Na Komemoraciju posvećenu proboju logoraša iz ustaškog Koncentracionog logora Jasenovac, u Hrvatskoj se i ove godine, četvrti put zaredom, išlo u više kolona. Potomci žrtava: Srbi, Jevreji, Romi i antifašisti, sa stranim diplomatama, 12. aprila održali su svoju komemoraciju, na koji način su izrazli bojkot službene komemoracije zbog revitalizacije ustaštva, smatrajući da država nije preduzela dovoljno snažne mjere da se zaustavi istorijski revizionizam.
Dva dana kasnije, usljedila je službena komemoracija pod pokroviteljstvom Sabora, na kojoj su učestvovali predsjednik Sabora, predsjednik vlade i većina ministara, te predstavnik Roma, koji je bio i na predhodnoj, ali bez prisustva stranih diplomata. U izjavi novinarima predsjednik Vlade RH A. Plenković istaknuo je kako su “komemoracijom u Jasenovcu došli izraziti poštovanje prema žrtvama ustaškog logora Jasenovac, svim logorašima i da osude zločin i režim u kojem su postojali takvi logori”.
Predsjednica RH K. Grabar-Kitarović nastavila je svoju tradiciju te je Spomen područje Jasenovac (SPJ) posjetila dan uoči službene komemoracije, kojom prilikom je u memorijalnoj knjizi, između ostalog, napisala: “Neka ovo uvijek bude samo mjesto pijeteta, ali i mjesto koje će nas opominjati koliko je važno mlade naraštaje odgajati za mir, zajedništvo i solidarnost među ljudima i narodima”.
Na sajtu SPJ (jusp-jasenovac.hr), pod datumom 4. januar 2019, navode se podaci o posjetama ovom spomen području u prošloj godini: ukupno je bilo 16.066 posjetilaca, od čego 6.740 iz Hrvatske, a 9.326 iz stranih država; organizovanih grupa bilo je124, od čega 27 iz Hrvatske, a 97 iz stranih država (27 iz Slovenije, 24 iz Italije, 9 iz SAD-a i 5 iz Srbije); školskih grupa iz Hrvatske bilo je 15, od čega 8 iz srednjih , a 7 iz osnovnih škola; iz stranih država bilo je 19 školskih grupa, od čega 11 iz Italije i 4 iz Slovenije.
Predsjednik SDSS i poslanik u Hrvatskom saboru M. Pupovac već duže vremena od svojih koalicionih partnera (to su oni koji su bili u službenoj koloni) traži promjenu “komemorativne prakse” u Hrvatskoj, ocjenivši neprihvatljivim da se za Memorijalni centar Jasenovac godišnje izdvaja dva miliona kuna (oko 270.000 evra), dok za onaj u Vukovaru ide 40 miliona kuna (oko 5,4 miliona evra).
Posjetio sam i sajt „Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar“ (mcdrvu.hr) na kojem sam, pod oznakom “školski program”, naišao na sljedeći tekst:
“Jedan od osnovnih odgojno-obrazovnih zadataka Javne ustanove ‘Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar’ provođenje je programa obaveznih jednodnevnih i dvodnevnih posjeta Vukovaru učenika osmih razreda osnovnih škola iz cijele Republike Hrvatske…
Ministarstvo hrvatskih branitelja u potpunosti snosi troškove organizacije Projekta, što uključuje prijevoz, prehranu, smještaj i ulaznice za učenike i njihove pratioce. Projekat neprestano napreduje kako opsegom, tako i kvalitetom, te je predviđeno da školske godine 2018/2019. Vukovar posjeti 42.791 učenik i pratilac iz svih osnovnih škola Republike Hrvatske.”
Upoređujući iznesene podatke o javnim ustanovama SP Jasenovac i MCDR Vukovar (obe se finansiraju iz državnog budžeta), potpuno je jasno zašto potomci jasenovačkih žtrtava bojkotuju državnu komemoraciju, a još je jasnije gdje su korjeni radikalnog isključivog istorijskog revizionizma i negiranje zločina počinjenih od strane ustaškog pokreta u vrijeme NDH. Jasno je i zbog čega Pupovac (a i ostali potomci žrtava) traže promjenu “komemorativne prakse”, ali nije jasno zašto aktuelni čelnici hrvatske države, koji, sudeći po njihovim izjavama, vrlo dobro ocjenjuju značaj jasenovačkog logora, i kao mjesta pijeteta i opomene, iako im mandati uskoro ističu, nisu ništa uradili na promjeni dosadašnje komemorativne prakse.
Hrvatski istoričar mlađe generacije, Vjeran Pavlaković, po nedavno završenom istraživanju “Uokvirivanje nacije i kolektivni identitet u Hrvatskoj: politički rituali i kulturno pamćenje traumâ dvadesetog vijeka”, koji je rezultat četverogodišnjeg praćenja sedam najvažnijih komemorativnih događaja u RH (Jasenovac, Blajburg, Jazovka, Vukovar, Brezovica, Srb i Knin), smatra da mora postojati suosjećanje za žrtve koje su stradale na poraženoj ili ideološki suprotnoj strani, te da prihvaćanje da je druga strana imala žrtve i da je vlastiti etnički ili politički kolektiv počinilac, ne umanjuje vrijednost ni čast vlastitih žrtava.
Ako rezultate ovog istraživanja prouče i oni koji odlučuju o službenim komemoracijama u Hrvatskoj, možda bi učenici osmih razreda iz cijele Hrvatske (zašto ne i iz regiona) već naredne školske godine bili u obavezi da posjećuju i ustaški Koncentracioni logor Jasenovac.
