Kao prava braća, zajedno smo jeli, pili, živjeli. Država neka radi što hoće, a bol za bratom ne može se platiti nikakvim novcem, kaže Dragan Oljača iz Australije, s kojim se država odbija nagoditi
Branko Oljača (36) odveden je iz svoga stana u Sisku 24. kolovoza 1991. Nepoznati pripadnici PU Sisak uhitili su ga i “maricom” odvezli u policijske prostorije radi ispitivanja. I sam je tada, inače, radio u policiji. Prebačen je nešto kasnije na nepoznato mjesto i usmrćen, ne zna se ni danas kako je stradao.
Tijelo je pronađeno 28. kolovoza. Za ratni zločin u Sisku, ubojstva 23 srpska civila i jednog ratnog zarobljenika, pravomoćno je osuđen Vladimir Milanković, ratni zamjenik načelnika PU Sisak. Kažnjen je s deset godina zatvora.
Presuda je prije dvije godine pokrenula niz tužbi za naknadu štete, a odštetu su zbog smrti bliske osobe zatražili i Brankov otac Ljuban te brat Dragan iz Australije, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, stalnoj službi u Sesvetama. No, dok se država lani u prosincu nagodila sa žrtvinim ocem te mu isplatila 220.000 kuna zbog smrti sina, Draganovo im je potraživanje, kako su tada naveli, “i dalje sporno”.
Dragan mora dokazivati kako je s bratom bio blizak, što je nevjerojatno jer je neosporno da su njih dvojica živjeli prvo u istom stanu s ocem, o kojem su zajedno brinuli, a zatim stan do stana i nastavili su si pomagati – govori osječki odvjetnik Dinko Matijašević, koji zastupa Oljače u tom sporu.
No, Odvjetništvo tvrdi, pojašnjava on, kako nije dokazano da je između braće postojala trajnija zajednica života, navodi kako su živjeli u zasebnim kućanstvima i nisu bili u ekonomskim odnosima pa se međusobno nisu trebali ni pomagati.
Sudski su troškovi, upozorava odvjetnik, još u studenome narasli na 99.000 kuna. Sudski se postupak nepotrebno oteže, a pozivaju se 87godišnji svjedoci koji nemaju nikakva saznanja, niti planiraju doći na sud. Svjedok u lipnju, primjerice, potvrdio je navode naše tužbe i isplaćeno mu je 506 kuna troška na račun države – navodi.
Branko i Dragan rođeni su u Glini, a odrasli i školu završili u Sisku. Branko je radio u policiji, a Dragan i otac im u INAi. Kada mu je brat poginuo, Dragan je bio s roditeljima i kćerkicom na selu na godišnjem odmoru, a supruga mu i brat ostali su raditi u Sisku.
Moja ga je supruga tražila i išla u policiju dva dana, nisu joj ništa rekli, tek nakon pet dana su zvali da dođe u mrtvačnicu kako bi ga prepoznala. Nije smjela reći kako je to on jer se bojala, to joj je sugerirao jedan policajac – priča nam 64godišnji Dragan.
Prijatelj mu je, Hrvat, došao u Glinu reći što mu se zbilo s bratom, kako bi ga upozorio da se ne vraća u Sisak. Pobjegli su na Kosovo, odakle su pet godina kasnije uz pomoć UNHCRa odselili u Australiju.
Kao prava braća, zajedno smo jeli, pili, živjeli. Država neka radi što hoće, a bol za bratom ne može se platiti nikakvim novcem – zaključuje Dragan.
Odštetu je zatražio i Pero Dragojević iz Sunje, no Općinskom sudu u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, a i njega zastupa Matijašević. No, taj je postupak sud nedavno odlučio staviti po strani. Postupak se prekida jer je, obrazloženo je, Vladimir Milanković podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnoga suda pa se čeka taj rasplet.
Sisački je sud, pak, u siječnju dosudio 660.000 kuna odštete trima članovima obitelji ubijenoga Stanka Martinovića, koji je iz svoje kuće u Novom Selu kod Siska odveden 23. rujna 1991.
Marin Penavić
Povezani tekstovi
