D.I.C. Veritas

Vesti, 11.10.2017, Kapetan Dragan Vasiljković – između mita i istine (3): Ceo život jedna avantura

Ceo život Dragana Vasiljkovića bio je – avantura. I prilično daleko od života kojim uobičajeno živi većina ljudi: radnog vremena od devet do pet, odmora uz televiziju uveče u papučama, plate od prvog do prvog, otplate kredita za krov nad glavom, brige o dečjem školovanju. U njegovom životu nema gde nije bio i čime se nije bavio. I čemu se nije izložio.

Od Melburna do Knina, od Tanzanije do Teksasa, odatle do Hamburga i Rijeke i Beograda. Sam morem od Australije do Crne Gore. Sam malim avionom do Beograda. Taj momak je neverovatno izdržljiv. Imao je pilotsku dozvolu, kao jedini član posade na svojoj jahti preplovio okean, nosio čin kapetana srpske paravojske, godinu i po, po vlastitim rečima, bio u obezbeđenju u Tanzaniji, a po drugima tamo se bavio obukom iz naoružanja.

Kapetan Dragan Vasiljković – između mita i istine:

Bio je osnivač i direktor fonda za ratne stradalnike, oprobao kao instruktor golfa – već kako se šta pojavilo na vidiku ovog čoveka, koga mesto nije držalo. Sve u svemu, u njegove 62 godine života čini se da su najstabilnije, a zato za njega najmonotonije, bile jedino one četiri godine koje je proveo u australijskoj vojsci.

Njegova priča je saga o životu čoveka s margine, koji je odjednom dobio ulogu u stihiji svetskih zbivanja. Ambiciozan i preterano samouveren, bio je na kraju voljan da i sam poveruje u isfabrikovanu veličinu “Kapetana Dragana”. Vasiljković je osoba koja bi na komandu, bez razmišljanja, prvo skočila, pa bi rekla “hop”. Idealna da bude iskorišćena za “više” ciljeve. I odbačena kad se potroši. To mu se i dogodilo. I to baš onda kada je i sam poverovao da ima važnu ulogu i bio uveren da je konačno sebe našao na pravom zadatku i pravoj strani. U balkanskom sukobu. O tome će ovde biti reči.

Prema njegovim biografskim podacima, rođen je u Beogradu, 12. decembra 1954, kao Dragan Vasiljković. Sa majkom, bratom i sestrom  emigrirao u Australiju 1968. godine. Australijski državljanin postao je 1975. godine i promenio je ime u Danijel Sneden. Svašta se nagađa o toj  promeni, čak se neosnovano tvrdi da mu Vasiljković nije pravo ime. Međutim,  promenio ga je iz čisto praktičnih i jednostavnih razloga -  bilo je teško za izgovor u tuđoj zemlji. Tinejdžerske godine provodio je u Melburnu. Tu se bavio sitnim prekršajima, što bi se u policijskom rečniku zvalo “primanje i prodaja ukradene robe”. Očito mu nije “išlo”, jer je više puta u tome uhvaćen i kažnjavan novčano.

Iz tih melburnskih godina pamti se i da je raduckao u fotografskoj radnji. Tu su pomalo proizvodili i puštali u promet i “golišave” fotografije. Tek da se poboljša poslovni rezultat. Džepni Hju Hefner. Ostalo mu je zabeleženo i da je radio u neregistrovanoj eskort-agenciji.

Bošnjakinji dali Bibliju

Vrhunac svega bilo je svedočenje Bošnjakinje Džemile Subašić, koja je zaista bila divljački silovana u sobi hotela u Zvorniku gde su je držali. Ona je na sudu uprla prstom u Vasiljkovića i optužila i njega da je i on lično u tome učestvovao. Sedam puta. “Krvav, s nožem u ruci”.

Subašićka, bez sumnje muslimanka, zaklela se na Bibliju da će govoriti istinu i samo istinu i ništa drugo osim istine, tako joj Bog pomogao. Advokati su se potrudili da se zabrani objavljivanje njenog imena, jer bi je to, po njihovoj tvrdnji, ovde ugrozilo. U jednom momentu, dvojici Srba u tamnim odelima u sudnici koji jesu pomalo ličili na Tomija Lija Džonsa i Vila Smita u “Ljudima u crnom” rečeno je da svedokinja traži da izađu jer ih se plaši. Kad su odbili, naređeno im je da skinu sunčane naočare. Vasiljković je tvrdio da je u Zvorniku bio vrlo kratko. Nama je napolju kazao: “Ličim li ja vama na osobu kojoj bi falilo devojaka, pa bi se služilo ovako ogavnim postupcima”?

Redakcijski svedoci

Tokom višemesečnih priprema za suđenje, odbrana “Australijena” došla je do svedoka koji su čak tvrdili mnogo više nego što su oni od njih očekivali. Svedoci su, naime, direktno teretili Vasiljkovića baš za ona dela za koja su optužile – novine. Posebno je to učinio Velibor Bračić, koji je tvrdio da ga je on šutirao dok je ležao na betonu u zatvoru u Kninu.

Šta je “dokazivanje istinom”

Njegove, za današnje vreme gotovo bezazlene podatke o kažnjavanju, iskoristiće, tri decenije kasnije, list “Australijen” da navede kako je Vasiljković imao čak i “veze sa podzemljem”. Odbrana australijskog dnevnika pozabaviće se, zatim, obilato s tim dosijeom i na suđenju koje je on pokrenuo zbog klevete i teksta u kome se tvrdilo da je “komandovao jedinicama odgovornim za ubistva stotina civila i učešće u silovanjima žena i devojaka”.

Ovde bi trebalo da se podseti da je prva sudska presuda po Vasiljkovićevoj tužbi bila da on jeste oklevetan u tekstu “Australijena”. Posle toga je usledio odštetni proces na kome je trebalo da kleveta bude dokazana ili oborena. Odbrana “Australijena” odlučila se za tzv. “dokazivanje istinom”. To bi, pojednostavljeno, trebalo da znači da nije obavezno da se Vasiljković poveže sa svakom tvrdnjom, već da se sudu zorno predoči da su navedena krivična dela činjena, a na mestima i u vreme dok je on na njima boravio i bio tamo neki faktor.

 

Sutra – Kapetan Dragan Vasiljković – između mita i istine (4): Generalna proba za Hrvatsku

S. Princip – Vesti

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.