D.I.C. Veritas

Blic, 23.06.2019, “KAD TRAŽIŠ RODITELJE NA RATNIM SPISKOVIMA, A NEMA IH” Tatjana je izbegla iz Siska 1991. godine, a njena priča će vam OČI NAPUNITI SUZAMA

Ima dvadesetak godina tome kako sam, pred samo bombardovanje, dobila srpsko državljanstvo. Baksuzi kakvi jesmo, NATO je prvo udario direktno u te naše kutijetine sa državljanstvima, a i ja sam se baš tih dana ko sumanuta napenalila da rodim starijeg sina. I dok smo se presabrali između skloništa i sklanjanja, ostadoh tako bez glat stečenog državljanstva koje sam samo osam godina čekala. Vele, popaljeno negde, u nekom SIV-u, vragu, ko zna gde. Ne dade mi se…

Povuci-potegni oteglo se to još narednih godinu dana u nadaleko čuveni i sasvim logični procep u kome je moj sin, rođen u Beogradu, prvih godinu dana života imao i izbegličku legitimaciju i državljanstvo SRJ. I tako se ja, u neka doba i umorna od izbegličke legitimacije, osmelim, puna optimizma, da odem u lokalni MUP i pokušam da izvadim ličnu kartu. Imam državljanstvo, bogati, spaljeno ili ne, moje je.

Gospođo, veli mi strogi službenik kroz onu malu rupicu zatvorenu kartonom da ga ne ubije promaja, dakle, gospođo, što se Vašeg predmeta tiče (jerbo mi smo vazda u svim ustanovama neki predmet, nedotibog da postaneš dosije), fali nam… ovaj, kako da Vam kažem, fali nam sve. Vi zapravo ništa od dokumenata i nemate, a i to što imate ne poklapa se. Procedura je jednostavna, gospođo, samo se svuda redom odjavite i donesite sve te papire pa da završimo ovo očas posla.

Ha!
Potrčider prvo u SIV po spaljeno državljanstvo, pa usput svrati malko i u Komesarijat i postoj koji sat u gomilama kutija međ kojima lete službenice bledih lica koje od ludnice ne znaju đe gone. Uradih. Ali ipak, rode, nije to-to, nego, bogati, haj prošetaj ti da te vidi i sa tobom se pozdravi svaki postojeći opštinski poverenik za izbeglice, jer niko živ više nije mogao popisati na koliko sam opština i adresa stanovala.

Uradih i to.

E svašta, a đe su ti papiri iz Matice srpske i jesi li se odjavila u kolektivnom smeštaju u kome ne živiš, brat bratu, jedno pešest godina, al‘ nema veze?

Ajd‘ i to.

Hm, znaš kako, haj ti i u IOM da te skinu sa kanadskog spiska, mislim si, da me i dan kad sam stupila nogom u Kanadu. U IOM-u te, normalno, gledaju ko da si s Marsa pao, kak’i crni kanadski spisak.

Dobro, obavljeno.

E nije ni to, ne može detetu da se poništi izbeglička, veli neki od poverenika, jer dete ti nije izbeglica iako ima izbegličku legitimaciju, a ko mu je i dade, kako misliš mi mu dali, a to, pa normalno da smo mu dali jer si ti izbeglica, u stvari nisi baš tad tehnički bila izbeglica, ali ti je izgorelo državljanstvo pa si bila u tom trenutku izbeglica.

E u tom nekom ludilu, lupim vam ja neđe šakom o sto, možda sam ko malkice i pripretila nekom, a verujem i histerisala i oplakala jer to je moja standardna procedura i momentalno se isponištavam đe čula i ne bila, i na kraju dobijem vam ja kod onog ćate sa strahom od facijalisa tu ličnu kartu, sa sve spaljenim državljanstvom.

Majko mila, meščini da se ni Eurodžekpotu sad ne bih tako obradovala. Čuvena T lična karta, za izbeglice. I tako sam postala ponovo osoba sa pravom glasa. Državljanka. Smakse Hrvatsko, Krajino i Kanado, ja imam srpsku ličnu kartu, mislim si, dohakala sam sudbini.

Onaj ko nije bio izbeglica u svojoj zemlji ili makar u stranoj, a neki pametni kao ja su pojurili u obe opcije, ne može da shvati šta znači kad ti jednog dana i bez najave oduzmu dostojanstvo, poreklo, ime. Kad postaneš brojka na spisku. I šta znači kad te, u svoj toj nevolji, neko na tom spisku ne može pronaći. Šta znači stati u red i uzeti paket humanitarne pomoći, a do juče si jeo šta si hteo. Šta znači kad, klinački, iz rodne kuće poneseš samo torbu punu knjiga i shvatiš da je došlo proleće, a ti imaš samo jednu jedinu zimsku jaknu i presrećan si jer ima onih koji su došli pravo iz logora ili zatvora ili u nekoj razmeni i nemaju ni to. Šta znači kad ti u rođenoj zemlji šalterska službenica na upisu na fakultet histeriše pola sata pred 100 drugih brucoša jer imaš šahovnicu na srednjoškolskoj diplomi. Kad ti u kolektivnom smeštaju dodele jogurt kom je istekao rok i hranu koju u životu ne bi pojeo u maminoj kuhinji. Kad se sa roditeljima dopisuješ pismima koja putuju mesecima preko Crvenog krsta ili Adre. Kad tražiš roditelje na ratnim spiskovima.

Kad ih nikad ne nađeš. I kad ih više nemaš, a dete si. Kad odeš da im preuzmeš kosti, mnogo godina kasnije. Kad ti ne daju te kosti. Kad shvatiš da nemaš para, ali imaš gde da spavaš, dobro je. Kad imaš pare, ali s njima ne možeš otkupiti svoj život od lokalnog kriminalca koji je postao komandant u nekom besmislenom ratu. Kad te neko natera da biraš između sebe i svojih i ako pristaneš na izbor, svi ste mrtvi. A ako ne pristaneš, opet ste svi mrtvi.

I kad te spasi onaj za kog si siguran da bi te prvi ubio. I kad shvatiš da je u ratu sve moguće. Kad ti neko nakon stotine kilometara u najstrašnijoj koloni na svetu pruži vodu. I kad ti neko proda vodu. Kad saznaš da su strašne priče sa služenja JNA samo obične šale naspram života koji ti se desio.

Kad te izdaju. Kad ti izdaš samog sebe. Kad pređeš granicu u svom ponosu. I kad pređeš neku drugu granicu zauvek. I kad naučiš da se ne osvrćeš.

I kad shvatiš da si nakon svega nekim čudom ostao normalan iako ti nije jasno kako.

Izbeglica – iz rata, iz zauvek zatvorenih vrata ljubavi, iz obećanog mira, iz sigurnih rodnih kuća, iz nesigurnih tuđih domova, iz granata, iz pušaka, iz Dejtona i Z4 planova, iz neucrtanih kota i prekrojenih mapa, iz gladi, iz tuđe odeće, iz prvih i iza pogrešnih linija, iz cipela sa stisnutim prstima, iz inžinjerskih kancelarija u berače malina, iz solitera u kopanje njiva, iz imanja u nemanja, iz nemila i nedraga, kolona zaprepaštenih ljudi kojima se desio život u najluđem mogućem scenariju.

I onda, tog nekog dana, sve to prestane. A ti i narednih 20 godina kad te neko pita odakle si i dalje zaustiš da kažeš – ja sam izbeglica. Jer si tako napamet, nekad davno, naučio da ipak nekom stadu pripadaš. Posle dobiješ neke druge pasoše, države, porodiš decu kojoj ne pričaš šta ti se desilo one godine kad su padali svetovi, digneš se, obrišeš blato sa kolena i nastaviš dalje. I nikad ne poklekneš, baždaren jednom zauvek na to da moraš, da guraš i da se ne predaješ.

Dan je izbeglica.

A svi mi, živi i mrtvi, heroji smo ovog vremena koje nam je u nekom neshvatljivom ruletu života dodeljeno. I svi smo državljani najveće države sveta – države svoje hrabrosti da nastavimo dalje.

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.