Iza halabuke i patriotskih obećanja kojima su “kupili” hrvatske branitelje zbog navodnih tajnih optužnica srpskog Tužilaštva za ratne zločine, Vlada Hrvatske zapravo želi da prikrije činjenicu da se među osumnjičenima za ratne zločine nalaze i neki od aktuelnih čelnika te iste vlade, te da bi se istragom rasvetlili dosad zataškavani ratni zločini počinjeni tokom “Oluje”!
“Vesti” su došle u posed dokumenata koji otkrivaju nespremnost Hrvatske da se ispita uloga ne samo bivših hrvatskih zvaničnika i oficira, već i Davora Blaževića, aktuelnog pomoćnika ministra MUP Hrvatske koji je u vreme rata bio vozač Smiljana Reljića, tadašnjeg direktora Službe za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske, kao i Ivana Vukića Nipera, pomoćnika ministra branitelja koji je tokom rata bio komandant 142. Drniške brigade.
Susret sa Službom
Ivić je posvedočio da su o ovom događaju s njim 1998. godine razgovarali pripadnici Službe za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske.
- Rekao sam im sve što i danas vama govorim. Njih je posebno zanimalo da li poznajem onu osobu koja je ubila zarobljenike – objasnio je Petar Ivić.
Dovoljno dokaza
Istraga o njihovoj umešanosti u ratne zločine već decenijama se prikriva, a ukoliko bi srpski Sud za ratne zločine Srbije sačuvao svoju, univerzalnu nadležnost, veoma je izvesno da bi Srbija bez problema i s dovoljno dokaza mogla da ih oglasi na Interpolovim poternicama. A da je takav rasplet više nego moguć, svedoče i dokumenta do kojih su “Vesti” došle.
Prvi dokument je tužba koju je porodice Jović, koja živi u Srbiji, 20. jula ove godine podnela Opštinskom sudu u Šibeniku protiv Hrvatske zbog ratnog zločina koji se dogodio drugog dana “Oluje”, 5. avgusta 1995. godine u selu Siverić kod Drniša. Međutim, mnogo je zanimljiviji drugi dokument. Reč je o zapisniku od 11. aprila 2001. godine pod oznakom “KN-DO-5/01”, kada je zvanično saslušan Petar Ivić, nekadašnji zamenik komandanta Odeljenja logistike vojne baze Šibenik.
Ivić se tokom “Oluja” priključio 142. brigadi Hrvatske vojske, kojom je tada rukovodio Ivan Vukić Niper, i prisustvovao zločinu u Siveriću. U aprilu 2001, Ivić je odlučio da tužiocu u Šibeniku ispriča istinu i do detalja opiše šta se dogodilo 5. avgusta 1995. Upravo je to dokument koji hrvatsko pravosuđe i dalje krije!
Opisujući kako je zarobio trojicu Srba, Ivić se u iskazu fokusirao na trenutak kada je pristiglo pedesetak pripadnika 142. brigade HV, a zatim i neki tadašnji i sadašnji visoki zvaničnici hrvatske vojske i policije.
Dva imena
Uz imena aktuelnih pomoćnika ministara u Vladi Hrvatske, na spisku onih koji su prisustvovali zločinu, a pravosuđe Hrvatske na svaki način pokušava to da prikrije jesu i Ante Petričević, koji je u vreme rata bio pukovnik Sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatske vojske za Sektor Jug u “Oluji” i Smiljan Reljić, koji je tokom rata bio šef civilne tajne službe, odnosno Službe za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske.
- Oko 17 sati došao je tu vozilom marke BMNj Ante Petričević, a došao je i Smiljan Reljić. Nisam siguran da li je Reljić ili njegov šofer Davor Blažević bio naoružan revolverom magnum 357 duge cevi od šest inča. Ne znam da li je Smiljan došao s Petričevićem ili pješke ili, možda, svojim džipom i vozačem Blažević Davorom. To nisam primetio. Među vojnicima se nalazio jedan s oznakom na crvenoj kapi. Zaključio sam da se verovatno radi o pripadniku 4. gbr HV – ispričao je Ivić.
Rafal iza kuće
Svedok je detaljno opisao i kako su zarobljenici ubijeni.
- U jednom trenutku je neko od prisutnih vojnika, ili možda više njih, misleći na onu trojicu zarobljenika, upitao: “Što ćemo s njima, koji će nam k…c”? Zarobljenici su sedeli jedan pored drugog. Ispred njih se nalazio Smiljan Reljić, do njega Ante Petričević, a iza Smiljana se nalazio Damir Blažević. Nakon onog pitanja, Smiljan je odmahnuo rukom i kazao: “Vodi, makni to…” U tom sam času sam bio udaljen od Smiljana možda četiri metra. Niko između nas nije stajao i niko mi nije zaklanjao vidik. Ja sam se nalazio izvan puta, možda dva metra iza zarobljenika. Kada je Smiljan kazao: “Vodi, makni to”, iz grupe vojnika se izdvojio onaj vojnik s crvenom kapom. Došao je do zarobljenika i kazao: “Diži se, stoko, mater vam j…m!” Niko od prisutnih nije komentarisao postupak Reljića, niti je pokušao zaustaviti odvođenje zarobljenika.
Za mene je Reljić, a verujem i za sve ostale, kao šef tajne službe i čovek s ovog drniškog područja u to vreme bio naprosto pojam. Potom je vojnik sa crvenom kapom odveo ovu trojicu u dvorište kuće koja se nalazi odmah do porodične kuće Smiljana Reljića. Više ih nisam video, već sam čuo rafal. Nastao je muk, a onda se vojnik sa crvenom kapom vratio i otišao prema Kninu. Tek tada je vojnik, mislim, Dragan Radeljak ljutito reagovao i upitao: “Zašto ste ih ubili, je li to trebalo?” Radeljak je tada bio časnik, mislim u činu kapetana, star tridesetak godina. Nakon toga smo svi zajedno nastavili prema Kninu – ispričao je Ivić.
Strah od odmazde
Mada se složio sa svime što stoji u Zapisniku, Petar Ivić to svoje svedočenje nije hteo da potpiše. Tužilac je na kraju zapisnika naveo i zašto:
Nakon što je građanin Ivić pročitao zapisnik, izjavio je da nema primedbi na sadržaj i da je njegova izjava tačno uneta u zapisnik, ali da će o potpisivanju zapisnika naknadno odlučiti jer se boji mogućih pogibeljnih posljedica za decu, ženu i sebe lično.
Đ. Barović – Vesti
Povezani tekstovi
