„Veritas“ je osnovan iste godine kada i Haški tribunal i za nepunih 20 godina postojanja putevi su im se često ispreplitali. Ponekad mi se čini da je „Veritas“ i opstajao sve ove godine upravo zato što je smisao svog rada pronalazio u veoma konstruktivnoj saradnji sa Tužilaštvom Tribunala i u uvjerenju da će pravda pobjediti.
A uopšte nije bilo ni jednostavno ni bezbedno živjeti među Srbima i sarađivati, posebno onih ratnih godina, sa „omraženim“ Haškim tribunalom. Naime, Srbi su osnivanje Tribunala dočekali „na nož“, smatrajući da je i osnovan sa zadatkom da, kroz formalni sudski postupak, verifikuje, u međunarodnoj zajednici i javnosti na globalnom nivou, već formirano mišljenje o Srbima kao agresorima i „lošim momcima“ zbog čega bi ga trebalo bojkotovati na svaki način.
Ni ja nisam imao bolje mišljenje o zadacima i ciljevima Tribunala, ali sam smatrao da će taj sud opstati i raditi uprkos srpskog bojkota, pa kada već ne možemo da spriječimo njegov rad, hajde, govorio sam sebi i drugima, da pokušamo iznutra, preko konstruktivne saradnje, da mijenjamo njegovu primarnu ulogu. Pa tek kad vidimo kakav će njegov odnos biti prema našim dokazima, moći će mo dati i validnu ocjenu o njegovom radu.
Od novembra 1994., kada sam u Kninu ispred „Veritasa“ prvi put primio delegaciju Haškog tužilaštva, pa sve do donošenja prvostepene presude u predmetu „Oluja“, sarađivao sam, direktno ili indirektno, sa više desetina službenika i funkcionera Tribunala, uključujući istražioce, tužioce i sudije, a bilo ih je sa svih meridijana. Sa mnogima sam se sprijateljio, sa ponekim i pobratimio. Neki su, poput Nepalke Kabite, prolili mnogo suza slušajući i zapisujući tragične iskaze prognanih Krajišnika. Susretao sam se i sa Glavnim tužiteljkama, Luiz Arbur i Karlom Del Ponte, i sa njima dogovarao strategiju za istrage u kojima su Krajišnici žrtve, te sa njihovim zamjenikom, Australcem Bluitom, koji me je ohrabrivao da nastavimo saradnju koja mora dovesti do pravde za krajiške žrtve, i njihovom portparolkom Artmanovom, koja me je često napadala zbog miješanja u „njen posao“.
Rezultat te saradnje bile su intenzivne višegodišnje istrage u predmetima: „Gospić ’91.“ ( nakon završene istrage predmet predat hrvatskom pravosuđu, a okončan pravosnažnom osuđujuđom presudom protiv trojice od petorice optuženih); „Medački Džep“ (nakon podizanja optužnice protiv trojice hrvatskih generala, predmet ustupljen hrvatskom pravosuđu, a okončan osuđujuđom presudom protiv jednog optuženika) i „Oluja“ .
Bilo je i drugih sporadičnih istraga kao što su slučajevi: Pakračka poljana, Paulin dvor, Osijek, Sisak, Vukovar, Lora, Kerestinac, Marino selo, Varivode, Gošić, Grubori, Dvor… za koja je Haško tužilaštvo prikupljene dokaze dostavljalo hrvatskom pravosuđu, na osnovu kojih su neki postupci okončani osuđujućim presudama, neki su u fazama istrage ili optuženja, a neki će tek biti procesuirani.
Predmet „Oluja“ je jedini predmet, a u kojem su Krajišnici žrtve, koji je suđen u Hagu. Prvostepeni postupak je okončan osuđujućom presudom dvojici hrvatskih generala za učestvovanje u „udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP), na čelu sa Tuđmanom kao predsjednikom države, sa ciljem da se prisilno i trajno istjeraju Srbi sa područja Krajine“, osudivši jednoga (Gotovinu) na 24 a drugog (Markača) na 18 godina zatvora.
Nas krajiške Srbe zadovoljavala je kvalifikacija iz prvostepene presude, kojom je „Oluja okarekterisana kao UZP, jer bi nam kao takva, da je bila i potvrđena, pružala realnu šansu da brže i lakše povratimo oduzeta i uskraćena nam lična, imovinska i politička prava.
I da je Žalbeno vijeće potvrdilo tu prvostepenu presudu u dijelu o UZP, danas bi mi krajiški Srbi mogli Haškom tribunalu, nakon dvadesetgodišnjeg rada, dati pozitivnu ocjenu, koju bi, vjerovatno, prihvatili i Srbi generalno.
Ali nije bilo tako. Peteročlano Žalbeno vijeće, na čelu sa sudijom Meronom, koji je ujedno i predsjednik Tribunala, preglasavanjem 3:2, donosi oslobađajuću presudu po svim tačkama i svim osnovama iz optužbe. Postupak nezabilježen do tada u praksi ovoga Tribunala. Hrvati likuju u histeričnom zanosu cijele nacije. Srbi ogorčeni i po prvi put jedinstveni u ocjeni da je ova presuda duboko nepravedna.
A da je samo jedan sudija Žalbenog vijeća promjenio svoje mišljenje, uloge bi bile potpuno izmjenjene. Srbima kakva takva utjeha je činjenica da je pet od osm sudija iz Pretresnog (3) i Žalbenog (2) vijeća glasalo za osudu.
To što smo mi Srbi ogorčeni većinskom odlukom Žalbenog vijeća potpuno je razumljivo i moglo bi se protumačiti onom narodnom „ko gubi ima pravo i da se ljuti“. Ali kako razumjeti nezapamćenu žestinu neslaganja sudija Žalbenog vijeća? Naime, sudije koje su ostale u manjini grubo i otvoreno tvrde da su sudije u većini pogrešno tumačile i ignorisale nalaze Pretresnog vijeća ( sudija Ađijus), rezonovanje većine nazivaju “grotesknim“ i insinuiraju da je takvo rezonovanje imalo vanpravne motive a presudu opisuju kao „suprotnu svakom shvatanju pravde“ ( sudija Pokar“).
Upravo iz ocjena te dvojice, reklo bi se, časnih sudija, proizilazi i zaključak da je ugled Haškog tribunala totalno urušen. Glave mu je došao lično njegov, nadam se i posljednji, predsjednik Teodor Meron, koji mu je u svom uvodnom tekstu u ovu temu (Politika, 19. 11.o.g.) dodijelio mnogo paušalnih pozitivnih, moglo bi se reći i narcisoidnih, epiteta, od kojih se, nažalost, malo šta ostvarilo u ovih 20 godina njegova postojanja.
A meni ostaje da, sa puno gorčine, priznam da su moji sunarodnici bili u pravu kada su tvrdili, još prilikom njegovog osnivanja, da je Haški tribunal zaista antisrpski.
Beograd, 22.11.2012.
Savo Štrbac