U Hrvatskoj je poslije izbora upaljen desni žmigavac, ali teško da će biti skretanja
Piše Jasmin Klarić
Činilo se kao prilično rutinska stvar. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina omogućava da manjinski jezik i pismo uđu u službenu upotrebu ako pripadnika manjinskog naroda u jedinici lokalne samouprave ima više od jedne trećine. Do te, 2013. godine, zakon se primjenjivao bez problema, a po Hrvatskoj je na dosta mjesta bilo dvojezičnih tabli, uključujući čak i imena mjesta i gradova napisana na – ćirilici.
A onda su objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine, po kojem je u Vukovaru Srba bilo više od trećine. Tadašnja Vlada lijevog centra, koju je vodio današnji predsjednik Republike Zoran Milanović (onda predsjednik Socijaldemokratske partije, SDP-a), nije namjeravala kršiti propise vlastite države. Uostalom, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Srpska samostalna demokratska stranka (SDSS), dok su imale većinu u Gradskom vijeću Vukovara, još 2009. godine izmijenile su i Statut grada kako bi se omogućila ravnopravna upotreba ćirilice u javnoj komunikaciji.
Uglavnom, te 2013. su se po Vukovaru krenule postavljati nove table s nazivima državnih institucija, napisani dvaput, jednom na latinici, drugi put na ćirilici. Otvorio se – pakao.
Čekićima na ćirilicu, Ustav i suživot
Vukovar u Hrvatskoj ima mitsko mjesto u priči o procesu stvaranja države. Grad koji je u ratu 1991. godine srušen do temelja, u kojem su nakon pada počinjeni ratni zločini nad vojskom i civilima, jedno je od ključnih mjesta suvremenog hrvatskog identiteta. I taj status se pažljivo kultivira – svakog 18. studenog, na dan kad su srpske snage i nekadašnja JNA zauzele grad, pale se svijeće po cijeloj Hrvatskoj, a dio obrazovnog programa u osnovnim školama su izleti u “grad-heroj”.
U idealnom svijetu, ćirilica u službenoj upotrebi bi se mogla tretirati kao konačna, mirnodopska pobjeda Hrvatske kao moderne države koja je u stanju u ime ljudskih prava izdići se iznad sad već davnih ratnih razaranja i neprijateljstava. Kao zalog za neku bolju budućnost ljudi koji su, nakon svega i unatoč svemu, ipak ostali živjeti jedni pored drugih.
Idealan svijet, međutim, na ovim prostorima nikad nije imao previše šanse. Kad se na atmosferu naelektriziranu nacionalnim trzavicama dodala činjenica da je HDZ u to vrijeme bio u opoziciji – što članovi ove stranke doživljavaju kao neprirodno i jedva izdrživo stanje – bilo je jasno da slijedi kaos. Pod tihim pokroviteljstvom stranke koja je prije samo četiri godine mijenjala gradski statut kako bi omogućila ravnopravnost ćirilice u Vukovaru, organizirani su žestoki prosvjedi, čiji je vrhunac bilo razbijanje dvojezičnih ploča čekićima.
Uspon Ivana Penave
Od vukovarske graje, koju je HDZ u Zagrebu politički u potpunosti podržavao, tresla se mjesecima cijela država, dok Vlada, zapravo, nije digla ruke od daljnjeg inzistiranja. U svim tim događanjima, u Vukovaru se istaknuo mladi profesor tjelesnog u lokalnoj školi, Ivan Penava, koji je kao kandidat HDZ-a na proljeće te godine prvi put izašao na izbore kao kandidat za gradonačelnika. I izgubio. Međutim, bio je to tek početak. Uskoro je, na izvanrednim izborima raspisanim jer je dotadašnji gradonačelnik (SDP-ovac) osuđen zbog pokušaja da većinu u Gradskom vijeću osigura “kupujući” podršku HDZ-ove vijećnice, Penava ipak postao gradonačelnik. Na toj funkciji je i do danas.
Osim što je gradonačelnik, Penava je i predsjednik stranke o kojoj danas priča cijela Hrvatska, regija, pa i mnogi europski mediji. Svoje neslaganje s Plenkovićem, koji za njega nije vodio dovoljno desnu politiku, pokušao je prvo razriješiti kandidirajući se unutar stranke u ekipi kontra Plenkovića za mjesto potpredsjednika HDZ-a. Nije prošao, pa je napustio HDZ. Ovih dana, pak, sa smiješkom u kutu usana, priča kako će izgledati buduća Vlada u kojoj će sjediti DP i HDZ, a koju će voditi – Andrej Plenković. I u kojoj neće biti članova SDSS-a.
“Kroatizacija” Hrvatske
Ovdje, na ovoj točci – Srbi van iz Vlade, desni Domovinski pokret u nju – uglavnom se, hiperventilirajući, zaustavlja većina analitičara. Predizborni program Domovinskog pokreta svakako daje za zaključiti da postoji razloga za zabrinutost o značajnom skretanju Hrvatske udesno, nakon osam godina vladavine HDZ-a kojeg je Plenković ipak držao bliže desnom centru nego klasičnoj desnici.
Domovinski pokret, pak, obećava povratak domovinskog duha u sve pore društva. Počinje s obrazovanjem, u kojem će se još više učiti o Domovinskom ratu, ali i o “pravoj istini iz Drugog svjetskog rata”. Iz lektira će se izbaciti “moralno neprimjerene, sablažnjive i vulgarne knjige”. Izmijenit će se zakoni koji omogućavaju sklapanje istospolnih zajednica, a iz vrtića će se izbaciti “globalističke ideje koje roditelji ne žele”. Jasno, kako i odgovara far-rightu novog doba, politika prema migrantima je krajnje restriktivna.
Osnovat će se posebno povjerenstvo koje bi trebalo “kroatizirati” sve kanale državne televizije i radija, a javno financiranje tjednika Srpskog narodnog vijeća “Novosti” će se – ukinuti. “Novosti” su ovdje posebna crvena krpa za svakog desničara, jer se radi o mediju koji ne piše samo o folklornim plesovima, nego i o nacionalnoj politici, često vrlo kritično prema HDZ-u, korupciji i nacionalizmu koji su impregnirani u domaću stvarnost. Pa gdje to ima da se, državnim parama, kritizira država, pitaju se već godinama domaći desničari.
Imovinski pokret i pripadajuća magla
Sve te ideje razlog su svojevrsne moralne panike koja je u dijelu građanski orijentirane javnosti nastala nakon što je postalo jasno da će HDZ, rado i brzo, sklopiti koaliciju s tim i takvim DP-om. Međutim, takvo razmišljanje, kako se i pokazalo posljednjih desetak dana, ima u sebi ugrađenu sustavnu grešku. Domovinski pokret je naime, više interesna skupina nego politička stranka (radi čega već imaju i nadimak – Imovinski pokret).
Ključni igrač DP-a nije Penava, već njegov zamjenik Mario Radić, slavonski poduzetnik blisko povezan s ekonomski najvećim igračem u Hrvatskoj, Pavom Vujnovcem. Od malog, lokalnog distributera plina, Prvog plinarskog društva, Vujnovac je napravio megatvrtku, bez koje se danas ne može zamisliti domaća energetika. Nije, sigurno, odmoglo to što je distribuirao Gazpromov plin. Vujnovac, to jest njegova tvrtka, danas ima svojevrstan monopol i na američki ukapljeni plin koji u Hrvatsku dolazi preko LNG terminala na Krku, jer su zakupili sve kapacitete LNG-a terminala za narednih deset godina.
I ništa više nije bilo važno
No, to nije sve. Osim, recimo, Luke Ploče, poslova oko teretnog željezničkog prometa, udjela u domaćem trgovačkom lancu Pevex (gdje je suvlasnik i Radić), Vujnovac je i najveći pojedinačni vlasnik dionica Fortenove, gigantskog poduzeća koje je, pod imenom Agrokor, bilo carstvo nekad najmoćnijeg hrvatskog biznismena, Ivice Todorića. Fortenova ima u svom vlasništvu i tri poljoprivredna kombinata (koja se prodaju), te 30 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta u zakupu.
Vujnovac je, ukratko, što se Hrvatske tiče, po mnogo čemu ključni igrač u pitanjima energetike i poljoprivrede. On sam za sebe kaže da je politički u centru i da nema, niti mu treba, ikakav utjecaj na Domovinski pokret.
Pa opet, od svih priča o ideologiji, o teškim pregovorima koji će uslijediti oko programa i podjele resora u Vladi nakon što je HDZ prihvatio temeljni zahtjev DP-a, da SDSS ne bude dio vlasti, priča se posložila u samo nekoliko sati. Kad je Plenković DP-u ponudio na pregovaračkom stolu energetiku i poljoprivredu, ništa drugo više nije bilo važno.
Kao da je za njih pregovarao najveći neprijatelj
Kad se prašina slegla i nakon što je odjednom rasterećeni Plenković sa smiješkom od uha do uha objašnjavao detalje dogovora sa strankom Ivana Penave, simpatizeri DP-a bili su u šoku. Čak ni sama matematika nije djelovala logično, stranka s ukupno petinom mandata u vladajućoj koaliciji je dobila tek tri od 19 mjesta u Vladi. Iako je najveći, strateški partner HDZ-a, DP nije dobio niti jedno od najvažnijih ministarstava (obrana, financije, unutarnji i vanjski poslovi). Uz to, ova tri resora su, zapravo, bila tek jedno i po ministarstvo u odnosu na postojeći raspored.
Prva kazna već za koji tjedan?
To stranku, međutim, nije nimalo smelo. Njeni čelnici, saborski zastupnici i budući ministri objašnjavaju danima kako je, eto, postignut dogovor realan i za njih povoljan, kako će utjecati na politiku na kapilaran način i kako se, ni slučajno, ne radi o izdaji vlastitih birača. Kojima su zabranili komentiranje na stranačkim društvenim mrežama.
S obzirom na to da je očito kako je za ključan dio stranke najbitnije da imaju pod kontrolom resore energetike i poljoprivrede, teško je vjerovati da bilo što nevezano za te djelatnosti može destabilizirati Vladu i koaliciju naredne četiri godine. DP bi mogao “porez” za ovakav dolazak na vlast brzo platiti, već 9. lipnja na izborima za Europski parlament, na kojima su računali na siguran prelazak izbornog praga i jedan mandat, ali nije isključeno da će ih birači žestoko kazniti da ovakav pakt s Plenkovićem i HDZ-om.
HDZ ili Drugo plinarsko društvo
A u Plenkovićevoj stranci pjenušaju od zadovoljstva ovakvim raspletom. Ne samo da su ostali na vlasti, nego su sve ključne poluge ostale u njihovim rukama. Što se tiče energetike i poljoprivrede, Bože moj, i dosad su stvari tako bile posložene da je Tonino Picula iz SDP-a Vladu znao zvati – Drugo plinarsko društvo, aludirajući na najpoznatiju tvrtku Pave Vujnovca.
Uostalom, ako bi iz DP-a inzistirali na nekim od čudesa iz svoje ideološke bilježnice, u HDZ-u to neće pasti na gluhe uši i tvrda srca. Članstvo stranke je ionako mnogo desnije od vodstva, a vodstvu je, Bože moj, ionako najbitnije da je na vlasti.
Teško je, ipak, očekivati najradikalnije mjere, poput recimo, deratifikacije Istanbulske konvencije. Radi se o međunarodnom dokumentu koji nastoji pospješiti borbu protiv nasilja u obitelji, a koji je amblematska meta desnice zbog navodne promocije rodne ideologije. No, Plenković je ionako već dao naznačiti da od toga neće biti ništa, a u DP-u su – slegnuli ramenima.
Hrvatska, ukratko, ni u ovoj vladajućoj kombinaciji neće skretati previše udesno. Nije dobro za biznis, rekli bi cinici.
Žudnja za Bruxellesom
Stvari se donekle mogu promijeniti ako Plenković ode na neku od visokih EU funkcija koje će se dijeliti ovog ljeta. S njim se čak spekulira i kao s ozbiljnim kandidatom za šefa Europske komisije, ako iz bilo kojeg razloga izvisi dosadašnja predsjednica EK Ursula von der Leyen, što je uvijek moguće u kompliciranim poslijeizbornim pregovorima članica Unije.
Kormilo HDZ-a bi, lako moguće, u tom slučaju preuzeo netko desniji od Plenkovića, pa bi stvar mogla postati manje predvidiva, pogotovo ako će DP-u padati biračka podrška, pa će i oni osjećati potrebu da pokažu da se nisu posve utopili u HDZ-u. No, u ovom slučaju to vjerojatno ne bi vodilo raspadu koalicije, nego nešto desnijoj državnoj politici, ali opet s ogradom da to sve skupa ne bude previše iritantno za EU, ili, sakloni Bože, loše za biznis.
Izbori koji su izgubljeni prošlog ljeta
Opoziciji se tako pišu gotovo sigurne četiri godine istog statusa. To je već treći mandat u kojem HDZ vodi državu i, kad prođe njegova polovica, bit će to duže i od vremena u kojem je Hrvatsku vodio Franjo Tuđman. Hoće li deveta, deseta, jedanaesta i dvanaesta godina daleko od vlasti biti dovoljna za ključne strateške promjene u oporbenim strankama, e to je već mnogo kompliciranije pitanje.
Naime, HDZ zapravo nije ove izbore dobio 17. travnja 2024., već krajem lipnja 2023. godine. Tad je stranka Možemo!, zelena ljevica koja drži vlast u Zagrebu, odlučila da neće u predizbornu koaliciju s najjačom oporbenom strankom na razini države, SDP-om. Ako je cilj rušenje HDZ-a s vlasti, to je bila kobno pogrešna odluka.
Hrvatski izborni sustav je takav da jako favorizira najsnažnije liste, kojima pripada najviše glasova od onih lista koje su ostale ispod izbornog praga od pet posto. Ukratko, HDZ je na posljednjim izborima osvojio 61 mandat, SDP (s partnerima) 42, a Možemo! deset mandata u Saboru. Da je odluka iz ljeta 2023. godine bila drugačija, zajednička lista SDP-a i Možemo! bi, s ovim istim rezultatima, imala 58 mandata, koliko bi osvojio i HDZ.
Može li Možemo! sazreti kao stranka?
Iz Možemo! će danas kazati kako oni sigurno ne bi privukli toliko glasova da su išli zajedno sa SDP-om, međutim, gotovo je sigurno da bi konačni zbroj mandata na ljevici i lijevom centru bio viši od sadašnja 52 i da bi to značajno otežalo posao HDZ-u u pokušaju sastavljanja većine u Saboru. Uostalom, nije isključeno da bi zajednička lista koja bi svojim anketnim rezultatom bila blizu rezultatu HDZ-a na birališta privukla još više birača željnih promjene vlasti nego što je to bilo 17. travnja.
Kako sad stvari stoje, ako se u perspektivi želi pobijediti HDZ na narednim parlamentarnim izborima (redovni rok je 2028. godina), Možemo! će morati u drugi plan staviti vlastitu ideološku čistoću na kojoj su dosad toliko inzistirali. I ne radi se samo o predizbornoj koaliciji sa SDP-om, već i o mogućim poslijeizbornim kombinacijama s desnim Mostom. U sadašnjem odnosu snaga, naime, sama ljevica i centar nemaju dovoljno snage da bi mogli računati na većinu u Hrvatskoj, pa bi se lako moglo dogoditi da za skidanje HDZ-a treba suradnja s onima s kojima si svjetonazorski prilično različit. Je li hrvatska politika dovoljno zrela za to, pitanje je na koje će se odgovor tražiti u godinama koje slijede.
SDP usred dvije kampanje
Što se tiče SDP-a, stvari ne stoje dobro, ali ne stoje ni – loše. Za stranku koja je dva puta predvodila ne-HDZ-ovsku vlast u Hrvatskoj izborni poraz nikad ne može biti dobra vijest. Pogotovo kad ni rezultat nije značajnije bolji od onog prije četiri godine (njihova koalicija je sad uzela 42, 2020. godine 41 mandat). Međutim, ovo nisu bile obične četiri godine za SDP.
Stranka je doživjela najveći raskol u povijesti, iz nje je izbačeno čak 18 saborskih zastupnika, jer nisu poštivali odluke stranačkih tijela, a u dva najveća grada, Zagrebu i Splitu, nisu prestajali ciklusi egzistencijalnih kriza stranačkih ogranaka. U ta dva grada situacija i dalje nije bajna, a SDP je tamo tek sjena onoga što je nekad bio, međutim, na državnoj razini se priča ipak donekle stabilizirala. Posljednja anketa stavlja SDP na potporu od preko 23 posto, šest postotnih bodova iz HDZ-a, što doista nije previše u odnosu na razlike u posljednje četiri godine. Pritom je Možemo! daleko iza, na devet posto, iako je u nekim periodima od 2020. naovamo znao biti i izjednačen sa SDP-om, čiji su konačni pad strastveno zazivali režimski mediji.
Nakon europskih izbora, SDP čekaju i unutarstranački izbori, na kojima se dosadašnji predsjednik Peđa Grbin možda neće ni kandidirati. No, nije još ni odustao od te ideje, kao što ni njegovi potencijalni konkurenti nisu odustali od svojih ambicija, pa se kroz medije ovih dana da dosta pročitati i o zamjerkama dijela stranke na Grbinov račun, iako takve stvari nikad nije dobro raditi u toku predizborne kampanje (9. lipnja su, valja ponoviti, izbori za Europski parlament).
Gubitnik Milanović ili pobjednik Milanović?
Član SDP-a, pak, nije onaj koji je trebao biti njihov premijerski kandidat. Predsjednika Republike Zorana Milanovića je Ustavni sud spriječio u ideji da se kandidira na izborima ili da pokuša okupiti većinu u Saboru nakon izbora. Međutim, na kraju ove godine dolaze i predsjednički izbori na kojima bi Milanović mogao biti ozbiljan favorit.
Naime, u Hrvatskoj se od posljednje pobjede Franje Tuđmana 1997. godine još nikad nije dogodilo da predsjednik postane kandidat glavne stranke na vlasti. S obzirom na to da je HDZ upravo dobio svoju treću Vladu, to svakog kandidata Plenkovićeve stranke za predsjednika države odmah stavlja u nezgodnu poziciju.
Milanović se, istina, u svom predsjedničkom mandatu dosta otuđio od dobrog dijela lijevih birača koji su za njega glasali početkom 2020. godine, ali nije nimalo isključeno da će svojevrsna kapitulacija Domovinskog pokreta u pregovorima s HDZ-om dio birača te stranke usmjeriti prema njemu. Pogotovo ako mu protukandidat bude netko koga će desnica doživljavati kao Plenkovićevog čovjeka (ili ženu). Milanović nije još, doduše, potvrdio da će se natjecati za drugi mandat, ali kako je u intervjuima pred parlamentarne izbore poručivao da će se borba za skidanje HDZ-a s vlasti možda morati voditi u više rundi, čini se da je to ipak samo stvar formalnosti.
Fascinantni Milorad Pupovac
A nakon analiziranja vlasti i opozicije, valja reći koju i o stranci koja nije ni jedno, ni drugo. SDSS Milorada Pupovca, naime, nije dio Vlade, ni vladajuće koalicije, ali će, kako su i sami najavili, u Saboru i dalje podržavati Plenkovića, o kojem Pupovac i dalje govori vrlo biranim riječima. Inzistiranje Domovinskog pokreta na tome da SDSS ostane izvan vlasti tako je zastupnike srpske nacionalne manjine pretvorilo u nešto poput čuvene Schrödingerove mačke iz kvantne mehanike, one koja je u isto vrijeme i živa i nije živa. E, tako su i SDSS-ovci u isto vrijeme dio vladajuće većine i nisu njen dio. Schrödingerovi Srbi.
Pupovčevi javni istupi nakon dogovora DP-a i HDZ-a koji su ostavili SDSS po strani su fascinantni. Pun razumijevanja za Plenkovića, čovjek ozbiljno tvrdi da je za dolazak ekstremne desnice na vlast kriva – opozicija! Posebno Zoran Milanović koji je u kampanji, eto, tvrdio da DP-ovci nisu loši dečki, nadajući se da će biti dio antihadezeovske većine nakon izbora. Pupovac ga optužuje da je time “oprao” Domovinski pokret pa, eto, valjda Plenkoviću nije preostalo ništa drugo nego da ih tako mirisne uzme u Vladu.
Krotko i radosno
Problem s ovakvim Pupovčevim stavom, osim elementarne logike, elementarne politike i elementarne pristojnosti je taj što se čini da se radi i o pranju vlastitih ruku. Naime, razlozi zbog kojih je ostatak opozicije napravio sanitarni kordon ne prema ekstremno desnom Domovinskom pokretu, nego prema HDZ-u, leže i u cijelom nizu stvari koje su, krotko i radosno, svojom šutnjom ili svojim glasovima u Saboru podržali Pupovac i zastupnici SDSS-a. Od cijele serije gadnih korupcijskih afera, preko finalnog pokušaja obračuna s medijima glasanjem za tzv. Lex AP na zadnjoj sjednici Sabora (zakon kojim se novinarskim izvorima u korupcijskim aferama prijeti višegodišnjim zatvorom), pa do izbora kontroverznog suca Ivana Turudića za prvog čovjeka Državnog odvjetništva, na SDSS je Plenković uvijek mogao računati.
Sad više, eto, ne može i ne smije. Odnosno, može, ali kao ne smije. Uostalom, po svemu sudeći je ionako najbitnije samo da sve skupa ne bude – loše za biznis.
Povezani tekstovi
