Bračni par Ivanišević, Mileva i Jovan, u avgustu 1995. godine, pred agresijom hrvatskih oružanih snaga na Krajinu, poznatoj pod kodnim nazivom „Oluja“, izbegli su iz rodnog Kožlovca kod Benkovca u Srbiju.
U Srbiji su prvih desetak godina živeli sa izbegličkim statusom i, kao i većina izbeglica, snalazili su se radeći, isključivo na crno, raznorazne poslove, tako da u ovoj državi nisu ostvarili ni jedan dan radnog staža. U Srbiji su u proteklih sedamnaest godina „pustili korenje“: tu su im se deca školovala, zaposlila i poženila, u jednom beogradskom novom prigradskom naselju sagradili su i kuću, a prije pet godina izbeglički status zamenili su državljanstvom a izbegličku legitimaciju sa ličnom kartom.
Ivaniševići se nisu odrekli ni svoje imovine u Hrvatskoj. Naprotiv, iskoristili su sve mogućnosti koje je hrvatska država nudila povratnicima: obnovili su, kroz državni program, porušenu kuću u rodnom selu, na zapuštenom imanju, uz državne posticaje, obnovili su maslinike i vinograde, a nisu se odrekli ni hrvatskog državljanstva, bez kojeg ne bi ni mogli realizovati pomenuta prava.
Prije nekoliko godina Ivaniševići su ostvarili hrvatske starosne penzije, od kada se u Srbiji tretiraju kao inostrani penzineri, pa kao takvi, prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju, imaju pravo na zdravstvenu zaštitu sve dok borave ili imaju prebivalište na teritoriji Srbije pod uslovom da, prema Zakonu o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, uplaćuju doprinose od 12,3 odsto na iznos ino penzije.
Filijala zdravstvenog osiguranja za grad Beograd, isposatava u Zemunu, pod čiju nadležnost po mjestu prebivališta pripadaju Ivaniševići, čim je doznala da su ostvarili ino penziju, dostavila je njihovu prijavu na zdravstveno osiguranje nadležnoj filijali uprave prihoda, koja im je utvrđivala visinu doprinosa na mjesečnom nivou. Ivaniševići su redovno uplaćivali određene im doprinose i sa potvrdom uprave prihoda o uplati, ovjeravana im je zdravstvena knjižica u ispostavi zdravstevnog osiguranja u Zemunu i tako mjesec za mjesec nekoliko zadnjih godina. Međutim, u martu ove godine kada je Mileva došla da overi knjižicu u toj ispostavi joj je rečeno da, bez obzira što je izvršila uplatu doprinosa, čak i za mesec unapred, ne mogu da joj overe knjižicu dok im ne donese odjavu sa hrvatskog zdravstvenog osiguranja.
Ivaniševići su u godinama i sustigle su ih razne boleštine i vrlo česti su korisnici zdravstvene zaštite, pa su požurili u Hrvatsku po odjavu sa njihovog zdravstvenog osiguranja.
Da bi dobili odjavu sa hrvatskog zdravstvenog osiguranja u nadležnoj filijali su im tražili da donesu odjavu prebivališta u Hrvatskoj. Ivaniševići su smatrali da bi, ako odjave prebivalište u Hrvatskoj, mogli izgubiti i sva realizovana i još neostvarena prava u toj državi, pa su odustali od odjave prebivališta, a samim tim nisu mogli dobiti ni odjavu sa zdravstvenog osiguranja. A pošto nisu doneli odjavu sa hrvatskog zdravstvenog osiguranja, nadležna filijala u Srbiji nije htela da im overi zdravstvenu knjižicu, već je Milevu odjavila sa zdravstvenog osiguranja, o čemu su uredno obavestili i upravu prihoda. Jovan i dalje plaća doprinos za zdravstveno osiguranje iako mu knjižicu nisu overili, nadajući se da će neko u Srbiji ispraviti ovu, po njemu, nezakonitu i štetnu, i po osiguranike i po državu, praksu.
Isto kao Ivaniševići na području Filijale zdravstevnog osiguranja za grad Beograd prolaze i mnogi drugi hrvatski penzioneri, uglavnom izbegli Srbi iz bivše RSK, kojih je svakim danom sve više i više i koji od Veritasa traže pravnu zaštitu od, kako rekoše, birokratske samovolje.
U želji da im pomognemo, uvereni da administracija pogrešno tumači propise o zdravstevnoj zaštiti ino penzionera, obratili smo se nekim nadležnim institucijama u Srbiji.
Iz Zavoda za socijalno osiguranje, kao organa za vezu sa pandanima iz drugih država, koji su, na osnovu Sporazuma između SRJ i RH o socijalnom osiguranju iz 1997. godine, potpisali Sporazum sa Hrvatskom o paušalnoj naknadi troškova zdravstvene zaštite, odgovorili su nam da slučajevi kao što su Ivaniševići podpadaju pod unutrašnje srpsko zakonodavstvo s mišljenjem, s obzirom da korisnici sami plaćaju doprinose, da im odjava sa zdravstvenog osiguranja Hrvatske nije ni potrebna. Odjava je, prema njihovom mišljenju, potrebna po spomenutim međudržavnim sporazumima kada za inostrane penzionere troškove zdravstvene zaštite snosi država čiji su penzioneri. Identično mišljenje imaju i u Odelenju inostranog osiguranja Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO). Međutim, iz Filijale za grad Beograd, Odelenja za zdravstvenu zaštitu su nas obavestili da su, nakon ponovnog razmatranja ovog pitanja, zauzeli definitivan stav da nijedna osoba ne može imati dva zdravstvena osiguranja u državama nastalim na području prethodne Jugoslavije i da će svi ino penzioneri, ukoliko ne donesu odjavu sa zdravstvenog osiguranja iz tih država, biti odjavljeni sa istog u Srbiji.
Mi Krajišnici okupljeni oko Veritasa ne razumemo i ne prihvaćamo kao konačan ovakav stava RFZO i to iz sledećih razloga:
- osiguranicima ino penzionerima, kao što su Ivaniševići, koji imaju dvojno državljanstvo i koji u toku godine prebivaju ili borave u obema državama, u interesu je da imaju i zdravstveno osiguranje u obe države i
- RFZO Srbije od dvojnog zdravstvenog osiguranja može imati samo korist. Naime, kad osiguranik koristi zdravstvenu zaštitu u drugoj državi na teret zdravstvenog osiguranja te države, fond Srbije nema nikakvih izdataka, iako je osiguranik uplatio doprinose i srpskom fondu.
S druge strane postavlja se i pitanje zašto bi bilo koji ino osiguranik plaćao doprinos od 12,3 odsto na visinu svoje ino penzije ako mu se i u tom slučaju traži odjava sa ino zdravstvenog osiguranja kad po međudržavnom sporazumu može da ostvaruje za njega besplatnu zdravstvenu zaštitu u Srbiji.
Postavlja se i pitanje, zašto se ovo pravilo primenjuje samo na inostrane penzionere iz država sa područja prethodne Jugoslavije, tim više, što se protivi i principu jednakosti svih građana pred zakonom. Ako bi trebalo nekome pogodovati po pitanju dvojnog zdravstvenog osiguranja, onda bi u tu kategoriju trebalo svrstati upravo ino penzionere iz država nastalih raspadom prethodne Jugoslavije, jer je upravo rat i doveo do posebnih situacija, koje nijedan propis ne može u potpunosti regulisati na transparentan način.
Pošto su, pored pomenuih sporazuma između Srbije i Hrvatske, i dalje na snazi odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, onda se s pravom može zaključiti da je zakonodavac imao opravdane razloge da donese i do danas zadrži odredbe koje omogućuju ino penzinerima da, ne dirajući u njihova prava u zemlji čiji su penzioneri, za dodatne pare iz sopstvenog džepa dobiju zdravstvenu zaštitu u Srbiji ako u njoj imaju prebivalište ili boravište, s jedne strane, kao i činjenicu s druge strane, da je na području predhodne Jugoslavije devedesetih prošlog veka došlo do velikog pomeranja stanovništva čije posledice će se još dugo osećati, tim više što proces povratka i integracije još traje punim intenzitetom.
Lično smatram da je po ovom pitanju administracija RFZO nesuvislo principijelna i da ovaj primer pokazuje koliko ona ponekad može biti kruta i ograničena.
Veritas je ovih dana zatražio zvanično tumačenje iznesenog stava RFZO i od Ministarstva zdravlja Srbije, nakon čega će, ako i oni potvrde takav stav, zatražiti i autentično tumačenje pomenutih zakonskih odredaba od strane zakonodavca.
Za to vreme Mileva Ivanišević svoj lek za pritisak plaća po 800 dinara, umesto 250, kolika joj je bila participacija za isti lek prije nego su je odjavili za zdravstvenog osiguranja u Srbiji, čiji je, inače, državljanin i moli Boga da joj ne zatreba neka skuplja zdravstvena usluga.
Beograd, 07.06.2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
