D.I.C. Veritas

DIC Veritas, 22.01.2020, PREDHISTORIJA HRVATSKO-SRPSKOG RATA U RAVNIM KOTARIMA

Prije secesije Hrvatske od Jugoslavije godine 1991. Srbi i Hrvati na području Dalmacije, a samim tim i Ravnih Kotara*, nikada nisu međusobno ratovali, makar ne sa autonomnim snagama kako to čine u ovom ratu. Istina, Hrvati su u 2. svjetskom ratu i u Dalmaciji organizovali ustaške jedinice u savezništvu sa Hitlerom, koje su i šršile zločine nad srpskim stanovništvom, osobito u Kninu, Drnišu, u dolini Neretve i u Dubrovniku, ali ni to nije dovelo do međusobnog rata. Limitirajući faktor u razbuktavanju rata između Srba i Hrvata u Dalmaciji bilo js prisustvo italijanskih okupacionih snaga na tom prostoru kao i okolnost da su partizanske jedinice bile sastavljene od pripadnika oba ova naroda. Uz to, srpski četnički pokret, i njegove oružane snage, okupljao je i Hrvate, pa je u samoj Dinarskoj četničkoj diviziji Momčila Đujića bilo više stotina Hrvata.

Rat između Srba i Hrvata, dva naroda bliska po jeziku i rodu, oba slavenska, počeo je kada su Hrvati, izvršivši secesiju od Jugoslavije, u svom Ustavu iz 1990. srpski narod proglasili manjinskim i oduzeli mu status konstitutivnog naroda u novoproglašenoj državi Hrvatskoj. Pod prijetnjom i dejstvom hrvatskih represivnih snaga, koje su zaprijetile ponavljanjem genocida iz 1941-1945.godine, Srbi su organizovali oružani otpor.

Srpski oružani otpor podstaknut je sviješću toga naroda da je biološki ugrožen na svojoj zemlji koju je on, ovdje u Dalmaciji, oslobodio od Turaka u dva velika venecijaiska rata, u 17.vijeku, kada su utvrđene granice današnje Dalmacije. U tom utvrđivanju daleko veći učinak od Hrvata imali su Srbi, predvođeni svojim narodnim i duhovnim vođama, kao npr. episkopom Savatijom Ljubibratićem, serdarima Stojanom Jankovićem, Zavišom Jankovićem, Vukom Močivunom, Vukom Mandušićem i drugima. Udio srpskog faktora u oslobođenju Dalmacije od Turaka, pod vođstvom Venecije, kao hrišćanske države, bio je, dakle, veći od hrvatskog, što nam svjedoče arhivski dokumenti iz toga doba. Ista se situacija ponovila u 1. i 2. svjetskom ratu; u 1. u oslobođenju od Austrougara, u drugom od fašističkih talijanskih i njemačkih okupacionih snaga. Time je upotpunjen paradoks da su dalmatinski Srbi uvijek pokazivali više oslobodilačke inicijative i energije od Hrvata koji Dalmaciju, i ranije i danas, prisvajaju ekskluzivno za sebe.

Ravni Kotari, u zapadnom dijelu Dalmacije, njen su najplodniji dio. Taj prostor je sve donedavno, zapravo do januara 1993.godine bio sa većinskim srpskim stanovništvom, kao što je to bilo i prije 232 godine. Prema podacima iz knjige katoličkog sveštenika i istoričara Mila Bogovića “Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletačke vladavine” u samom jezgru Ravnih Kotara, dakle u nekadašnjoj Ninskoj biskupiji; godins 1761. bilo js 9961 katolika i 12.309 pravoslavaca. Katolici će u kasnijem razdoblju postati Hrvati, a pravoslavni će ostati Srbi, makar u većem broju. Upornom antipravoslavnom katoličkom akcijom broj pravoslavnih Srba iočeo je i prije toga da se smanjuje. Naime, godine 1696. u maju mjesecu, ninski biskup Parčić izvještava Rim da je uspio pravoslavne “šizmatike”, dakle Srbe, prevesti na katoličku vjeru u selima Poličnik i Ljubač kod Zadra. Od tih nekadašnjih pravoslavnih etničkih Srba sada su postali najmilitantniji Hrvati i katolički klerikanci. Srbi nisu imali takve metamorfoze. Potvrdu za to imamo i u Katehizisu Stojana Šobata, nastalog 1772.godine, a štampanog u Veneciji 1833. koji nam svjedoči do je ovaj narod imao punu svijest o svojoj etničkoj pripadnosti još prije Francuske revolucije, koja je inicirala nacionalne pokrete u Evropi. Da ne govorimo o narodnim pjesmama, tematski vezanim za Ravne Kotare, iz doba bojeva sa Turcima, koje govore o oslobodilačkim podvizima srpskih junaka. Ako Hrvati takvih pjesama i imaju one pjevaju o podvizima srpskih junaka. Srbi su prije Hrvata na ovim prostorima imali svoje nacionalne škole i listove i časopise. Podaci o tome su lako provjerljivi.

Superioran brojčani odnos Srba prema Hrvatima u području Ravnih Kotara, koji su bili objekt hrvatske agresije, od januara 1993.godine, poremećen je upravo tim aktom. U agresiji su najviše stradala tri srpska sela Islam, Kašić i Smoković, a Srbi iz etnički mješovitih sela Murvica, Crno, Zemunik Donji, Poljica i Islam Latinski prognani su ili pobijeni, kao i oni iz gore pomenutih naselja. Njihova imovina je uništena, crkve porušene. Tamo se desilo etničko čišćenje i Srba više nema. Uz pravoslavnu crkvu u Smokoviću teško su oštećene one u Islamu Gračkom i Kašiću. U pravoslavnoj crkvi sv.Georgija u Islamu Grčkom sahranjen je jedan od najvećih srpskih pisaca Vladan Desnica. Hrvatska vojska je oskrnavila crkvu i njegov grob. Oštećena je i Kula Stojana Jankovića, pravoslavnog Srbina i venecijanskog plemića, čiji je potomak upravo Vladan Desnica.

U obračunu sa srpskim civilima i vojnicima hrvatska vojska je počinila niz ratnih zločina čije je izvršenje bilo u znaku svojevrsnog endemskog nekrofilnog cinizma. Nemamo precizan popis imovine Srba koja je uništena pod hrvatskim ratnim maljem od januarske agresije do danas, pošto takav popis podrazumijeva izlazak na lice mjesta, što je sa srpske strane nemoguće u ovim okolnostima, ali imamo spisak ljudskih žrtava. Ovdje nismo unosili i broj raskućenih i rasutih porodica, jer taj slučaj zahtjeva posebnu studiju.

 

 

* Ravni Kotari su prostor u sjevernoj Dalmaciji koji se proteže od skradinskog zaleđa na istoku do zadarskog zaleđa na zapadu; sa sjevera je ograničen Bukovicom, a sa juga tankim obalnim područjem.

Iz Veritasove publikacije “Ravni Kotari – Maslenica 1993,” iz jula 1994.

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.