D.I.C. Veritas

Portal Novosti, 07.04.2022, Prizma revizionizma

SNV-ov Bilten spominje čak 506 slučajeva revizionizma, govora mržnje i nasilja prema Srbima u 2021., što je u odnosu na 2020. više nego dvostruko povećanje. Zabilježeno je i gotovo deset puta više grafita i znakovlja mrzilačkog sadržaja. Potres na Baniji, lokalni izbori, obilježavanje Vukovara i popis stanovništva neki su od povoda koji su doveli do iskazivanja netrpeljivosti prema Srbima i njihovim političkim predstavnicima

Large 1remetinec
Grafiti u pothodniku u zagrebačkom Remetincu

Krajem lanjskog februara na zagrebačkom Zelenom trgu pojavili su se (novi) grafiti sadržaja “Ubij Srbina” uz prateće simbole ustaškog pokreta i kukaste križeve. Ni mjesec dana kasnije, na fasadama niza stambenih zgrada u Vukovaru osvanuli su grafiti istog sadržaja uz dodatak “keltskog križa”, globalnog neonacističkog simbola, i poruku “Hrvatska do Zemuna”, kao i potpis navijačke grupe Bad Blue Boys.

U Kninu je ispod grafita “Ubij Srbina” potpisana Torcida, također uz neizostavne simbole ustaškog pokreta. Riječka navijačka skupina Armada iscrtala je pak grafite u čast proglašenja NDH i nacističke Njemačke s natpisom “antifašistkinje kurve”. Zabilježeni su i drugi slični mrzilački grafiti: ponovno riječki “Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati”, a početkom maja na zagrebačkom Kvaternikovom trgu poruke “Noću sanjam mrtve Srbe” i “Ubij pedera da Srbin nema brata”.

U Velikoj Gorici zabilježen je mural sa zastavom NDH, uz službenu oznaku ustaškog pokreta. Ljetos je na otočiću Drveniku kod Šibenika jedna stijena zagađena porukom “sve Srbe poklati”. Grafiti su bili usmjereni i protiv saborskog zastupnika srpske manjine Milorada Pupovca: “Pupovac četnik krepaj”, “Ubi Srbina, istjerajte Pupovca”, “Srbe na vrbe” itd.

Dio je to fasadnih gadosti koje su se, između ostalog, našle u novom Biltenu Srpskog narodnog vijeća “Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2021.”, čiji su autori istraživači Tihomir Ponoš i Nikola Vukobratović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj.

“Zapravo stvari treba nazvati onakvima kakvima jesu – srpsko nacionalno podrijetlo je u Hrvatskoj i danas, duboko u 21. stoljeću, predmet netrpeljivosti i mržnje”, napisala je bivša pučka pravobraniteljica Lora Vidović u predgovoru

Da sažmemo rezultate njihovog istraživanja: u usporedbi s 2020. godinom, kada ih je bilo “samo” 30, lani je zabilježeno čak 297 grafita i znakovlja koji sadrže govor mržnje i etničku netrpeljivost, što je dakle gotovo deset puta više. Premda je koronavirus u prvoj pandemijskoj godini, zbog lockdowna i drugih mjera, usporio trend vrijeđanja i prijetnji upućenih Srbima i srpskim institucijama u Hrvatskoj, on je od lani ponovno u porastu.

Prošle je godine zabilježeno 26 fizičkih napada na Srbe, što je u usporedbi s godinom ranije za pet više. Bilten spominje ukupno čak 506 slučajeva revizionizma, govora mržnje i nasilja prema Srbima, što je za razliku od 2020., kada je taj broj iznosio 214, više nego dvostruko povećanje. Podaci su u velikoj mjeri prikupljeni iz medija, ali i iz prijava SNV-u, no kako ističu autori, teško da obuhvaćaju baš sve slučajeve koji su se dogodili. No zaključak je, koji u predgovoru Biltena iznosi njegova autorica, bivša pučka pravobraniteljica Lora Vidović, nedvosmislen: “Zapravo stvari treba nazvati onakvima kakvima jesu – srpsko nacionalno podrijetlo je u Hrvatskoj i danas, duboko u 21. stoljeću, predmet netrpeljivosti i mržnje.”

Početak 2021. u cijeloj zemlji obilježilo je suočavanje s posljedicama katastrofalnog potresa na Baniji. Premda je katastrofa nesumnjivo jednako pogodila i Srbe i Hrvate i Bošnjake i Rome, dakle sve koji žive na tom području, nije manjkalo komentara usmjerenih protiv srpske zajednice u Hrvatskoj. Pritom se iz javne komunikacije nastojao potisnuti legitiman naziv Banija, koji je navodno srbizam, u korist Banovine. A sisački biskup Vlado Košić iskoristio je obilježavanje povijesnog događaja iz 16. stoljeća (bitku za Gvozdansko) kako bi potres usporedio s “tlačenjem” koje su stoljećima nad Hrvatima provodili drugi neprijatelji – Turci, komunisti i Srbi.

Grafit u Savskom gaju u Zagrebu

Grafit u Savskom gaju u Zagrebu

Virus mržnje lani je često odašiljan iz usta političkih marginalaca koji, kako je to napisala bivša pravobraniteljica, njima žele učvrstiti motivaciju svojih birača da im glasovima osiguravaju egzistenciju. Bilten ističe takve primjere, poput Milana Vrkljana, bivšeg zastupnika Domovinskog pokreta, koji je lanjskog februara od premijera Plenkovića zatražio da razriješi potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića koji se angažirao u pomoći pri saniranju posljedica potresa, uz obrazloženje da je dotični Srbin. Bivši zastupnik Hrvatskih suverenista Hrvoje Zekanović često je ostrašćeno prozivao predstavnike srpske zajednice, a proslavio se tvrdnjom da stanovnici općine Biskupija, uglavnom Srbi, ne znaju “ni jednog slova ćirilice”. Time je nastojao opravdati raniji napad na zakonom propisanu dvojezičnost, što je nepoznate počinitelje očito potaknulo na uništavanje dvojezičnih ploča u Biskupiji. Politički tajnik notornog Domovinskog pokreta Mario Radić, ističe Bilten, plasirao je tezu o srpskoj kontroli Hrvatske, Pupovca usporedio s nacističkim Goebbelsom i za holokaust optužio komuniste, sugerirajući kako su oni i danas na vlasti. Zablistala je nakon dugo vremena i Željka Markić, koja je u podcastu Bura u aprilu prozivala “privilegirane srpske ljude koji su živjeli po cijeloj Jugoslaviji”, objašnjavajući kako je nakon rata smatrala da će “sad sve biti u redu jer nemamo za vratom Srbe”.

Hrvatski tjednik, jedan od medija koji su poznati po tome da često šire mržnju prema Srbima, u više je navrata dovodio Srbe i njihove političke predstavnike u kontekst “potrebe” da se nađu na popisu “zaklanih” u Jasenovcu, po svemu sudeći, zaključuju u Biltenu, u nekom pokušaju morbidnog humora.

Tko se još sjeća lanjskih lokalnih izbora? Bio je to novi povod za širenje neprikladnog diskursa prema pripadnicima srpske zajednice. Domovinski pokret, tadašnja stranka Miroslava Škore, za sisačko-moslavačkog župana kandidirao je Damira Markuša, bivšeg pripadnika HOS-a. On je na predizbornom skupu političke predstavnike Srba nazvao četnicima, a kao jedan od prvih zadataka, bude li izabran, naveo je uklanjanje “četničkih spomenika” na Baniji. Autori Biltena pitaju se o uklanjanju kojih to spomenika Markuš snatri. Možda onih posvećenih antifašističkom pokretu, koji su od 1990-ih naovamo ionako desetkovani miniranjem.

Uništen plakat za kampanju "Budi e-Srbin" u Šibeniku

Uništen plakat za kampanju “Budi e-Srbin” u Šibeniku

Nagla ćud Željka Keruma u borbi za moći ponovno je izašla na vidjelo: napadao je verbalno kandidata Bojana Ivoševića, nazivajući ga pogrdno “Čedom”, zatim “četnikom” i preimenujući ga u Milošević, što je prezime koje se najčešće povezuje sa Srbima. U izbornom ludilu čak je i novi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević tijekom kampanje optuživan da je Srbin. Stranka Most za vijeće zagrebačke gradske četvrti Stenjevec kandidirala je stanovitog Danijela Perića, osobu koja je objavljivala svoje fotografije s ustaškim znakovljem i one na kojima koristi fašistički “rimski” pozdrav. Nije nedostajalo ni ustaških parafernalija, zavjera o srpskoj kontroli, četnicima koji se ne mogu promijeniti itd.

Kakva je bila uloga predsjednika Zorana Milanovića u osudi govora mržnje i smirivanju tenzija u društvu? Uglavnom suprotna: često je zaoštravao retoriku prema izabranim predstavnicima srpske zajednice, a iskazao je i stanovitu potporu osuđenom ratnom zločincu Mihajlu Hrastovu, od kojeg država potražuje odštetu koju je isplatila obiteljima žrtava koje je Hrastov 1991. likvidirao na Koranskom mostu, postavši tako heroj-mučenik ekstremne desnice. Predsjednik je objašnjavao kako je “rat težak i krvav”, da se u njemu “događaju greške”, pa zbog toga treba uzeti u obzir da “postoji razlika između kazne i zlostavljanja, mrcvarenja”. Time je, navodi se u Biltenu, eksplicitno ne samo relativizirao ratni zločin, nego i pokušao pretvoriti zločinca u žrtvu. Prema pojedinim aktima osuđenih ratnih zločinaca izrazio je i respekt, konkretno u slučaju samoubojstva generala Slobodana Praljka, koji se otrovao u sudnici u Hagu. Milanović se nije proslavio ni u slučaju obilježavanja godišnjice likvidacije zagrebačke obitelji Zec. Lažno je ustvrdio da je obitelj Zec “dobila odštetu”, provokativno postavivši pitanje “što još treba?”. Višestruko je plasirao i davno osporenu tezu kako je motiv tog ubojstva bila pljačka, a ne nacionalnost žrtava, navodi se u Biltenu.

Kakva je bila uloga predsjednika Milanovića u osudi govora mržnje i smirivanju tenzija? Uglavnom suprotna: često je zaoštravao retoriku prema predstavnicima srpske zajednice, a za obitelj Zec je rekao da je “dobila odštetu” i dodao “što još treba?”

Što se tiče pojava historijskog revizionizma, nastavljena je trakavica vezana uz javnu upotrebu ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, koji je ranih 1990-ih koristila kratkotrajna paravojna formacija HOS-a koja se pozivala na tradiciju ustaša i NDH. U Biltenu podsjećaju da dio desnice nastoji pozdrav ZDS “rehabilitirati”, odnosno vratiti ga u upotrebu, dok je službena pozicija vladajućeg HDZ-a da se on ne smije koristiti, osim iznimno, kada se komemoriraju poginuli pripadnici HOS-a 1991. – 1992. Na marginama desnila nastavlja se obilježavanje osnutka fašističke NDH, 10. travnja; bojna HOS-a u Splitu i njezin ratni zapovjednik Marko Skejo postrojavaju se u crnim uniformama. Bilten ističe lanjski primjer sela Radošića u zaleđu Splita u kojem je održana komemoracija za ustaške vojnike, na kojoj su sudjelovali mons. Vlado Košić, potpredsjednik Sabora iz redova HDZ-a Ante Sanader i HDZ-ov župan Blaženko Boban. Pojedini sudionici komemoracije verbalno su napadali novinare i prijetili im smrću optužujući ih da su “komunisti”. Drugdje su, u Zagrebu i Osijeku primjerice, osvanuli grafiti u čast NDH i izvješene su zastave HOS-a s ustaškim pozdravom, čemu su se pridružili i neki katolički župnici, primjerice na Dugom otoku kraj Zadra. A nastavljeno je i uništavanje antifašističkih spomenika i spomen-ploča: u Noskovačkoj Dubravi kod Slatine, Ložišćima i Nerežišćima na Braču, Podbablju kod Imotskog…

Antisrpski sentimenti posebno su prisutni u već spomenutom navijačkom folkloru. Povici poput “živjela NDH”, “ubij Srbina”, “oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati” standardni su repertoar velikog broja navijačkih grupa.

Ususret popisu stanovništva, lani u septembru SNV je proveo kampanju “Budi e-Srbin” kojom je nastojao srpsko stanovništvo potaknuti da se popiše putem sustava e-građani. U mnogim slučajevima uništeni su propagandni materijali i na plakatima ispisane mrzilačke poruke. Evo jedne doista gnjusne: u Šibeniku je osvanulo “dobar Srbin mrtav Srbin” pri čemu, podsjeća Bilten, gradska vlast nije reagirala. Izdvojimo i vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu, odgovornog za činjenicu da u proteklom periodu u tom gradu nije provedena zakonom propisana dvojezičnost. Penava je, podsjećaju autori Biltena, osobito agresivno reagirao na javne pozive Srbima da slobodno izraze svoju nacionalnu pripadnost na popisu stanovništva objašnjavajući kako je “ružno vidjeti” plakate koji spominju riječ “Srbin”. Gradsko vijeće Vukovara lani je u oktobru ponovno konstatiralo da se nisu stekli preduvjeti za proširenje prava, odnosno službeno uvođenje dvojezičnosti i dvopismenosti u gradu.

Vukovar je i inače bio poprište fizičkih napada: prilikom provale oštećene su prostorije tamošnjeg Fudbalskog kluba Vuteks Sloga; napadnuta su dvojica srednjoškolaca srpske nacionalnosti; sredinom godine napadnute su četiri osobe srpske nacionalnosti, od kojih tri maloljetne. Ali bilježi se i incident suprotnog predznaka, kada je pripadnik navijačke skupine Grobari istukao 13-godišnjeg dječaka hrvatske nacionalnosti koji je nosio zaštitnu masku s hrvatskim nacionalnim obilježjima. Ni komemoriranje pada Vukovara i masakra na Ovčari nije prošlo bez animoziteta. Tako je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško u svojoj propovijedi, iako je prisutan bio i potpredsjednik Vlade iz redova srpske zajednice Boris Milošević, insinuirao da “Srbi predstavljaju neprijatelje”.

Srbima je nerijetko uništavana imovina: posječen je dio šume u vlasništvu Nikole P. iz Islama Latinskog; na području Slavonskog Broda izvjesni Nikola Prgomet, kako se navodi u Biltenu, odlučio je počupati lozu koja pripada srpskoj familiji, pri čemu je ženi odlučnoj da to spriječi poručio da je četnikuša i da joj treba “tri metka u glavu i trideset metaka kako su četnici ubijali hrvatsku djecu”. Jednoj Zadranki, dok je šetala psa, dobacivano je iz kafića da je četnikuša koju treba zaklati i neka bježi u Srbiju. Jovica Dokić, radnik tvrtke Magma iz Požege, na radnom mjestu fizički je napadnut pa je uz slomljenu vilicu dobio i otkaz u firmi.

Politička desnica lani je napadala i prijedlog Zakona o civilnim žrtvama rata, za koji su smatrali da će izjednačiti žrtve srpske nacionalnosti s onima hrvatske. Zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov pritom se u saborskoj raspravi opravdano (za)pitala što je s civilima koji su bili zatočeni u Kerestincu, Lori, Pakračkoj Poljani, Paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma, Gospiću i drugdje. U velikoj većini radi se o zatočenicima srpske nacionalnosti. Primjetna je i diskriminacija, odnosno nekorektna praksa postupanja u slučajevima ratnih zločina u kojima su Srbi žrtve. Kazne izrečene u zločinima u kojima su žrtve srpske nacionalnosti često su blage, navodi se u Biltenu, a članovi obitelji žrtava teško u parničnom postupku ostvaruju pravo na odštetu i često moraju platiti visoke sudske troškove.

 

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.