a zasmetao im je samo što je Srbin. Čula sam kasnije da su ga pregazili tenkom – nastavlja priču Kosa lomeći ruke koje vidno podrhtavaju. Ne može da se seti tačnog datuma nesreće, ali se priseća da su ga držali četiri dana mrtvog i tek petog dana ga vratili u sanduku porodici. Od tuge za bratom i umorna od izbegličkog života, nekoliko godina kasnije, marta 2013. godine, umire joj i kćerka Milka, koja nije mogla da se pomiri sa bratovljevom smrću.

- Milka je preminula od srca u niškoj bolnici i tamo smo je i sahranili. Imala je nešto ušteđevine jer je bila vredna i radna. Bavila se ručnim radom i šivenjem i tako je zarađivala po koji dinar – sve usporenije priča Kosa tešu životnu ispovest. Od tuge za sinom i kćerkom, pre tri godine umire joj i suprug Jovan u sedamdeset i prvoj godini života. A ona sa sinovima, Slobodanom i Zlatkom nastavlja, kaže, mučenički život.

- Iako sam nasledila suprugovu penziju, najteže mi pada što mi sinovi nigde ne rade. Slobodan je građevinac po struci a ima i kuvarski zanat. Ali nigde ne može da nađe posao. Mlađi Zlatko često ide u seču drva, ali to mu je jako naporno – priča ova žena koje su nedaće pritiskale ostavljajući traga na njeno zdravlje. I dok objašnjava da najmlađi sin ima devojku, takođe, izbeglicu iz Hrvatske, kaže da bi najviše volela da se on nekako skući. Jer u kući u kojoj su nastanjeni nedostaje mnogo toga. Pohabani nameštaj, kaže, i ne primećuje, ali joj je žao što teško žive zbog sinova.

- Eto, iako smo kupili nešto malo drva nećemo imati ogreva za čitavu zimu – kaže Kosa posle duže pauze dok posmatra Slobodana kako stoji kraj starog šporeta pokušavajući da se zagreje. Mada je u prostoriji pristojna temperatura, kaže, da je i njoj i njenom sinu hladno u duši. Da im je najteže da zacele rane koje su im otvorene smrću najdražih.

- Mada sam nasledila suprugovu penziju, rado bih dala svaki dinar samo da su mi oni živi – kroz suze završava svoju mučnu priču Kosa, koja se samo nada da će joj sinovi imati bolju budućnost.

POMOĆ

- PENZIJA koju sam nasledila od supruga je minimalna i sigurno ne bismo preživeli da ne dobijamo pomoć u hrani i higijeni od Komesarijata za izbeglice. I poverenik u opštini Zubin Potok, Mladen Utvić često nam kupi i donese nešto od namirnica. Tako da preživljavamo nekako – priča Kosa , koja, kao da predoseća pitanje šta im je najpotrebnije, brzo dodaje da joj najviše nedostaju članovi porodice. Žao joj je i što nema više njihovih slika, osim par koje drži zalepljene na frižideru. Tu su joj kaže stalno na vidiku ali u sećanju su joj neprestano.

IMOVINA

-U Benkovcu smo imali kuću ali smo se bavili i poljoprivredom jer smo imali i imanje na selu. Najstariji sin koji je radio kao vojno lice, imao je stan u Zadru. Iako nam je sva imovina tamo ostala sve bih dala samo da su mi sin, suprug i kćerka živi – govori Kosa dok nas ispraća iz jedne od kuća u svojevrsnom izbegličkom naselju u okolini Zubinog Potoka, gde živi još desetak porodica izbeglih iz Hrvatske.

Dragana Zečević

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.