Mediji u Srbiji su se posljednjih dana žestoko obrušili na nedavno usvojeni hrvatski Zakon o upravljanju državnom imovinom (ZUDI), nazivajući ga ”završnim činom otimanja srpske imovine”. Pošto ovaj zakon još nije objavljen u službenom glasilu, potražio sam njegov konačni prijedlog i službeno obrazloženje predlagača uz član 71. koji reguliše ovu materiju i evo šta u njemu piše:
“(1) Republika Hrvatska može nekretnine na koje se odnosi Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 36/91) dati u zakup na određeno vrijeme, po provedenom javnom natječaju, do sklapanja međunarodnog ugovora kojim će se razriješiti imovinskopravni odnosi na tim nekretninama ili do donošenja odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja… (3) Danom stupanja na snagu međunarodnog ugovora, odnosno danom donošenja odluke o izuzimanju od zabrane raspolaganja ugovor o zakupu se raskida. Zakupac će predati posjed nekretnine osobi koja dokaže da je vlasnik nekretnine saglasno sklopljenom međunarodnom ugovoru, odnosno odluci o izuzimanju od zabrane raspolaganja. Zakupac ima pravo na uložena sredstva, te nije dužan predati nekretninu dok mu vlasnik ne plati naknadu za uložena sredstva.”
Pomenutom Uredbom iz 1991. i setom propisa (uredbi i zakona) koji su usljedili narednih godina, Hrvatska je zapravo ”nacionalizovala” imovinu srpskih firmi na njenoj teritoriji i uknjižila ih na svoje ime, ali po ranijem zakonu nije mogla sa njima raspolagati pošto su predmet sukcesije između država bivše SFRJ, a s kojima RH nije sklopila odgovarajući međunarodni ugovor.
Predratni vlasnici/korisnici pokretne i nepokretne imovine ponadali su se da će na osnovu Aneksa “G” Bečkog sporazuma (potpisan 2001, a ratifikovan 2004), po kojem sva prava na nepokretnu i pokretnu imovinu koju su građani ili pravna lica iz SFRJ imali na dan 31.12.1990. godine države sukcesori moraju “priznati, zaštititi i vratiti u prvobitno stanje”, povratiti svoju imovinu.
Ali Hrvatska ne misli tako i odbija da vrati imovinu pravnim osobama pozivajući se na odluku njenog Ustavnog suda (broj U-I-1777/2003 od 17.03. 2009) da Bečki sporazum “predstavlja samo temelj za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovornih strana u pogledu uređivanja postupka ostvarivanja prava na naknadu za uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, ali ne i akt podoban za neposrednu primjenu u svakom konkretnom slučaju”, koje je stajalište krajem februara ove godine, u predmetu “Mladost Turist”, potvrdio i Evropski sud za ljudska prava (ESLJP).
Jezičkim i logičkim tumačenjem stava (1) čl.71. ZUDI, proizilazi da je hrvatski zakonodavac vodio računa o Aneksu “G” onako kako su ga u dosadašnjoj praksi tumačili i hrvatski sudovi i ESLJP, što potkrepljuje i izjava hrvatskog ministra državne imovine, Gorana Marića: “I on (zakon) ničim ne utiče niti se dotiče vlasništva, vlasništvo je svetinja i mora biti svetinja i vlasništvo je neotuđivo i ovim zakonom samo se aktivira ta zapuštena imovina koja je već 28 godina ugrožava i zdravlje i sigurnost građana”.
Međutim, vlasnici/korisnici predratne imovine strahuju da, u slučaju da im se nekom sudskom odlukom ili međudržavnim ugovorom vrate njihovi predratni objekati, u praksi neće moći realizovati povrat ako objekti budu dati u dugogodišnji zakup.
“U ovom slučaju RH samo daje mogućnost davanja u dugoročni zakup, taj se ugovor o zakupu evidentira u zemljišnim knjigama i nakon potpisivanja međudržavnog sporazuma kad se utvrdi vlasnik, vlasnik stiče sve koristi od tog ugovora”, objašnjava ministar Marić, a tako piše i u st. (3) citirane odredbe.
Pa u čemu je onda problem?
Očito u trećoj rečenici st. (3) u kojoj se navodi da “zakupac ima pravo na uložena sredstva, te nije dužan predati nekretninu dok mu vlasnik ne plati naknadu za uložena sredstva”.
Ovakvo zakonsko rješenje može se analizirati sa raznih aspekata. No, sa koga god ga aspekta posmatrali, doći će mo do zaključka da nije problem u čl. 71. ZUDI , već u ranijim propisima po kojima je imovina srpskih firmi “nacionalizovana” (oteta) kao i u primjeni Aneksa “G” Bečkog sporazuma.
Lično ne podržavam ničije propise koji se odnose na oduzimanje bez naknade bilo čije imovine. Što se tiče predratne imovine srpskih firmi u RH, smatram da bez pronalaženja bilateralnog “institucionalnog mehanizma” ugovornih strana, Srbije i Hrvatske, neće biti pomaka u ostvarivanju prava iz Aneksa “G” ni pred hrvatskim ni pred srpskim, ali ni pred Evropskim sudom. A to je prvenstveno državni posao.
28. maja 2018.
