Uz Savu Štrbca, ravnatelja IDC “Veritas”, cjelokupna je srpska javnost zauzela neprijateljski stav prema srpskom sucu, baš kao što su to učinili tijekom procesa u Haagu prema svjedokinji “iz “njohovih redova”, Sonji Biserko.
Ma koliko hrvatski narod bio ogorčen nepovoljnom presudom u Haagu koja je začinjena neukusnim obrazloženjima pri čemu se spominjao “premali broj ubijenih” i “vojnička kazna na Ovčari”, Srbija Hrvatsku smatra pobjednikom suđenja.
“Očekivao sam da suci prate dojam javnosti, oni su ljudi od krvi i mesa i nije bilo želje da se “Oluja” proglasi genocidnom. Zastrašujuć mi je način na koji je odbijena tužba Srbije, jednoglasno, a u sudskom vijeću je bio i sudac iz Srbije. Hrvatska je bolje prošla, 15:2, za njenu tužbu je glasao sudac iz Hrvatske i sudac iz Trinidada i Tobaga. Činjenica da naš sudac nije glasao za našu tužbu me je totalno porazila – naveo je Savo Štrbac.
Uz Savu Štrbca, ravnatelja IDC “Veritas”, cjelokupna je srpska javnost zauzela neprijateljski stav prema srpskom sucu, baš kao što su to učinili tijekom procesa u Haagu prema svjedokinji “iz “njihovih redova”, Sonji Biserko.
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji pojavila se kao svjedok, ali u korist Hrvatske i na štetu vlastite zemlje.
“Točno je, Hrvatska me je pozvala da budem svjedok u sudskom procesu koju će ova zemlja voditi protiv Srbije za genocid. I u tome ne vidim ništa sporno”, kazala je odvažna Biserko uoči procesa.
Pravi mač u srce, međutim, zadala im je svojim svjedočenjem zbog kojeg je Sonja Biserko, navodno, živjela pod policijskom zaštitom. Evo kako je “potopila” srbijanski odvjetnički tim u Haagu:
“Srbija je oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju. Srbija je uvijek negirala prava i identitet Makedoncima, Hrvatima i drugima. Nije razumjela da su se ti narodi emancipirali i stvorili svoj identitet tijekom 20. stoljeća. To je bilo ključno za razumijevanje negiranja i nepriznavanja postojanja tih naroda koje je bilo vrlo prisutno u kampanji uoči rata – “Hrvati su Srbi, Muslimani su Srbi” i tako dalje. To je zaista devetnaestoljetna teorija nacija. Srpski nacionalni program odigrao je ključnu ulogu u tragičnom raspadu Jugoslavije. Od smrti Josipa Broza Tita, nijedna druga republika nije razmišljala o odvajanju i odlasku iz Jugoslavije. JNA je čitavo desetljeće prije toga bila podvrgnuta promjenama da bi je Srbi mogli kontrolirati i pripremiti scenarij za raspad Jugoslavije. Deset godina trajala je neka vrsta medijske pripreme, pogotovo od 1988. do 1991. kada je srpski narod kondicioniran za nešto što će doći, tako što se ponovo najavljivao genocid, prije svega u Hrvatskoj i BiH. Zapravo se inzistiralo na tezi da je srpski narod žrtva obje Jugoslavije, a ta kampanja pokazala je što se sprema. Taj pogled na krizu u bivšoj Jugoslaviji zaokružio je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, a zastupali su ga brojni akademici, kao i Srpski pokret obnove i Srpska radikalna stranka u svojim programima. Savezna vojska je 1991. stala na srpsku stranu, de facto i javno. Našle su se vojska i Srbija na dvije točke – obrana socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. Teritorijalna organizacija omogućila je da JNA bude upotrijebljena za ono što se dogodilo. Moji osobni stavovi proizlaze iz brojne literature koju sam pročitala, iz iskustva diplomate u jugoslovenskoj diplomaciji, iz rada ovih 25 godina, tjekom kojih sam se u velikoj mjeri bavila srpskim nacionalnim programom tj. srpskim nacionalizmom – zaključila je svjedočenje Sonja Biserko i postala državni neprijatelj broj 1.
Povezani tekstovi
